Od samog početka širenja virusa, osnovni modus prevencije od infekcije COVID-19 su strategije izolacije i socijalnog udaljavanja. Po tim osnovama i rukovođeni preporukama struke, od januara 2020. godine, većina zemalja je počela da sprovodi regionalne i nacionalne mjere ograničavanja kretanja ili zaključavanja. U tom kontekstu, jedna od glavnih mjera je zatvaranje škola i drugih obrazovnih ustanova.
COVID-19 ima izuzetno veliki uticaj na psihičko stanje ljudi širom svijeta, uključujući djecu i adolescnte. Izolacija, nemogućnost kontakata, usamljenost, uslovili su pojavu stresa kod značajnog dijela populacije.
Stres počinje da pokazuje štetan uticaj na dijete čak i prije nego se rodi. Tokom trudnoće, buduće majke su u posebno osjetljivom psihološkom stanju, pa je i mnogo veća vjerovatnoća da dožive anksioznost i depresiju, što direktno utiče na blagostanje fetusa. Mala djeca i adolescenti su, takođe, ranjiva kategorija, pa kod njih pandemija i zaključavanje imaju veći uticaj na emocionalni i socijalni razvoj u poređenju sa odraslima. U jednoj od studija tokom pandemije utvrđeno je da su mlađa djeca (tri do šest godina) više pokazivala strah od zaraze nego djeca od šest do 18 godina.
Na globalnom nivou, obrazovni proces djece prije zaključavanja, uglavnom je podrazumijevao interakciju sa nastavnicima i vršnjačkim grupama. Na nesreću, zatvaranje škola i fakulteta širom svijeta, negativno je uticalo na preko 91% svjetske populacije učenika. Ograničavanje kretanja djece i adolescenata na stambeni prostor, povezano je sa neizvijesnošću koja utiče na pojavu anksioznosti, pa potom i do poremećaja u obrazovanju, fizičkim aktivnostima i mogućnosti za socijalizacijom. Odsustvo dugotrajnog struktuiranog okruženja škole, rezultira poremećajima u rutini, dosadom i nedostatkom inovativnih ideja za bavljenjem raznim kako akademskim, tako i vannastavnim aktivnostima.
Iako je stopa infekcije COVID-19 među malom djecom i adolescentima niska, stres sa kojim se suočavaju dovodi da postaju veoma ranjivi i nesigurni. Priroda i obim uticaja pandemije na njih zavisi od nekoliko faktora ranjivosti kao što su starost, obrazovni status, trenutno mentalno zdravstveno stanje, ekonomska situacija…
Mjere ograničavanja, poput zatvaranja škola i centara za aktivnosti na duži period, izlažu djecu i omladinu iscrpljujućim efektima na obrazovna, psihološka i razvojna dostignuća, jer doživljavaju usamljenost i nesigurnost. Kompulzivno korišćenje interneta, video igara i društvenih mreža, dovodi ih u još veći rizik. Kada govorimo o djeci i adolescentima sa poteškoćama u razvoju, treba ukazati na bitnu činjenicu- ta ranjiva kategorija društva nije navikla na promjene u okruženju, pa bi nove okolnosti i režim života mogli dovesti do pogoršanja simptoma i problema u njihovom ponašanju.
Stanje u kojem se nalazimo već godinu, sve nas je dočekalo nespremne. Pri tome, veliki je broj onih koji nisu svjesni da pandemija i ograničeno kretanje imaju uticaj i na mentalno zdravlje osoba koje do sada nisu imale psihičkih problema. S tim u vezi, kako bismo iz ove teške, neizvjesne situacije izašli kao pobjednici, smatram da je neophodno olakšati i poboljšati pristup psiholozima, i to ne samo djeci i adolescentima. Podsjetiću pri tome, da je strah od nepoznatog kod ljudi urođen, pa tako pokušaji da se samostalno izbore sa ovom vrstom problema, predstavljaju izuzetno komplikovan i često neučinkovit proces.
Filip Vučićević, dipl. psiholog
