Filip Pipo Jovović, sa Gretve, Baranima poznat po skulpturama od maslinovog drveta, gostovao je u petak u dvanaestom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara.
Rekonstruisao je, pored ostalog, Gretvu iz sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka “kad su svi živjeli kao familija, pomagali se, pravili mobe”, kaldrmu koja je išla od Pjace kao jedini put koji je spajao ovaj dio Starog Bara sa glavnom ulicom, govorio je o đacima iz drugih krajeva opštine koji su spavali po kućama kako bi učili u Gimnaziji, o putu do škole “Srbija” – “kad prođemo pjacu sjednemo u Ulicu Nika Savova da odmorimo, kod Đinđinovića je bio zid, a velembuska djeca s kojima smo se družili imali su i odmor izviše kuće Jovovića, na među kod masline”, o Uskrsima, Vaskrsima, Božićima i Bajramima, gdje su se družili Starobarani sve tri vjere, o likeru od maslina kojeg pravi od 2001. godine, “što je isprva svima bilo čudno i nepojmljivo, taj spoj alkohola i masline”.
Poseban segment razgovora bio je vezan za njegov ogranak porodice Jovović, zanatlijski.
“Đed Filip je imao obućarsku radnju. U ‘Barskom društvu’ je otac Jakob radio kao stolar – vrata, prozore, namještaj, a poslije je bio tesar, na građevinama i mostovima. Tetka Liza je bila krojačica, a s nama su živjele i tetke Jela i Ana, one su plele grešpe i ručno šile, i bile domaćice. Stric Marko je bio slijep, on je bio korpar, od pruća je pleo namještaj, stolice, male stalaže, poznat je bio po demižanama, čak je pravio kolijevke za djecu… Otac bi mu načinio nogare i točkove od drveta pa bi se od kolijevke napravila kolica za po kući. Kad su ljudi dolazili da kupe kolijevku, vazda su im stavljali grančicu masline u nju, da bude napredak. Stric je umio platno da prepozna po pipanju, čovjeku da opiše siluetu po glasu, odlično se snalazio, Bog mu je uzeo vid, a dao sposobnosti koje drugi ljudi nisu imali… Kupovao je pruće od vrbe u balama iz Metkovića, svaki prut je bio tanak jedno 4-5 mm, dugačak oko metar i po, suv… Onda bi određenu količinu koja mu treba za nešto stavljao u vodu, pruće bi omekšalo, pa bi jednim klinom svaki prut dijelio na četvoro, na istu mjeru debljine, jedna strana ovalna, druga ravna. Onda bi počinjao da plete prstima“, sjećao se Pipo Jovović.
Kako potencira, otac i stric su bili jasni da postoji vrijeme kad bi se drvo bralo i sušilo, “poštovala se priroda, znalo se po mjesecu kad treba, je li sjenovito, je li iz prisoja”: “Nadvratnik nad ulazom u našu kuću je bio od maslinovog drveta, otac ga je radio. Kad su decenijama kasnije, tokom renoviranja, pokušali da ga otkinu motornom šegom, nije moglo, bio je kao kamen. Otac je znao kad treba da bere maslinu za to, ubacivao bi je u more da odstoji barem 20 dana, onda se sušilo, a taj spoj ulja i soli je čuvao drvo. Nadvratnik je i danas živ, sačuvan”.
Pipo navodi da je djetinjstvo u Gretvi bilo “puno igre, ali i sa dosta rabote”: “Ispod crkve smo igrali tapke, klikere, fudbal na kosom, nagnutom terenu, pa, ako si htio da daš gol, morao si da pucaš izviše bar metar da bi palo u ‘mrežu’ koje nije bilo. Lovili smo kosiće i begdroziće praćkama, igrali ‘konatice’, ‘pucali’ garbitom i mačkunima kad su proslave… Ali se znalo, nakon škole, ako zatreba, niko te neće spasiti da ne ideš u džardine i oko maslina da radiš. I niko nije ni pomišljao, znala su se pravila života“.
Ono po čemu je poznat u Baru – suvenirima od maslinovog drveta – počeo je da radi slučajno.
“Za prvu Maslinijadu napravio sam neke zdjele i natpise, ali i moj zaštitini znak – mlin za masline. Nisam imao stalan posao, a ljudima se dopalo, bio sam sve iskusniji, pa su došle i ozbiljnije stvari. Da smo neđe drugo, lijepo bi se živjelo od toga, ovdje se rijetko prodaje, ali stranci ove predmete izuzetno cijene. Desetak godina sam jedini u gradu pravio suvenire od maslina, a sada ih ima više, i dobro je što je tako, svako radi kako i koliko umije i za sve ima mjesta. Građu kupujem od ljudi koji kraste maslinu ili sam krastim. Otkinem u željeni profil – daska, ponat, gredica – pa mora da se suši od deset mjeseci do godinu dana. Prirodno sušim, na vjetar. Naša žutica je karakteristična jer ima čvorove i dosta rupa, od nje ne mogu da pravim velike komade, pa ih, ako zatreba, spajam tako što uparim godove u šaru. Nekad se sama slika pojavi, jer je takva struktura godova i površine, a onda to ne diram, prirodi ne treba pomoć u uljepšavanju”, objašnjava Jovović način rada.
Jovovićevi radovi završili su širom Evrope. Jedan od njih poklonjen je u ime Barske nadbiskupije papi Franju.
“Maslina se smatra svetim drvetom, pa se krstovi i ostali vjerski predmeti nekako prirodno preporučuju za izradu od masline. Kad mi je Nadbiskup barski Rok Đonlešaj tražio da napravim poklon da odnese papi Franju, 2017. godine, meni je to imponovalo, ali me i prepalo, jer sam se zapitao što i kako da napravim nekome ko ima što mu srce želi i kome poklanjaju mnogo veći i bolji od mene. Napravio sam specifičan, malo moderan krst od masline i kutiju za papu, a dobio sam u znak pažnje i zahvalnosti zauzvrat krunicu i fotografiju koju sam uokvirio. Moram da istaknem, na molbu sam napravio repliku tog krsta specijalno za jednog mog prijatelja, javnu ličnost iz Bara, danas stoji u njegovom stanu”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Filip Pipo Jovović.
