Velimir Masoničić je Baranin, koji je veći dio osnovne škole i dva fakulteta završio u Kazahstanu, gdje se sa porodicom preselio 2006. godine, odmah nakon završenog drugog razreda u OŠ “Anto Đedović”.

“Nisam očekivao u početku da ćemo dugo biti tamo. Kad smo stigli, majka nam je rekla da ćemo ostati dva mjeseca, da vidimo njenu otadžbinu, poslije su mi rekli da moram da idem u novu školu… Naravno da sam se navikao, tamo smo bili od 2006. do prošle godine”.

S obzirom da je njegova majka iz Kazahstana, tamo ima i jedan dio porodice.

“Svi majkini su tamo. Mi ništa o Kazahstanu, osim onoga što je majka pričala, nismo znali, a slabo smo znali i jezik. Sve smo tamo naučili. Kad smo krenuli u Kazahstan, pošli smo preko Rusije i živjeli u Samari negdje oko mjesec dana. Tamo smo naučili ruski i poslije nam je bilo lakše kad smo stigli u Kazahstan, jer tamo koriste dva jezika, ruski i kazaški. Upisali smo se u rusku školu, počeo sam da učim oba, svakog dana, od ponedjeljka do subote. Za dvije, tri godine sam počeo dobro da govorim kazaški, a ruski još i prije, zbog toga što je sličan crnogorskom”, kaže Velimir. 

Nakon osnovne škole, završio je Gimnaziju, pa upisao Almatinski fakultet za energetiku i veze, smjer Automatizacija i menadžment. Kad je bio na drugoj godini, iz Moskve je stigao dopis da najbolji đaci mogu da se upišu na fakultet u Moskvi. Objašnjeno je da će pola gradiva da se uči na daljinu, dok će za drugu polovinu dolaziti predavači iz Moskve.

“Upisao sam se tako i na Moskovski energetski institut, nakon što sam položio ispit iz ruskog jezika. Fokus smjera koji je upisao bio je ekonomika u preduzećima”, dodaje Velimir, objašnjavajući da je i taj fakultet završio u roku.

Kada je stigao do diplomskog, njegov mentor je objasnio da bi bilo najbolje da izabere nešto odakle je rodom. “Sjetio sam se, kad smo 2006. odlazili, ljeti je bilo problema sa vodom. Sa profesorom sam pogledao kartu Bara, on je, zbog toga što preko zime ima puno kiša, a okolo grada su planine, predložio da sistem vodovoda dopunimo arteškim bunarima. To je bila tema, u okviru koje smo programirali, nacrtali, kako bi to trebalo da izgleda i koliko bi bilo potrebno tih bunara da bi mogli čitav grad da obezbijedimo vodom”, kaže Velimir, dodajući da se sjeća kako su bila potrebna četiri arteška bunara, ali da se ne sjeća tačno koliko bi trebalo rezervoara za to. U šali, kaže da je “malo zakasnio sa tom idejom”, s obzirom da je problem vodosnabdijevanja u Baru već riješen.

Velimiru odlazak u Kazahstan nije teško pao, jer je tamo sa svojom porodicom. Ipak, život se dosta razlikuje u odnosu na Crnu Goru.

“Ljudi su isti, isto rade… Almata je veliki grad, dva miliona stanovnika, ljudi su dobri. Malo znaju za Crnu Goru, obično stariji znaju za Jugoslaviju, a mlađima mora da se objasni da je to pored Albanije, Srbije, preko puta Italije… Onda uđem na internet, pokažem im kartu, gdje je Bar. Različito je to što oni na slavljima jedu konjsko meso, to je tamo normalno, piju konjsko i kamilje mlijeko. Imaju narodno jelo, koje se zove besbarmpak (pet prstiju), jer se jede prstima. Izgleda kao tjestenina sa velikim komadima, obično kuvanog konjskog mesa. Ne piju toliko kafe kao mi, piju čaj. Stariji, koji pamte SSSR, ateisti su, dok su među mlađim generacijama više vjernici i ne koriste alkohol. Moja generacija je negdje u sredini,  I više je okrenuta Americi, dok se mlađa godišta više okreću prema državama jugoistočne Azije, Saudijskoj Arabiji, Emiratima. Tako da mlađi uzimaju od njih religiju, ponašanje”, objašnjava naš sagovornik.

Neobični su mu česti protesti u Crnoj Gori. Kaže da toga u Kazahstanu nema, niti su ljudi toliko opterećeni dnevno-političkim dešavanjima. 

“Kad je u pitanju škola, osnovna se broji od prvog do devetog razreda, odnosno jedanaestog. Ako završiš jedanaesti, možeš odmah da se upišeš na fakultet, a ako završiš samo deveti razred, treba da upišeš koledž (srednja škola), pa tek onda fakultet. Od prvog do jedanaestog razreda je potpuno besplatno, a poslije toga ima državni ispit, gdje biraš pet predmeta koje treba da polažeš. Od 125 poena, moraš da imaš 80-90 da bi mogao da se upišeš na grant. Ako je manje, plaćaš sam. Ja sam fakultet izabrao jer daju više mjesta na budžetu za tehnološke nego društvene fakultete, zbog toga sam izabrao fiziku da predajem“, objašnjava Velimir, dodajući da ipak nije dobio mjesto na budžetu, jer je bilo problema sa dokumentima, odnosno prevodom. Ipak, kao najbolji student na prvoj godini, od rektora je dobio budžet, pa je njegovo školovanje platio fakultet.

Kazahstan, objašnjava Velimir, “ima cijelu Mendeljevu tablicu”, odnosno sve metale i minerale koji u njoj postoje. Nekada su imali atomsku centralu, sada je, iz ekoloških razloga, više ne koriste. I dalje proizvode uran. U Kazahstanu je i kosmička stanica. Fokus je da mladi ljudi uče tehnologiju, da se ne izvoze sirovine nego gotovi proizvode.

Povratak u Bar bio je neobičan. “Kad živiš u velikom gradu sve je malo brže, navikneš se da svaki dan negdje treba da ideš, do posla mi je trebalo sat i po vožnje, zbog gužve. U početku mi je bilo neobično i dosadno, zato što mi je sve išlo sporo. Poslije, osjetio sam da sam se opustio, organizam se odmorio i osjećam se nekako srećnije. I priroda tome doprinosi. Almata je veliki grad u podnožju Himalaja. Tamo nema vjetra i čitav grad je pokriven izmaglicom. Nebo se ne vidi uopšte. Kad sam došao u Crnu Goru, prvo što sam osjetio, kada sam u Golubovcima izašao iz aviona, bio je vazduh. Potpuno drugačiji vazduh. Priroda, to se meni najviše sviđa“, ističe Velimir.

Pošto nije našao posao u Crnoj Gori, preko interneta radi za jednu kavkasku avio-agenciju. U Bar se vratio sa roditeljima, u avgustu prošle godine, a tamo su, kaže, epidemiološke zabrane bile mnogo rigoroznije.

Zovu me drugari, traže mi posao tamo, jer žele da se vratim. Planiram da odem za Kazahstan oko Nove godine, da se vidim sa društvom i bratom koji tamo završava fakultet, ali ću se vratiti opet ovamo”. Brat je, kaže, već našao posao u Kazahstanu.

Velimirova majka je u Almati završila agronomiju, magistarski je završila u Beogradu i do povratka u Kazahstan radila je u Baru u svojoj struci. Sličan posao je radila i po povratku u domovinu, a nastavila je da se usavršava, doktorirala je I postala univerzitetski profesor. Otac je radio u ruskoj građevinskoj firmi- u Finskoj, SIbiru…

Iako Bar ima odličnu klimu, Velimirovim drugarima u Kazahstanu je neshvatljivo kada im kaže da se ovdje, u većini kuća, grije samo dnevna soba. Zbog surovih zima, naviknuti su da su im domovi ugrijani na prijatnih 25 stepeni. To, priznaje Velimir, i njemu ponekad nedostaje.

“Kad se navikneš da je svuda toplo, teško je da se prilagodiš. Ja sam se zimus smrzao”, kaže mladić koji je na posao išao i na temperaturama od minus 40 stepeni. I drugari iz Kazahstana, kaže, rekli su da će dolaziti samo ljeti.

“Biću vezan čitav život za Kazahstan, ako nađem dobar posao. Možda ću imati šanse da češće putujem tamo, bar jednom godišnje, da vidim društvo”, zaključuje ovaj simpatični mladić.