Centar za istraživanje,edukaciju i psihološko savjetovanje “Portret“ nedavno je objavio rezultate istraživanja na temu “Uticaj virusa Covid-19 na psihički život stanovnika Južne regije Crne Gore“ , sa posebnim osvrtom na one koji su liječeni u barskoj bolnici. Ono je nastalo sa ciljem da ukaže na važnost ulaganja u podršku mentalnom zdravlju, a posvećeno je onima koji su izgubili bitku sa kovidom i njihovim porodicama. Gostujući u programu Radio Bara, direktorica „Portreta“ Branka Ćalasan, diplomirani psiholog i psihoterapeut, govorila je o rezultatima istraživanja, ali i o uticaju interneta na mlade, te porastu vršnjačkog nasilja. Takođe je savjetovala na koji način da sačuvamo mentalno zdravlje u situaciji pandemije koja traje više od godinu.
RB/BI: Šta smo saznali i naučili o mentalnom zdravlju u proteklih godinu pandemije Covid 19?
Ćalasan: Svi smo zasićeni tom temom i to se manifestuje kroz svakodnevni život u svim sferama i aktivnostima. A naučili smo mnogo. Naučili smo koliko možemo biti fleksibilni i koliko možemo da se nosimo sa neizvjesnošću. To su neki važni segmenti naših ličnosti i sistema. Osim toga, naučili smo koliko su nam važni drugi ljudi i socijalni kontakti i šta su nam prioriteti. Kovid nas je doveo u situaciju da se konstantno suočavamo sa neizvjesnošću i da je sve nesigurno. Ovo je jako izazovan period za sve nas. O ovom će se, sigurna sam, govoriti kao o periodu od istorijskog značaja i to je važno na ličnom planu imati na umu. Tek ćemo za nekih desetinu godina imati konačne zaključke.
RB/BI: A u NVO„Portret“ koja se bavi istraživanjem, edukacijom i brigom o mentalnom zdravlju, već imate neke zaključke iz istraživanja na temu „Uticaj virusa COVID 19 na psihički život stanovnika primorske regije u Crnoj Gori“ sa posebnim osvrtom na one koji su liječeni u barskoj bolnici. Koliko je trajalo istraživanje, koliko je učesnika obuhvatilo i koje ste rezultate dobili ?
Ćalasan: NVO“Portret“ se nalazi u Baru, u Primorskoj regiji, gdje je i COVID bolnica. U trenutku kada je pokrenuto istraživanje, u javnosti i među ljudima manifestovano je nepovjerenje prema liječenju u barskoj bolnici. To je uticalo i na mentalno zdravlje. Ljudi su nam se obraćali i postavljali pitanje da li možemo pružiti podršku u bilo kom smislu ličnom, porodičnom, sistemskom… Mi smo htjeli imati naučno potkrijepljen podatak, koji daje jasniju sliku o svemu što se događa. Dobili smo reprezentativni uzorak od 214 ispitanika, na osnovu kojeg smo donijeli neke zaključke. Učestvovali su stanovnici Primorske regije od Herceg Novog do Ulcinja. Od ukupnog broja ispitanika dominantno su Barani- 50%. Njih 30 % je imalo kovid, 70 % je imalo blisku osobu koja je imala kovid, 23% je onih koji su bili hospitalizovani. Oko 20 % je imalo gubitak u porodici zbog posljedica virusa. Naše istraživanje je imalo za cilj da se drugačije pristupi brizi o mentalnom zdravlju i da se to sistemski riješi. Iz prakse vidimo da to nije riješeno i da ljudi nijesu zbrinuti adekvatno, što nam je istraživanje i pokazalo. Dakle 89,6 % ispitanika smatra da im stručna lica nijesu dostupna. Na sistemskom nivou se ne brine o mentalnom zdravlju, a tek ćemo kroz vrijeme vidjeti posljedice toga. Sada smo na listi prioriteta imali fizičko zdravlje, međutim, ono je neodvojivo za naš kompletan psiho-fizički imunitet i jednostavno moramo pokazati fleksibilnost i u tom kontekstu. Hipoteze koje smo postavili su potvrđene. Ne brinemo dovoljno o mentalnom zdravlju, drugo, pandemija ostavlja posljedice na ličnost pojedinca tj. mijenja karaktere. Treća hipoteza se odnosila na nepovjerenje prema liječenju u barskoj bolnici. Meni je žao što moram tako istaći, jer, smo svi svjesni žrtve ljekara i toga ko su nosioci i stubovi društva u ovom trenutku. Ali, prema istraživanju naši sugrađani nemaju povjerenja u liječenje u barskoj bolnici. Čak 50% smatra da bi trebalo sve promijeniti od bolničkog liječenja, kadra i svega ostalog. Rezultati istraživanja se mogu pogledati na našoj Facebook stranici NVO „Portret“. Jasno i transparentno su predstavljeni vodeći se idejom da utičemo na to da vratimo povjerenje građana.
RB/BI: Da napomenemo još jednom da je anketa i dalje otvorena. Naši slušaoci i čitaoci portala je mogu pronaći na Facebook stranici NVO „Portret“ i mogu se upoznati sa rezultatima istraživanja. Ja sam bila znatiželjna i odgovorila sam na sva ta pitanja. Na neka sa manje, a na neka sa više „muke“. Bilo je pitanje „Koji segment vašeg života je posebno ugrožen Covidom 19“. Čini mi se da nema koji nije. Kakvi su odgovori bili pretežno?
Ćalasan: To pitanje je bilo otvorenog tipa i bilo je malo komplikovanije za obradu rezultata. Namjerno smo to tako postavili, kako bi ispitanici imali slobodu da govore o tome i da daju predloge. Zanimljivo je da se dominatno izdvojilo –odnos sa ljudima. A ugrožene su gotovo sve sfere života. Ono što je traženo je sistemska podrška mentalnom zdravlju, ali i obrazovnanju. Ispitanici su istakli da su duštveni, kulturni i ekonomski život kompletno ugroženi. Kada posmatramo odgovore, nailazimo na jednoličnost. Kao da je jedna osoba odgovarala, što govori u prilog validnosti i pitanja i odgovora. Dakle, ugrožene su sve sfrere gdje dominiraju odnosi sa ljudima, nedostajanje kontakta i povezanosti.
RB/BI: Jasno je da je ova situacija pogodila sve, ali čini se najviše mlade.Vi ste psiholog u Srednjoj ekonomsko-ugostiteljskoj školi.Organizovali ste psihološke radionice i u svakodnevnom ste kontaktu sa mladima. Kako oni doživljavaju ovu situaciju?
Ćalasan: Mladi su najviše pogođeni. Mi odrasli imamo neke svoje razvijene sheme tokom adaptacije. S obzirom da živimo na Balkanu, imali smo razne situacije i nekako je „transgeneracijski“ bilo potrebno prilagoditi se na različite životne uslove. Brojne okolnosti kroz istoriju naših života su nas, rekla bih i epigenetski pripremili za adaptaciju i fleksibilnost. Koliko god mladima izgledalo da smo rigidni u tim svojim starim shemama, pokazali smo prilagodljivost i kroz ovu situaciju. Konkretno i kroz povećanje indeksa digitalne pismenosti. A šta se događa s mladima danas? Oni svoje sheme unutar ličnosti razvijaju ovdje i sada, u ovim okolnostima i uslovima. Jako je važno imati na umu da im je potrebna ogromna pomoć i podrška. Rat i ekonomska kriza su konkretne situacije koje je lako objasniti. Ovo je prilično apstraktan virus i apstraktna situacija. Kruži veliki broj informacija koje su netačne. Mladim ljudima je potrebna podrška u selektovanju informacija, organizaciji sopstvenog života i prioritetno traganju za smislom. Koronavirus i pandemija su im postavili jedan veliki znak pitanja smisla – čime to da se bave? Koja će zanimanja opstati u budućnosti? Šta da budu njihovi prioriteti? Kroz rad i iz razgovora sa učenicima na psihološkim radionicama, zaključila sam da se većina njih osjeća zbunjeno i izgubljeno.To je ono što zabrinjava. Nemaju motivaciju ni volju… Žive po inerciji. Veliki dio svog vremena provode na internetu ne konstruktivno, već gubeći vrijeme.
RB/BI: Sproveli ste i jedno interesantno istraživanje među učenicima SEUŠ upravo o tome koliko vremena provode na internetu i kako to utiče na njihov život. Kako su reagovali kada su čuli rezultate?
Ćalasan: Istraživanje smo sproveli na nivou usmenog intervjua, kroz razgovore sa učenicima. Moram istaći da je Srednja ekonomsko-ugostiteljska škola prepoznata kao ustanova koja brine o svojim učenicima. Organizovali smo razgovor sa učenicima koji imaju četiri i više nedovoljnih ocjena. Njih je bilo dosta na nivou škole. Odlučili smo da im pružimo podršku da nedovoljne ocjene poprave i da vidimo koji su razlozi nedovoljnog uspjeha, da li je uticala ova Covid situacija. Zaključak je da su svi faktori udruženo uticali na to da djeca ne vide smisao u učenju i zašto im je neko znanje potrebno. Takođe smo došli do zaključka da su na internetu jer nemaju dovoljan broj aktivnosti. Kada bih im postavila pitanje da li mislite da patite od bolesti zavisnosti zato što ste veći dio dana na internetu, odgovarali su da smatraju da je to sada način života. Međutim, to ih dovodi u situaciju da su im ugroženi apetit, san, kognitivne funkcije, sposobnost da razmišljanju, donose zaključke. Veliki broj roditelja tu odustaje, jer se osjeća nemoćno u borbi sa tim gigantom. Došli smo do zaključka da samo tokom sna nijesu na internetu, a to je četiri- pet sati dnevno. Uzeli smo da je “screen time” posječno četiri sata dnevno. Zaključili smo da tako na mjesečnom nivou izgube pet dana, a na godišnjem dva mjeseca. To je na deset godina između godinu i dvije “nekonstruktivno” provedenog vremena na internetu. Kad sam im to u ličnim razgovorima predstavila, onda su shvatili koliko im „vještačka inteligencija“ uzima života. Planiram da objavim tekst u vezi sa tim i da uradimo istraživanje koje će se odnositi baš na taj dio. Shodno tome, svjedočimo brojnim iskrivljenjima u ponašanju, ali ima i dobrih primjera, ne možemo u potpunosti generalizovati. Učenici prate i stranice koje donose znanje na bilo kom nivou, mogu da razvijaju vještine putem interneta. Ima i dobrih stvari koje su ove okolnosti donijele. Ja volim da im istaknem i podatak da inteligencija raste do 24 godine nakon toga opada. Čitav sistem podrške roditeljima je potreban, jer su vještačka inteligencija i nove tehnologije giganti koji se razvijaju prebrzo. Naši ljudski kapaciteti i načini života ne mogu da ih stignu. To je nešto što je zaista najopasnije u ovom trenutku.
RB/BI: Djeca zaista puno vremena provode online, rekli ste da roditelji ponekad „dignu ruke“ jer su nemoćni u toj borbi sa novim tehnologijama. Kako motivisati roditelje da ipak obrate pažnju na to šta djeca gledaju, jer na internetu mogu vidjeli i nasilje i druge sadržaje neprimjerene njihovom uzrastu?
Ćalasan: Ključ je u nama samima, to je činjenica i to treba da nam „zvoni“. Ako sam ja kao roditelj na telefonu stalno, a po prirodi stvari moram biti ovdje u ovom trenutku, oni uče najprije posmatrajući, po modelu. Postoji težak izazov u roditeljstvu, a to je neophodno da budu „uvremenjeni“, da su u toku sa većinom savremenih dešavanja. Ovo je vrijeme u kojem postoje brojne diskriminacije, pa i po tom pitanju. Ako je roditelj edukovan, zna do kakvih posljedica može dovesti prekomjerna upotreba interneta ili određeni sadržaj koji dijete gleda, on će donijeti odluku iza koje će čvrsto stajati. Dijete će jasno znati zašto su mu jasno postavljene granice. Međutim, ako roditelj nije „uvremenjen“ i nije edukovan u tom smislu, onda tu bitku gubi. To je teška borba gdje je roditeljstvu potrebna podrška. Meni je iz ugla psihologa „lako znati znanje“ ali, šta ako roditelj nije digitalno pismen? Je li njegovo dijete u većem riziku? Važno je da se roditelji edukuju o tome kakve sve posljedice može ostaviti na psihu djece. Ovaj podatak koliko života izgube na internet, može biti početak puta ka „osvješćivanju“.
RB/BI: Veliki problem među mladima je vršnjačko nasilje. Bili smo svjedoci snimka nedavnog događaja gdje maloljetnik udara vršnjaka, naočigled posmatrača, koji se ne uključuju da ga zaustave. Kako vi komentarišete to iz ugla psihologa?
Ćalasan: Djeca imitiraju i identifikuju se sa uzorima koje posmatraju i to je tzv. učenje po modelu. Šta se dešava u mladom umu djeteta od osam- 12 godina, koje konstantno provodi vrijeme igrajući agresivne igrice? U shemi tog mladog bića razvija se nasilničko ponašanje, ali ne mora da znači da će ono da se primijeni i ispolji. Ono sa čim se najčešće suočavamo je da se ne razvija empatiju. A na empatiji će počivati i počiva čitav svijet. Drugo, postoji niz istraživanja o tome zašto posmatrači ostaju neutralni. Postoji veliko istraživanje o efektu posmatrača, „Bystander effect“ koje je sprovedeno u Londonu, može se pogledati na Youtube-u baš pod tim nazivom. Zaključak je da ukoliko se u okruženju nalazi više ljudi niko neće preuzeti odgovornost, jer se javlja fenomen tzv. difuzne ili podijeljene odgovornosti. Dakle, vidjeli smo, desila se tuča u kojoj je bilo više posmatrača. Po tom istraživanju, da je bio jedan posmatrač, on bi reagovao zaštitnički. Paradoksalno je, ali ta podijeljena difuzna odgovornost je nešto što ljude prati. Da se to ne bi tako događalo, potrebnio je osvijestiti empatiju, altruizam, filantropiju, ljubav prema drugim ljudima i na taj način prevenirati nasilničko ponašanje. Imamo mnogo problema kada je nasilje u pitanju. Ono se događa i online. Njegove granice nijesu samo tu, ispred tog marketa gdje se desila tuča, ili na nekoj otvorenoj površini. Problematično je što su granice nasilja izgubljene. Na nivou SEUŠ imamo čitav tim koji blisko sarađuje sa Upravom policije, tako da nasilje „otvaramo“ bilo da je porodičnog karaktera ili vršnjačko i funkcionišemo u skladu sa Zakonom i Pravilnikom o postupanju u situacijama kada znamo za nasilje ili kada se ono dogodi.
RB/BI: Čini se ipak da je porodica ključ. U ovoj situaciji disfunkcionalne porodice su još disfunkcionalnije, a druge su koristile ovu situaciju kao priliku da se još više zbliže. Kako iskoristiti ovu situaciju u pozitivne svrhe?
Ćalasan: Upravo tako. Porodice koje imaju problem, sada ih imaju još više. Moram da kažem da je nama potreban zdrav sistem koji će podržati porodicu. Imamo rezultate, statistiku, imamo sve. I kada su mladi u pitanju imamo „Lokalni plan akcije za mlade“. Tamo su svi podaci – koliko su oni nezadovoljni, kakav je njihov položaj. Imamo statistiku o broju socio-ekonomski ugroženih porodica, korisnicima socijalne pomoći… Imamo sve, ali su nam potrebni dalji koraci podrške. Problemi u porodicama su u ovoj situaciji akcentovani, snažniji su. Svaka porodica ima probleme, samo je pitanje kako se oni riješavaju- konstruktivno ili destruktivno. Malo je nezahvalno govoriti o tome šta su idealni primjeri. Živimo u gradu koji ima predivnu prirodu i porodice mogu koristiti taj resurs koji je ljekovit za većinu problema u našim životima.
RB/BI: Povratak prirodi, ali i povratak sebi, osluškivanje svojih osjećaja i razmišljanje o tome kako unaprijediti i uljepšati novi dan je važno. Kažu „vidimo svjetlo na kraju tunela“, to bi mogla biti vakcinacija. Svjedoci smo da su ljudi nepovjerljivi, kod mnogih postoji strah od vakcine. Kakav je vaš stav o tome?
Ćalasan: Ono što mi se čini kao jako važno u ovom trenutku iz profesionalne uloge, jeste da bi trebalo da postoji adekvatna informisanost. Mi svjedočimo dugo da PR službe ne postoje u mnogim sferama. A izuzetno je važno dati prave informacije koje su provjerene i edukovati stanovništvo. Edukacija je u svakom segmentu neophodna, kao i njeno stalno unapređivanje. To je nešto što bih preporučila – da se radi edukacija stanovništva i da se stekne povjerenje. Ono što bih kao psiholog preporučila je i ne razmišljati o tom kraju. Dakle, tražiti to „svjetlo na kraju tunela“ može biti dodatni izazov, ali, negdje konstruistati svoju realnost da današnji dan živimo na najbolji mogući način. I tako dan po dan. Veliki vladika Nikolaj Velimirović kaže „Da gurnemo dan od sebe na način da budemo ponosni na njega“. I to je zaista preporuka – da živimo ovdje i sada i što kvalitetnije možemo. Ne projektujmo tu realnost kad će proći, jer je frustrirajuće. To je ono što je i dovelo do situacije opšte frustracije i kolapsa mentalnog zdravlja. Jer, mislili smo pandemija će proći do jula, avgusta… Ne znamo kad će proći! I sa tom neizvjesnošću se moramo nositi. Čak i ako se dogodi „zid vakcinacije“ i u tim situacijama nosićemo se i dalje sa neizvjesnošću. Zato dan po dan, ovdje i sada. I da imamo viziju za budućnost u unutrašnjem, duhovnom smislu, to je ono što je moja preporuka.
