Gost u 38. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Goran Pejović Gula, kompozitor, tekstopisac, vođa najdugovječnijeg barskog sastava “Katapult”, odnedavno i pisac – autor romana “Let plavog safira”.
U očekivano iskrenom razgovoru, kakav je uvijek kad je on u pitanju, Gula je govorio o dešavanjima na Topolici iz sredine sedamdesetih, svojim sportskim počecima, uspjesima i traumama, kako je “sa Milanom Vujovićem igrao šah naslijepo 27 poteza, ispred bioskopa”, prvim godinama rada benda, ali i “porođajnim mukama” oko knjige.
“Živjeli smo na Pristanu, sjećam ga se kao kroz maglu, nekih sitnih detalja, zgrade iza Opštine, ali najviše dana kad su me naučili da plivam. Imao sam negdje 4, 5 godina. Doveli su me do nekog splava Dejo Đurašković, Cuca Marković i ekipa, bacili u more i – plivaj, spašavaj se! Mislio sam da ću se udaviti.
U prvoj polovini sedamdesetih bili smo među prvim Pristanjanima koji su se preselili na Topolicu, preko puta Gimnazije, u zgradu koja nikad nije imala ime, ali su je pripajali zgradi koja je sagrađena iza nas, a koju su zvali Pivnica, po prodavnici u prizemlju. Iza su bile močvare i trska, čempresi i kanali. Iz tog prvog vremena mi je u glavi samo nekoliko zgrada: ona preko puta današnjeg ‘Varadera’ i barake i kuće pored Dvorca, tu su živjeli braća Bogetići, Saša Stevović, Peđa Milović, Ruta, Čombe…”, sjećao se Gula.
Kako kaže, najveći problem dječacima iz tog dijela opštine činila je “Željeznička mafija”.
“Zvali smo ih tako, jer su živjeli u Željezničkim zgradama, tu gdje je sad spomenik na Trgu. Mnogo su nam muke zadali. Bilo ih je 10-15 i znali su da nas maltretiraju, da uzimaju po 50 para ako želiš da prođeš u školu ili ako te zateknu ispred svojih ulaza. Morao si davati, čekali bi te i vrebali. Čak je jedan iz Bjeliša svako jutro morao da im donosi po dva litra mlijeka kako bi došao do škole. Bio je to pravi reket, vođe ekipe Čavke i Pavka.
Onda nas je Bog pogledao, jer se u našu zgradu doselio Bucko Peličić. On je i tada bio pet centimetara niži nego danas, a skoro isto ovoliko širok u ramenima. Kad su nas prvi put po njegovom dolasku napali, složio ih je sve kao Bud Spencer, a mi smo samo pripomagali. Nakon toga smo od njih bili mirni.
A Bucko je bio priča za sebe. Jednom smo ljeti igrali poker na vrhu zgrade, i skupilo se dosta para, ja pokazujem ful kečeva, a on uzima sve pare pri sebi i kaže: ‘Turska kenta’. Pitam ga šokiran što je to, a on pokazuje sve različite karte: ‘To je to’. Isto je bio fer i kad smo išli doma, podijelio je pare”.
Igralište za fudbal je bilo, kaže, na livadi gdje je sada zgrada Radio Bara.
“Igrali smo ono uobičajeno, zgrada protiv zgrade, ili naselje protiv naselja. Jednom smo se tako skupili mi Pivničani i Poljani, a za njih je igrao Željko Lekić. E, on je uzeo loptu kod svog gola, sve nas preševao redom kao malu đecu, kroz noge pa lijevo-desno, došao do gol-linije, sio na loptu i ušao u gol. A igrali smo i škola protiv škole, ono generacijski, mislim da sam bio kapiten naše ekipe, dok je za ‘Meksiko’ igrao Slobo Marović.
Pravili smo peckaliće, praćke, kućice na čempresima i krali mandarine u Šušanju. Meni je otac Milivoje bio stari Udbaš, strog, i znao sam što me čeka ako me uhvate, pa sam zbog usađenog straha smio samo da čuvam stražu drugarima dok su operisali po mandarinama. Vazda mi je otac govorio, ukradem li nešto – odvojiće me od života. Usadio mi je da ne smijem živ da pomislim da nekome ukradem nešto, i to nije važilo samo za taj period, no i kad sam počeo u Luci da radim, napominjao me na to kako je samo on umio”.
Išao je u Drugu osnovnu školu, na Krstiputeva, a onda od 1977. u komšiluk, u OŠ “Blažo Jokov Orlandić”.
“Najviše me je voljela nastavnica Gaja Kovačević. Prvo bi, kad bih došao u školu, pitala moju sestru bliznakinju jesam li pojeo dva rovita jaja, da bih se popravio. U ‘BJO’ sam došao u sedmom ili osmom, direktorka Vjera Kovačević je uvela da se mora biti u uniformi i u papučama, sjećam se da mi je jednom raspalila takav šamar da ga i danas pamtim, uvodeći red.
Negdje u osmom, imali smo časove Tehničkog po 2-3 časa u bloku, a nastavnik je bio Čedo Božović. I reče on meni u maju da će mi popraviti ocjenu za kraj ako ga dobijem u stonom tenisu (a bili su stolovi u školi), ali ako izgubim da me obara na godinu. Ja pristanem i počne meč, dobijam ga, ali me on uništava pristanskim forama, dobacujući “viđi đe će ova, magarče”, “a? aišmft“, “ufati ovu, opa, opa, ufati onu, a đe ćeš sad“, i tako, priča mi na potez, igrali smo sve dok se nisu završili časovi. I dobio sam ga, i popravio mi je ocjenu, a poslije me prebacio na šah.
Sestra i brat su bili lučonoše, a ja nisam volio da učim i vazda sam kasnio, iako mi je škola poslije bila na 100 metara od kuće. Sestra je bila moj zaštitnik. Imala je sve petice, odličan đak, pa mi je radila domaće, kontrolne, čak su u prva dva razreda Gimnazije počeli da mi daju bolje ocjene jer su mislili da sam kao ona. Onda sam u trećem upisao Nautiku, shodno mom učenju, e, to je bio po uspjehu skoro najgori razred. Skoro, jer su tu poziciju držali ovi iz Škole učenika u privredi, ubjedljivo, a danas su četvoro njih milioneri. Čak je dvojici od njih profesor Rajo Ćalasan rekao da ne dolaze u školu kad dolazi inspekcija.
Brat je bio stariji, trenirao je džudo, imao crni pojas, upisao Vojnu akademiju, dogurao do pukovnika, sve pod konac, sad je u penziji. Sestra je postala psiholog, jedan od najboljih u Srbiji, ali sada, kad priča sa mnom više ne priča normalno no kao sa pacijentom, bar to ja tako umislim, pa vazda počne svađa. Bio sam izvanredan jedino iz srpskog jezika, imao sam pet kod Zage Vuković, a sve ostalo su bile šarene ocjene”, govorio je Gula.
Malo ko to zna, ali se i danas poznavaoci šaha sjećaju da je Gula bio jedan od najvećih talenata grada, učesnik Pionirskog prvenstva Crne Gore.
“U 13. godini sam išao na Pionirsko prvenstvo i umalo da postanem prvak, no je jedan od nastavnika pomogao drugom momku iz Bara nekoliko poteza, pa me on pretekao. Govorili su da sam čudo od djeteta, tad je šahovski klub vodio Rašo Marojević, dao mi je knjige Bobbyja Fishera. Dobijao sam starije od sebe, ali sam to preozbiljno shvatao, vježbao do 8 sati dnevno, znao sam čuveni damin gambit sa šesnaestim potezom kojeg je izmislio Fisher. I jednog dana, desio se Pajo!”, iskren je Gula Pejović, dok opisuje događaj koji mu je izmijenio život.
“Bilo je ljeto, imao sam 14 godina. Dogovorio sam se da igram šah sa jednim momkom kod betonskog stadiona Košarkaškog kluba ‘Mladost’ u čempresima kod Gimnazije, dobio ga lagano, a na stadionu je Mihailo Pavićević Pajo trenirao košarku, odnosno vježbao pucanje na koš. Došao je do mene i pitao me hoćemo li jednu partiju. On da puca na koš, i u pauzi između šuteva da vuče poteze. Ni danas ne znam kako, ja sam to olako shvatio, opustio se, čuš da puca na koš i igra šah… Ne znam što sam se smutio, kako sam što previdio, taj sam film milion puta vukao kroz glavu, ali Pajo mene dobije! Gledao sam njega kako daje koševe, kad najednom prilazi i kaže: Mat!!! Ja unezvijeren, tražim revanš, on neće, kaže: ‘Dosta je, dobio sam te’.
Onda počinju moja mučenja. Zoran Živković Žile i Brano Milić su me uhvatili u mašinu, krv su mi popili, naročito Žile. Gdje god bi me vidio, postavljao mi je, sav ozbiljan, pitanja – je li Pajo vježbao dvokorak kad me dobio, ili pucao sa ivice reketa, ili su bila slobodna bacanja, je li sjedio ili trčao kad je vukao poteze, one fore da te uništi potpuno… Nisam mogao da živim od njih. Pajo me sretao na ulici i pitao pred drugovima da li vježbam, pa da mi da revanš. Potpuno sam izgubio volju, još mi je jedan rekao gdje ću ja i s kim da igram šah, kad me Pajo dobio u pauzama šuteva, mora da je Brano Milić, sto posto on. A ja 14 godina, niko da mi kaže da ne obraćam pažnju. Toliko su me ubijali u pojam dva-tri mjeseca da sam batalio šah i više nisam htio da igram. Da nisam taj dan izgubio od Paja, ko zna đe bih završio”, iskren je Gula, uz dodatak da se vratio šahu tek nakon 20 godina, “u kafiću kod Brana Sjekloće, igrao sam s njih nekoliko i sve ih dobio, pa sam igrao s Novicom Vučkovićem bez prekida 12 sati, a on je zbog toga zakasnio na meč sa ‘Kikindom’, bio je predsjednik Rukometnog kluba ‘Mornar’”.
Kaže i da je fudbal igrao odlično: “Vasko Milošević je polagao velike nade u mene, no sam baksuz, pao kod ‘Inexa’ vozeći biciklo, zaradio sam 14 kopči, skoro slomio čašicu, i danas imam ožiljke”.
Nakon škole i vojske, zaposlio se u Luci kao stražar, i izdržao tri noći.
“Čuvao sam Yugo automobile. Nisam mogao da izdržim budan, pa sam uzimao auta i vozio krugove. A hladno, sjever, pa kad obiđeš reon i uđeš u onu kućicu, upališ grijalicu i odmah zaspeš. Jedva me je probudila kontrola prvu noć, nisam znao đe sam. Onda su me prebacili da radim na centralu”.
Priča o ulasku u muziku vezana je za legendarnog nastavnika Vita Ujesa.
“Nastavnik Vito je napravio muzičku sekciju i orkestar, prva pjesma koju smo naučili bila je ‘Oj, vesela veselice’. Tu smo se upoznali ja i Zlatko Čikić. On je sa 14 godina bio najveći talenat koga sam ikad sreo. Imao je nevjerovatnu ruku, skidao je Gillmorova sola, pa Azrinu ‘Daleko od istine’, vanserijski gitarista, fenomen je bio. Upalio bi kasetofon, vraćao pjesme i skidao pjesme, do u ton.
On je, uz mene, Džigija Jovićevića, Iska Čobića i Zlatka Kapu, bio taj prvi ‘Katapult’ u Policijskim barakama. Probe su bile svakog dana, po nekoliko sati, to nam je bila druga kuća, tu su nastale sve pjesme prvog albuma. Dolazili su muzičari da nas slušaju i pjevaju, naročito Bato Mališić da ga pratimo dok pjeva Šabana Šaulića. Prvi put smo nastupili kao predgrupa ‘Ružinom trnu’ u Gimnaziji, a prvi solistički koncert smo imali prije no smo izdali ploču, zahvaljujući Vicku i Redžu sa Radio Bara. Imali smo snimke na kaseti ili traci, a oni su ih vrtjeli i po deset puta dnevno, pa su svi znali pjesme.
No, taj prvi koncert zamalo da se ne održi. Bile su ogromne teške zavjese na bini Doma kulture, a dvojica iz Kulturnog centra koji su bili zaduženi za organizaciju bili su poprilično pod gasom i nisu mogli da se dogovore kako se podiže zavjesa. I čeka narod pet minuta, deset, jedan od njih dvojice pritiska dugme i gasi struju u sali, drugi mu kaže da ne zna ništa pa pali svijetlo, a ja se tresem od nervoze. Toliko sam bio ljut što se to dešava, a narod negoduje, viče, da sam udario pesnicom u staklo iznad lavaboa i ruku raskrvavio. Srećom, odnekud se pojavio Tanjo Masoničić, koji je znao sve u prste, zamolio sam ga da nas spasi. Pritisnuo je pravo dugme na onoj tabli, i zavjese su se digle. Tako je Tanjo spasio prvi koncert ‘Katapulta’”, govorio je Gula.
Neke od prvih snimljenih pjesama se nisu našle na ploči, a Gula priznaje da ih se uopšte ne sjeća, osim u fragmentima: “’Istočna istina’ je imala nekakav kao politički tekst: ‘Htjela je istinu, istočnu istinu’. Sjećam se da je Zlatko napravio odličan uvod i sjećam se refrena, ali ništa više. A pjesme ‘Glavni junak tvog filma’ se uopšte ne sjećam, iako smo snimili i spot za nju. Naš savjetnik i što sve ne, beogradski gitarista Duda Bezuha je tražio da izbacimo ‘Kad ti dođem pod prozore’ sa ploče jer ima politički angažovani tekst, a ostale su ljubavne”.
Kako kaže, ne bi nikad izdali ploču da nije bilo novinara Boška Miloševića: “Šetao je pored prostorija u Domu kulture gdje smo vježbali, i čuo kako pjevamo ‘…i na uglu od Ulice popa Dukljanina“, a on je živio u toj ulici. Svidjelo mu se, a ja sam ga pitao može li ikako da pomogne izdavanje ploče, rekao je da će to završiti. I nazvao je Vaska Ivanovića u Beograd, a on svog prijatelja Stanka Terzića koji je bio glavni u PGP RTS. Devet mjeseci nas je vrtio Aleksandar Pilipenko, zvao me da dođem u Beograd jer je ploča gotova, a ono ni omot nije bio odštampan. Poslije su to pogurali Đorđe Debač i Dragan Stojnić”.
Kad je počeo da piše pjesme, Gulu su pratile glasine da je autor tekstova, u stvari, “sveznajuća talentovana sestra”.
“Dok sam htio da se objašnjavam, sve sam pitao kako mi sestra može napisati ‘Aca Borozana’ kad smo tu noć s njim ja i ekipa bili u kafiću ‘Argentina’, Gajov ispraćaj, pa smo na licu mjesta uz gitaru napravili refren. Ili još je bolji primjer pjesma ‘Crna Goro’. Nikad nisam krio da sam je napisao kako bi me Marko Stanišić ostavio na miru. Jurio me, izvadio pištolj i rekao: “Zini i hajd’ sada odmah da čujem prvi stih’. Ja u strahu izmislim: ‘Njegoševa zemljo ponosita’, a Marko zadovoljan. Kaže, čeka me sjutra za nastavak, još kad mi rekoše da me traži po gradu, zbog straha od njega sam napisao čitavu ‘Crnu Goru’”.
Iako je u karijeri imao mnogo hitova, pjesme koje će zasigurno ostati i kad ga ne bude jesu “Ja još uvijek mrzim decembar” za koju je napisao tekst i “Crna Goro”, čiji je kompletni autor.
“Što se ‘Decembra’ tiče, Neven Marković mi je donio kasetu s muzikom i tražio da napišem tekst za Snežanu Čagorović s kojom je sarađivao. Uzeo sam gitaru, malo spustio visinu i prilično brzo je to izašlo iz mene. Poslije je Snežana odustala, i ‘Ružin trn’ je snimio svoju verziju. Naravno da nisam očekivao da će to postati ‘gradska himna’, ispalo je da sam pogodio taj osjećaj, kad pišeš pjesmu ne razmišljaš, samo se desi.
Na Pjesmi Mediterana kad sam izvodio ‘Crna Goro’, imao sam i ja ponudu da pobijedim, ali počela je politizacija, i nisam htio da učestvujem u tome. Nastupio sam sa plesnom skupinom – naši Barani: Fado, Vesko, Tina i Dženi. Pjesma se svuda slušala, a ja nakon festivala nisam mogao da živim normalno, nisam mogao s mirom u kafanu sjesti ili se voziti vozom. I nikad više ne bih volio da doživim to što sam tada”.
U jednoj od ranijih epizoda “Priča s Baranima”, bubnjar “Napokona” Čedo Popović govorio je o “malom Guli koji viri kroz prozor i sluša dok vježbaju”. Vođa “Katapulta” to potvrđuje.
“Išao sam u školu, a oni su vježbali u kući Baće Lekavskog. Puštali su me da stojim na prozoru i gledam, a malo su kome dozvoljavali, bio je doživljaj, uživao sam. Oni su meni bili nedostižni. Strašan pjevač je bio Slobo Vučković, nevjerovatan. Bili su vrlo popularni u Titogradu, veliki narod je dolazio na njihove igranke. Bili su jedna od rijetkih grupa koja je svirala na Svetom Stefanu. Ja sam najviše volio kad bi svirali ‘Satelit’ od Smaka i ‘Opasno te volim’ YU grupe, tu je Baća prednjačio na legendarnom ‘Gipsonu’. Zanimljivo, kad sam bio na snimanju posljednjeg albuma, družio sam se sa Krletom, gitaristom nekadašnje ‘Generacije V’. Pitao me za sve iz Bara koje je znao, i dodao na kraju: ‘Onaj Baća, kakav je ton taj čovek imao!!!’. Kao posvetu grupi ‘Napokon’ i tim danima djetinjstva, ubacio sam solo iz pjesme koju su oni izvodili na svim igrankama (‘Sympathy’ – Uriah Heep) na početak moje numere ‘Pjesme ljubavne’. To je jedino što sam zdipio muzički u životu, ali kad to Božo izvodi na koncertima, taj uvod, pa kad kombinuje sa ‘Floydima’, to zvuči kao planina”.
Gulin roman “Let plavog safira” doživljava drugo izdanje i distribuira se na trafikama gdje i dnevni list “Dan”. Nakon porođajnih muka i nekoliko godina pisanja i čišćenja teksta, zadovoljan je reakcijama i prodajom, ali najavljuje nešto sasvim specifično.
“U glavi mi je već dugo knjiga ‘Blago grada Bara’, anegdote s ljudima s kojima sam se družio. Sve su to legende našeg grada: Boško, Krimi, Momo, Butko, Dragan… sve te priče sam proživio lično. I to ću da zabilježim, da budu istinite barske priče. Za maksimum deset dana pravog rada mogu to da dovršim, ali ne sada, potpuno sam kreativno istrošen”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Goran Gula Pejović.
