U dvadesetdrugom izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara gostovao je Slobodan Boban Mijović (1962), starotopoličko dijete, već više od 30 godina u muzičkom svijetu kao bubnjar, gitarista, kompozitor i tekstopisac. Bio je vođa prvog barskog benda koji je objavio LP – “Belmondo” – potom je snimio solo album, a i dalje je u vodama pop rocka (mahom za “Akademiu”) i dječije muzike.
Mijović je, pored ostalog, pričao i o življenju u hotelu “Rumija” (“prvi sprat sa lijeve strane, imali su baštu u kojoj smo se igrali”), ali i o Ulici Branka Čalovića i “zgradi ‘Beka'” gdje je i danas, rivalstvu tenisera i fudbalera za teren kod Lučkog hotela, posebnom načinu saniranja povreda (“noge su na koljenima bile non-stop oguljene, stavljali smo zemlju na rane da prije zaraste”), boksu kao alternativnom sportu u zgradi (“osnovali smo bokserski klub sa jednim parom rukavica, tako da se onaj koji bi želio da se prikaže kao pravi bokser borio u rukavicama, a ovaj drugi pesnicama obmotanim peškirima, što je bilo mnogo tvrđe, pa je ‘pravi bokser’ dobijao batine”), o tome kako je 1979. gledao zgradu Suda koja se ruši, kako je zbog propusta trenera okončao omladinsku fudbalsku karijeru, ali i o prvom koncertu “Katapulta” u Gimnaziji gdje je bio bubnjar (“velika stakla od kojih se odbijao zvuk”)… Dešavanja sa prvog samostalnog koncerta grupe “Bellmondo” u Domu kulture, kad su bombardovani jajima, i ogromni zec koji se pojavio na putu preko Sutormana nakon koncerta na Virpazaru dio su istinskih urbanih legendi grada.
“Prva čista sjećanja koje imam su vezana za Tombu, gdje sam bio kod babe i đeda, mirisi lovora… Djetinjstvo sam provodio s mačkama, kokoškama, kravama, i osvojio viši stepen slobode bez autoriteta, pa mi je odlazak u školu na Krstiputeva bio jako traumatičan. Učiteljicu Biljanu Popović sam jako volio, pa sam prije časova stajao na mostiću i gledao hoće li ona doći, jer sam se plašio – ako se spajaju časovi, išli bismo kod oštrokondži, tako smo ih doživljavali. Kad bih je vidio da nailazi, vraćao sam se trkom u učionicu. Kasnije je bilo lakše, naročito nakon što smo mi, topolička đeca, otkrili avanturistički put kroz livade i kanale Sokolane. Mogli smo i onim normalnim putem, kojim se i sada ide ka željezničkoj stanici, ali je ovaj bio bolji jer si lakše mogao da se smokriš. Uspjeh je bio kad bi u školu došli tako mokri da su nas vraćali kiući, a neuspjeh kad bi nas stavili da se sušimo pored peći – em si mokar, em ti ne daju da mrdneš. Dobro se sjećam topola oko škole i njihovog paperja, pa Kikija sa pletenom korpom punom svega, a kad bi pobjegli s časova sklanjali smo se u slastičaru Karađuzovića“, objašnjavao je Boban Mijović.
Posebnu pažnju tokom gostovanja izazvala je detaljna rekonstrukcija Stare Topolice sedamdesetih iz ugla dječaka.
“Prešli smo sedamdesetih u Ulicu Branka Čalovića, preko puta Teta Danijelinog autobusa. Čitava ta Topolica je bila jedna velika porodica, zvuči kao fraza, ali je bilo stvarno tako. Mi smo svaki drugi dan išli kod komšinice na supu, i to je bilo sasvim normalno, ili na kolače kod druga, nije bilo zaključanih vrata.
Napolju je, a da to stariji nisu znali, vladao pravi rat između zgrada. Kao u filmovima, borba za teritoriju i prevlast. Gađali smo se kamenjem, koristili praćke, luk i strijelu, peckalice, puvalice… U puvalice, koje su bile otkinuto parče antene, stavljalo se zrno gloga i duvanjem bi se gađali prolaznici ili suparnici. Peckalice su bile još gore, tijelo od grube jake žice a meci od tanje, to je znalo da zaboli i raskrvari. Praćke su bile drvene, sa jakom gumom. Čak su se poslije pojavile i plastične praćke iz Italije sa širokim lukom, po topoličkim konvencijama zabranjeno oružje. U našoj ‘ekipi’ su bili Vlado Beljkaš, Nikola Popović, Željko Vujošević… Nije to bilo nimalo naivno, ni smiješno, kako sad u priči izgleda. Dešavala se i rafalna paljba na protivničku zgradu, kad su se lomili prozori.
Kao posljedica te ratne atmosfere, desio se i događaj koji sam dobro upamtio – išli smo negdje u četvrtom osnovne na gađanje slijepih miševa na kanal Rene, jer je neko čuo da se oni zbog onih radara ne mogu nikako pogoditi. Bilo nas je 20-30 dječaka, svi uz onaj kanal poređani čitavom dužinom. Na žalost, Zoran Laković je mene pogodio kamenom u glavu, zadobio sam teški potres mozga i nisam išao u školu skoro pola godine. Ne sjećam se da je iko ikad pogodio slijepog miša tu”, govorio je Mijović.
Po njegovim riječima, sva su tadašnja topolička dječačka djetinjstva bila obilježena klikerima, sličicama, ljetnjim bioskopom i nezaobilaznim autobusom Teta Danijele.
“Kultni teren za klikere bio je onaj ispred kuće Sjekloća, između Apoteke i ‘Vračara’, tu je sada ‘Adiko banka’. Bio je osvijetljen i noću, zbog izloga, pa se moglo do kasno igrati, pun gline, lako se oblikovao, sa laganim nagibom, taman koliko treba. Igrale su se bliške na crtu i ‘u paj’. Ko ne zna, bliške su bacanje novčića, za liniju su jasna pravila, ko će bliže, a ‘paj’ je bio krug – ako neko ubaci novčić u centar a ne dodirne liniju kruga, pobjednik je. Igralo se po dva načina: ‘sve se nosi’ i ‘sve se dijeli’. Kad je bilo ‘sve se dijeli’, pobjednik bi pokupio sve novčiće na zemlji, mutio ih u šakama i prosuo. Svi koji su bili glava, njegov su plijen, a pismo dijele svi ostali.
Igrale su se tapke sa sličicama, bilo je tapkaroša koji su bili šakati, veće ruke, i znali su da ti odnesu sve. Najbolje pamtim kartonske ‘Vinetu’ sličice, koje smo lijepili karbofix ljepilom, a poslije je došao meni omiljeni album ‘Flora i fauna’ sa najrjeđom sličicom ikad – ptica pomornik.
Ljetnji bioskop je bio ‘uokviren’ sa dvije strane prizemnim objektima radnika koji su tu živjeli, a sa druge dvije visokim zidovima na čijim su vrhovima bila stakla od razbijenih boca. Bila su tri načina ulaska: ili preskakanjem zida sa staklima, ili nekim sitnim plaćenjem radnicima da nas ubace preko prozora ili kupovanjem karte. Nasred projekcije filma bila je pauza 15 minuta da se kupi osvježenje kod Kikija koji je imao trafiku bočno, nasred bioskopa.
A u Teta Danijelinom autobusu smo provodili skoro svo slobodno vrijeme. Bili smo fascinirani fliperima, džuboksima, stonim fudbalom, onom kandžom koja je vadila iz aparata strane cigarete… Naravno, prvo se prelazilo uskim mostićem preko kanala Rene, tu je znalo da bude raznih ‘situacija’… Sve ih odlično pamtim: Teta Danijelu, čika Nikolu, Dodu, Biserku, Đanu i Ćića. Bila je to magija puštanja džuboksa, podizanje singl-ploče i spuštanja igle, ‘Boney M’, ‘ABBA’, ‘Smokie’, Zdravko Čolić… Ili ovacije oduševljenja kad bi neko uspio onom mehaničkom kandžom da izvuče kutiju stranih cigareta – ‘Winston’ žuti dugački, ‘Kent’, ‘Milde sorte’, ‘Marlboro’, a celofan klizi pa se teško hvata… I kao vrhunac, fliperi mehanički, ostali su mi velika ljubav”, detaljno je opisivao događaje od prije 40 godina Mijović.
Sve ove stvari su, međutim, “padale u vodu” kad bi grad, usred ljeta, bio oblijepljen hipnotičkim plakatima: “Ainul Kebir, indijski fakir”.
“Nikad nešto tako mistično, tako zagonetno, nije dolazilo u naše živote. Danima smo razmišljali o tome, gledajući plakate kad će se pojaviti. A na plakatima urokljive oči i zmije umjesto kose, strah i trepet. On je bio jedan od heroja djetinjstva, veliki mag. Meni je bila fascinantna hipnoza koju je izvodio na bini. Doveo bi desetak Barana i sve ih hipnotisao. Odnosno, skoro sve. Neki Barani mangupi su se pravili da su hipnotisani, kao utonuli u san, da bi se, kad bi se Kebir okrenuo, kreveljili i plazili, što je bio veći šou nego prava hipnoza. Nakon što bi mag otišao, danima smo pričali o njemu. Kolale su priče da se neka cura nije probudila nakon hipnoze. Mene je stalno nešto vuklo da izađem na binu da i mene hipnotiše, ali bih se svaki put sjetio da se ta cura nije probudila i odustajao“, iskren je Mijović.
Očekivano, poseban segment razgovora bili su počeci Bobanove muzičke karijere.
“Moja prva grupa bila je ‘Ritam AA’, nastala negdje prvih godina srednje škole. U njoj smo bili moj pokojni brat Zoran Mijović, pokojni Miško Grubač, Brano Milić i ja. Nismo imali bubanj pa sam svirao na kantama, po rođendanima i jednom za Novu godinu. Izigravali smo neki bend, svirali uglavnom rokabili, djevojčice su nas gledale, nama je to bilo dovoljno”.
Kratko je bio bubnjar u “Katapultu”, a onda oformio “Bellmondo”.
“Gajo Ugrenović je bio fudbaler, skautovala ga je ‘Sutjeska’, ali je nešto sarađivao muzički sa Gulom, upoznao sam ga tako i predložio mu da probamo. Snimili smo demo snimke na kasetofonu u mom stanu s Brankom Cikićem i kasetu dali Zoku iz ‘Parnog valjka’ koji je često tada boravio u Baru. Oduševio se i preporučio nas za čuveni Husov studio u Zagrebu, i ‘Jugoton’. Naravno, mi tolike pare nismo imali, nismo bili spremni ni u jednom smislu, ni blizu. Pošli smo u Beograd, usnimili čitavu ploču za 48 sati, što je bio rekord, uz dosta manjkavosti, bez pratećih vokala, i potpisali ugovor za PGP RTB. To je bilo kao da potpisuješ za ‘Partizan’, a ne za ‘Zvezdu’, jer je ‘Jugoton’ bio bez premca u prodajnoj i medijskoj mreži Jugoslavije“, govorio je Boban Mijović.
Bila je to mrtva trka „Katapulta“, koji je još ranije predao materijal za ploču, ali se kasnilo sa štampanjem, i “Bellmonda”, koji nije imao nijedan nastup uživo prije snimanja materijala.
“Bio sam kući kad me je Vasko Lalošević zvao telefonom i rekao da je ploča stigla u prostorije Radio Bara. Nama niko iz izdavačke kuće nije ništa javio, bio je to šok. Dotrčao sam do radija i uzeo ploču, teatralno ušao u prostoriju i bacio je trijumfalno na sto. Mi samo sa ‘Katapultom’ imali i imamo odličnu saradnju i druženje, ali eto, ipak smo mi prvi, i to je nepobitna činjenica koja ostaje”, zaključio je u emisiji “Priče s Baranima” Boban Mijović.
