Ispred Dvorca kralja Nikole, u okviru XXXIV festivala „Susreti pod Starom maslinom“ večeras je upriličen omaž poznatom crnogorskom pjesniku Draganu Raduloviću.
Podsjećajući da je tek uz Dragana Radulovića shvatio vrijednost i veličinu dječije duše, glumac Dragiša Simović dodao je da je 2002. godine u Baru, nakon pjesnikove smrti, održan omaž ovom prijatelju lijepe riječi i “velikom djetetu koje odbija da odraste”.
Simović je istakao da “Radulovića nema u čitankama”, niti njegove ulice u njegovom rodnom Nikšiću, već “tek jedna, poluasfaltirana, u Podgorici”.
Luka Vujović recitovao je Radulovićevu pjesmu “Crna Gora“, Anastasija Bjelanović „Crvenkapu u taksiju“, Varja Radević „Takva su vam dječurlija“, Nikolina Lukšić pjesmu „Mirovica“.
Pjesnik, glumac i jedan od laureata „Susreta“ Rajko Joličić čitao je svoje stihove posvećene Draganu Raduloviću, a pjesmu Tode Nikoletića, posvećenu njemu 2002. godine, govorio je Dragiša Simović.
„Njegova zadužbina može se mjeriti sa zadužbinama koje je u svojim djelima opisivao Ivo Andrić, gradio se most, gradila se pjesma i stih, pravi mostovi ka djetinjstvu“, istakao je upravnik galerije dr Milun Lutovac, koji je prije petnaestak dana u Podgorici govorio o likovnom djelu Dragana Radulovića.
Lutovac je istakao da je „Radulović bio izuzetan kada je trebalo da prenese sliku u stih“, te da je njegova veličina bila upravo u tome što je „odbijao da odraste“.
Radulović je, ističe Lutovac, prepoznao Bar kao prostor koji može da iznese lijepu emociju.
Raniji laureat „Susreta pod Starom maslinom“ Velimir Ralević nadahnuto je pročitao tekst „Dječak sa šeširom“ posvećen „jednom od kraljevića čije je srce odisalo djetinjstvom“, istakavši da je bio sazdan „od nepresušnog talenta i ljudske topline“. Potom je pročitao Radulovićevo pismo Ljubivoju Ršumoviću, pisano mračnih devedesetih, u kome pjesnik ne može da shvati i pomiri se sa užasima koje se dešavaju.
„Nikad nije bio talas, više ona jogunasta kaplja koja stremi dubinama“, zaključio je Ralević.
Veče posvećeno „pjesniku u okrpljenim cipelama“ završeno je stihovima Blagoja Bakovića, njemu posvećenim.
