Gost 33. emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Sutomoranin Mišo Brnjada, jedan od najboljih poznavalaca jazza u državi, audiofil, koji je radni vijek završio kao direktor Auto-moto saveza Bar. Na programu Radio Bara vodio je posljednji serijal jazz emisija večernjeg programa pod nazivom “Jazz Bar”. U emisiji je rekonstruisao, pored ostalog, kulturna i zabavna dešavanja Sutomora šezdesetih i sedamdesetih, kroz otvaranje hotela i muziku koja je svirala na terasama.
Kako je istakao na samom početku Mišo Ilije Đorđija Ilije Đura Stankova, potomak je posljednjeg predsjednika Opštine spičanske, a ove godine navršava se 200 godina od dolaska njihovog pretka iz Splita.
“Naš predak Stanko, klesar, došao je prije 200 godina i naselio se u Spiču. Zidao je korčulanskim kamenom, sa sinom Đurom, nadprozornike, nadvratnice i krušne peći, i danas su neki njegovi radovi sačuvani, poput kuće Obradovića kod restorana ‘Izvor’. Moj čukunđed Đuro je prodao Obradovićima 1896. kuću kako bi poslao sina Iliju u pečalbu u Carigrad. Ilija se tamo snašao i radio kao činovnik u Otomanskoj banci. I na radnom mjestu bio je u crnogorskoj nošnji sa levorom za pas i zvali su ga od milosti ‘paša’, jer je bio krupan čovjek, bastadur. Tamo je oženio moju prababu Anđušu iz čuvene kuće Popovića sa Glavice Popovića, sela prije ulaska u tunel Sozinu, spaljenog 1941.
U Carigradu se rodio moj đed Đorđije 1903. i kasnije postao centralna figura bratstva. Proveo je djetinjstvo u Spiču, ali je rano ostao bez oca pa je pošao u pečalbu u dvadesetoj godini, i to u Grčku. Za samo godinu dana postao je savjetnik brodograditelja Zarifija, mnoge Spičane, naročito Šušanjane, je zaposlio. Tamo je upoznao baku Katarinu, Grkinju sa ostrva Samos, koje je značajno uticala na moj životni pravac. Rano je ostala bez roditelja koji su umrli od španjolice, đed se njome oženio 1929, doveo u Spič, a on se vratio u Grčku gdje ga je zatekao Drugi svjetski rat. Porodica Zarifi je morala da se evakuiše za Englesku brodom s kojim je emigrirao i jugoslovenski mladi kralj Petar, ali su imali vremena samo da se spakuju, pa su ostavili Đorđiju da čuva ogromnu kuću sa svim dragocjenostima. On je znao da će, kako koja vojska dođe, nositi sve što vrijedi, pa je sproveo lukav plan – svo srebro, nakit, slike, puške, umjetnine stavio je ispod velikog unutrašnjeg stepeništa i doveo majstore da to zazidaju. Porodica Zarifi se vratila 1946. i bila presrećna što kuća nije oštećena i što su svi živi, nisu vodili računa o dragocjenostima koje su ostavili, niti na izmjene u izgledu kuće. Onda je moj đed naredio da se sruši zid, nastalo je zaprepaštenje i plakanje od sreće. Đed nije puno hajao za materijalna dobra, ali je na poklon morao od njih da uzme dosta vrijednih stvari, tako da je u Spič donio jednu staru ikonu, srebrnu ‘krušku’ sa kristal servisom, uskršnje jaje sa crvenim dragim kamenom, srebrni poslužavnik, lovačke puške, i sve to 1966. poklonio Narodnom muzeju na Cetinju.
Nakon Drugog svjetskog rata, krenula je 1948. revolucija u Grčkoj i protjerani su svi iz komunističkih zemalja. Đed je tokom života šet puta bio na nuli i dizao se, nikad nije klonuo duhom. Sve što je zaradio u Grčkoj morao je legalno prenijeti u FNRJ, no kurs je bio toliko besmislen da, kad je pretvorio švajcarke franke u dinare, malo je imao. No, đed je imenovan, ubjedljivom većinom glasova, za posljednjeg predsjednika Opštine spičanske opštine, od 1950 do 1954. Tada je otvorio čitaoniocu u sadašnjem objektu ‘Bimbor’ i poklonio mnogo svojih knjiga, a zatim i dječiji vrtić u zgradi Crvenog krsta i imenovao za vaspitačicu Milenu Đukanović, babu naše Spičanke Sanje Vlahović. Milena je bila i moja vaspitačica”, gotovo u dahu je porodičnu priču ispričao Brnjada.
Njegova uža i šira familija je bila neizostavni dio Trinaestojulskog ustanka u Mišićima.
“Baka Katarina je živjela sa svekrvom u Papanima, u kući Brnjada. Njegov brat od tetke bio je Ljubo Ilijin Popović, zvali smo ga ‘Ljubo Maniti’ koliko je bio živ. Na Petrovdan, 12. jula 1941, bila je Slava, kojoj je prisustvovao i lokalni pop Perović. Ljubo je došao u kuću, tada je imao 20 godina, sa Ivom Novakovićem, sa jednim Niklanom i Stanišićem pa su čekali da se završi slavlje, da odu gosti. Baba je znala da je Ljubo član Komunističke partije i da ne ljubi baš crkvene proslave, pa joj je tim više bilo čudnije odakle on tu. Kad su gosti otišli oko 10 uveče, Ljubo je rekao baba Katini, znajući da đed ima dvije lovačke puške i levor, da u zoru imaju namjeru da napadnu Italijane i da mu ih da. Baba se malo mislila, ali im je predala puške i levor, što je bilo jedino vatreno oružje koje su ustanici u Mišićima imali tog 13. jula 1941. Pop je otključao vrata Kanonike ljudima koji su izvršili akciju te noći. Međutim, nakon toga je uslijedila strašna odmazda Italijana, zapaljen je veći dio Mišića, Đurmana i Glavica Popovića. Tokom rata, od 1941. do 1943. sedamnaest članova porodice Popović, naših bliskih rođaka, boravilo je kod nas u Brnjadama. Kako su moji đed i prađed slali pred rat zlatne napoleone iz pečalbe, tako ih je baba Katarina trošila da nas prehrani. Tačno 330 napoleona dala je u Mrkojeviće za žito”.
Mišo je rođen marta 1957, prve tri godine je živio u Brnjadama kod đeda i babe, a onda su otac i majka “iznajmili od tetke Marike Drecun kuću, gdje je sad restoran ‘Puki’, tamo sam živio od 1960 do 1963. godine, a ubrzo smo digli i svoju kuću”.
“Sjećam se Sutomora bez ijednog hotela, samo desetak kuća pri moru i parapetu, uz park. Na Veljoj vodi je majka prala veš, a ja išao sa bokalom da donosim vodu sa izvora za kuću. Tu sam prisustvovao i prvom bioskopskom prikazivanju u Sutomoru. Kinoprojektor je bio na ulici, na korzu, a iznad izvora je bila stijena, ispred koje je bilo postavljen veliki čaršaf, pa su se tu prikazivali filmovi, negdje 1962, 1963… Sjećam se pekare u Zankovića kući, još mi je u nosu miris hleba kojeg je pekar Elez pravio. Sjećam se i čuvenih brvačkih džardina, a prije hotela ‘Južno more’ tu je bilo neko odmaralište. Išao sam sve do 1966. makadamom do škole, a sa majkom u budvu takođe makadamskim putem. Sjećam se i štafete čiji se dolazak odlično vidio iz Papana – džipovima starim putem od kamenoloma, iza Donje glavice, okolo. Bila je to atrakcija za sve nas”.
Hotel ‘Južno more’ je otvoren jeseni 1963, a Mišo je bio dio prigodnog programa.
“Danas političari i biznismeni naprave pompezni događaj od takvih stvari, a tada su se objekti otvarali priredbama djece iz vrtića i škole. Hotel ‘Južno more’ je otvoren priredbom u kojoj su učestvovali Milena Đukanović – u ime Vrtića i Ljubo Vujović – direktor škole, sa djecom. Moje su tetke bile starije od mene samo nekoliko godina i bile u osmom razredu, u haljinicama od krep papira sa žiponom, a ja sam recitovao. Majka me spremila najbolje što je mogla, bio sam u crvenom džemperu i somotskim pantalonama sa dubokim džepovima. Hotel je imao kružne stubove sa terasom, koji su bili pokriveni tada modernim malim keramičkim pločicama, drap boje, veličine negdje 2 sa 2 cm… Tada nije bilo igrački, a meni su te pločice bile zanimljive, uz to je na jednom mjestu bila gomila neiskorištenih. Neposredno pred nastup sam napunio njima džepove koliko god sam mogao, da se poslije igram. Tako sam se pojavio na bini sa krcatim džepovima, sve se vidjelo na opšte zgražavanje moje porodice. Bez greške sam recitovao, ali je svo vrijeme bilo skandiranje i aplauz mojim punim džepovima”.
Turisti su počeli masovno da dolaze od 1965, jer je tada počeo i privatni turizam.
“Formiran je ‘Turistbiro’ u kući Zdenka Vasse, a u kome su radili Niko Đinđinović, Mila Vlahović i Tomo Marković, i sve je funkcionisalo perfektno do neđe 1980. Oni su vršili kategorizaciju objekata, obilazili ih, i dovodili turiste, nijedan krevet nije mogao da se dobije nelegalno, nije bilo direktne komunikacije sa gostom unaprijed. Legalnost se očuvala do 1990, jer su institucije turizma radile, a i izdavači smještaja su se vodili zakonom da sve goste prijave. Ja sam radio kao student 1978. i 1981. u preduzeću ‘Domaći turizam’, i mi smo ručno ispisali 32.000 boravišnih prijava u sezoni. Pa, moja svastika, rođena u Kraljevu, a Pristanjanka, kad bi došla kod nas iz Srbije, plaćali smo za nju boravišnu taksu. Od 1990. počinje krah legalnog turizma, ali i svega ostalog”, kategoričan je Mišo Brnjada.
On potencira da su hoteli sezonce primali na 5 mjeseci i 29 dana, te da je rad u turizmu bio uživanje, jer je “u velikoj zemlji bilo organizovano”: “Počinjalo se 5. aprila, a završavalo neđe 22. oktobra. Moja sestra i supruga su kao mlade radile sezonski, jedan dan prvu, drugi drugu, a trećeg treću smjenu, vremena za odmor koliko hoćeš, a nakon 6 mjeseci sezonskog rada, od biroa su tri mjeseca dobijali tzv. ‘materijalno’, sa uplatom radnog staža. Mnoge žene iz Sutomora su tako dobijale pravo na penziju”.
Dobro, kaže, pamti zemljotres iz novembra 1968.
“Učio sam školu u staroj zgradi Crvenog krsta kod učiteljice Marije Madžar, koja je učila mog strica, mog oca, moje tetke, moju mlađu sestru i mene. U vrijeme zemljotresa, popodne sam bio u školi, sjećam se muškarčića koji su skakali sa prozora sprata škole od straha. Srećom, jugo je dugo nanosio pijesak morski, pa su padali na njega, inače bi bilo slomljenih nogu. Preselili su nas potom u hotel ‘Južno more’, gurali smo drvene klupe po sutomorskoj asfaltiranoj ulici, što je za nas bila atrakcija. Onih 6-7 centimetara širine drvenih klupa ožulili smo i smanjili svaku bar za nekoliko centimetara”.
Njegova fascinacija muzikom, naročito svirkama uživo, počinje još 1966.
“Prvi put su me kao dječačića 1966. poveli na terasu ‘Južnog mora’. Svirala je prva crnogorska grupa koja je snimila ploču, ‘Montenegro V’, bili smo prvi red pored bine, i sad vidim ona šljašteća odijela i crne rayban naočare koje su nosili, što me strašno intrigiralo zašto to rade, a mrak je.
Muzički i zabavno gledano, šezdesetih su vrlo bitni bili kampovi koji se se pojavili u Sutomoru. Prvi preko puta hotela ‘Nikšić’ u ataru Ivana Zankovića, a drugi preko puta dvorišta OŠ ‘Kekec’ u Obradovića imanju, na velikoj livadi. Bio je to veliki ograđen prostor, a daleko se čuo razglas sa koga su puštani aktuelni svjetski hitovi, slušali smo ‘Stonese’, ‘Beach Boyse’, ‘Shocking Blue’…”.
Navodi da su “‘Korali’ bili pravi bum za Sutomore od 1971”.
“Doveli su Njemce, krenula je saradnja sa agencijom ‘Neckerman’, a terasa i ponuda na njoj su bili pojam za sve. Čekali smo u redu da uđemo, plaćao se ulaz koji je obuhvatao i konzumaciju, pet dinara. Gostovala je muzička elita, session muzičari koji su skidali aktuelne svjetske hitove da je to bilo na nivou evropskog izvođenja. Na terasi su povremeno gostovala i poznata jugoslovenska imena, sjećam se Tereze Kesovije i Mikija Jevremovića. U paviljonu B je bio noćni klub, nakon 23:30, kad bi se zatvorila terasa. U njemu su svirale i barske ‘Ajkule’, neđe 1976, a u njihovim pauzama za piće sam ja puštao muziku sa ploča. Noco, Zoran, Brano i Saša su svirali sasvim solidno, sjajno su skidali Santanu, recimo, ali je na njih imao presudan ‘uticaj iz sjenke’ Mihajlo Bato Popović, bubnjar ‘Pop mašine’, velikog YU benda. Imali su porodičnu kuću na obali u Sutomoru, a on bi dolazio ljeti i učio ih zanatu, Bato je Branu, bratu mom, štelovao bubnjeve, šaleći se da on ne zna da namjesti membrane na ‘Rogersima’. Govorio im je koju opremu treba da koriste, njegovi savjeti su bili presudni”, istiće Mišo Brnjada, uz opasku da je “kuća popa Đura Popovića iznjedrila sjajne ličnosti”: “Batov otac je bio u organizaciji Trinaestojulskog ustanka u Mišićima, poslije toga na vrlo važnim funkcijama u republici; Marko Popović je bio ministar zdravlja; Ljubov brat je na Sorboni završio ekonomiju, strijeljan je nakon ustanka; drugi brat Aleksa je završio pravo na Sorboni i bio sudija Ustavnog suda Jugoslavije, Vaso je završio pravo u Beču… Batova sestra je akademska slikarka Rada Popović, a najstarija sestra je u Narodnom muzjeu u Beogradu i bavi se konzervacijom rimske keramike svuda po svijetu. Bato je bio i muzičar i arhitekta i slikar”.
Prekretnica u zabavnom životu Sutomorana bilo je otvaranje kompleksa “Inex Zlatna obala”.
“’Inex’ je bio biser jadrana, ne crnogorskog dijela no čitave zemlje. Sjajno zamišljeno u borovoj šumi sa prirodom, naselje bungalovskog tipa, sa ogromnom terasom, pivnicom, kuglanom, bazenom, hotel koji je radio čitave godine. Imao je centralno grijanje, što je i danas pojam, nove godine se čekale na tri nivoa, po salama. Svirali su nevjerovatni jugoslovenski session muziačari, gostovale velike zvijezde… Najupečatljiviji koncert ikada u Sutomoru su dali ‘Leb i Sol’ na terasi ‘Inexa’, svirka je trajala više od pet sati, počela je oko 6 popodne, a završila negdje oko 11, sa manjim pauzama. Moji drugovi Novosađani i ja smo se našli još u 4 kako bismo uhvatili sto, već oko 7 sve je bilo krcato, ni na zidićima nije bilo mjesta. Bili su tada nevjerovatan bend koji je svirao jazz-rock, i svoj autorski repertoar, ali i ‘Weather Report’, Billy Cobhama… Solo partije su trajale i po 40 minuta, ozvučenje su donijeli svojim kamionima, zvuk lebdeći, prostran, bez odbijanja, mada je i arhitekta hotela znao šta radi, zvuk briljantan jer šuma i brda apsorbuju ztvuk. Mislim da je to bilo 1978, a moji drugovi iz Novog Sada i dalje pominju taj koncert”.
Osamdesetih, stvari u Sutomoru počinju da se mijenjaju.
“Hotel ‘Nikšić’ je imao terasu gdje se svirao rock, a narodnjaci su se čuli samo u ‘Južnom moru’, nas je bio blam da tamo idemo, roditelji su izlazili tu. Onda se u kući Ivice Zankovića 1981. otvara prvi kafić ‘Don’, drugi je otvorio Milo Filipović u kući Šaltića, nakon čega su počeli da niču kao pečurke nakon kiše. Na desnoj strani današnje rive sedamdesetih je bio parkić sa salangočima i živom ogradom, pri parapetu, sa klupama. Kako je počelo da nedostaje prostora na plaži, turisti su krenuli sa dušecima da se sele u parkić, tu su spavali i autostoperi i lutalice, pretvorivši ga u javni toalet, pa su opštinske vlasti odlučile da ga posjeku i taj dio opredijele za terase kafića. Park je srušen 1982. godine. Onda je nakon nekoliko godina brdo Ćeskota, a nakon AB revolucije kojom sam i sam pomagao, da ne krijem, postalo stjecište raznih napadnih kafića sa disko i ostalom muzikom, gdje su počele da se okupljalju problematične osobe i nije bilo bezbjedno šetati tuda. Bio je to potpuni kontrast vremenu do 1991, vremenu u kojem nije bilo nikakvog sukoba, čak ni kafansku tuču ne pamtim”.
Mišo Brnjada je audiofil, osoba koja drži do perfekcije zvuka pri slušanju muzičkih numera, i u tu svrhu sklapa i konstruiše sprave i opremu koja poboljšava zvuk, odnosno približava ga izvornom izvođenju. Danas skuplja original CD-ove, mahom jazz muzike, koju proučava, i u tome je jedan od najboljih na ex-YU prostorima, komunicira sa poznatim izvođačima jazza u svjijetu i daje sud o albumima. Planira da napiše i knjigu o jazzu, a i slika. Njegova kolekcija od nekoliko hiljada originalnih nosača zvuka čini ga posebno ponosnim, a sve je počelo skupljanjem singlica, još 1966.
“Prvi LP koji sam kupio bio je grupe ‘Sweet’ – ‘The best of’ 1971, a singlice sam počeo da skupljam 1966. godine, prva je bila ‘Mighty Joe’ od ‘Shocking Blue’. Majka me 1971. povela u ‘Metalku’ Titograd da mi kupi gramofon ‘Iskrafon stereo’. Sa tim singlicama sam u Pribojskom odmaralištu od 20:00 do 22:00 puštao muziku, naročito sam volio ‘Indexe’ i ‘Kornu grupu’. U mojoj ulici je živio od 1966. profesor Živojin Ćulum po kome Mašinski fakultet u Novom Sadu nosi ime. On je imao sestrića koji me je naučio da budem audiofil, koji mi je kupio prve sprave za slušanje, a i slao najviše ploča, iz Novog Sada i Beograda. Uz to, bio sam član ‘Suzy’ kluba diskofila, koji je slao ploče na kućnu adresu. Bio sam tako nestrpljiv da, ako bi ploče u sutomorsku poštu stigle recimo u subotu, trčao sam da molim upravnika Petra Zankovića da mi otvori i da mi ih da, jer se ne može čekati poneđeljak. Bili smo članovi ‘Yo Yo’ kluba diskofila u Londonu, i oni su nam slali original ploče iz Engleske, do tri bez carine, a da ti dinarski platiš u pošti ili banci. Uz to smo išli redovno i u Bari dva puta godišnje, i kupovali ploče. Jazzu sam se okrenuo nakon što mi je u ruke došao 1977. album Billy Cobhama. Naravno, Pink Floyd je obilježio moj život, i život moje generacije, i rado ih s kćerkama i danas slušam. I ‘Led Zeppelin’, ‘Doorse’, ‘Purple’… Danas proučavam pravac po pravac, autora po autora, sve što je snimio i što je dostupno, pritom, mora biti najbolji mogući zvuk. O tome koliko mi je bitno da kompletiram kolekciju, dovoljno govori podatak da sam za CD ‘Kruševo’ Vlatka Stefanovskog i Miroslava Tadića, koji mi je jedini falio u ‘Vlatkovoj zbirci’, platio 73 dolara, nakon što sam ga bezuspješno tražio po Makedoniji”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Mišo Brnjada.
