Gost u 39. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Jusuf Kalamperović, istaknuti društveno-politički radnik, bivši predsjednik Opštine Bar, u sedam navrata ministar u Vladi Crne Gore, partijski sekretar u vrijeme kada je ta funkcija bila među najvažnijim, pasionirani šahista, pokrovitelj sportskih i kulturnih manifestacija…
Kalamperović se u razgovoru dotakao djetinjstva i Dobre Vode sredinom XX vijeka, učenja medrese u Sarajevu šezdesetih, kosmopolitskog Beograda tokom studija, ali i toga kako je ušao u šahovske vode i upoznao ženu Anu, ljekarku.
“Rođen sam 10. januara 1945 i, kako su mi pričali, u kući su tada bili đed, baba i majka. Otac i stric su bili mobilisani u partizane nakon oslobođenja, 24. novembra, pa mi baba veljaše da sam joj ja ‘pamet spasio’. Otac je stigao do Zidanog mosta i čuo za moje rođenje tek kad sam ja imao šest mjeseci, vratio se u ljeto 1945, stric još kasnije. Dobra Voda je tada bila selo. Živjelo se prilično dobro, nije bilo gladnih, to je bilo najbitnije. Sjećam se ljudi koji su dolazili da kupuju žito, da se prehrane. To područje ima velike izvore, puno maslina, moji su držali po 100 ovaca, ljeti se izlazilo u Mikuliće na katun, zimi nije bilo snijega, njive su dobro rađale, lovilo se ribe, u avgustu se kupila so iz rupa u stijenama. Koliko se sjećam, u mom djetinjstvu su samo dvojica-trojica iz Dobre Vode radili u državnoj ili opštinskoj firmi, ostali su bili u poljoprivredi”, sjećao se Kalamperović, i dodao da je kao dijete skupljao masline, išao za ovcama u planinu, “moralo se živjeti u zajednici, otac i stric su se oženili sa dvije sestre i dobili osmoro djece”.
Sa 6,5 godina upisan je u prvi razred – stara škola, Dobra Voda.
“Učitelj je bio Rako Čarapić, a nakon njega su došle dvije učiteljice, Baranke. Jednoj je muž odstupio sa kraljevom vojskom, a ona je ostala sa đetetom, i kako je bila bez išta, dali su joj da živi u jednom od dva stana koji su bili iznad učionica, i da predaje. To dijete je moj vršnjak, Srđa Jovetić. Drugoj učiteljici muž je bio na Golom otoku, ostala je sama sa troje male đece. I nju je vlast dovela u Dobru Vodu i dala joj drugi stan, a jedan od sinova je bio moj drug, Rajko Nikezić. Sva smo trojica ostali prijatelji do današnjih dana.
Nakon osnovne škole sam prešao u Nižu gimnaziju u Starom Baru, i tamo bio samo pola godine. Sjećam se čuvenih profesora Andrije Miranovića, Koste Popovića, pa Meta Divanovića – profesora fizičkog, od koga je traženo da skine Đilasovu sliku sa zida kad je on ‘pao’, a Meto odbio, uz obrazloženje da ima đecu a nema imanje (‘Vrati se Đilas i pita: Ko me skinuo – Meto Divanović – osta Meto bez posla’)… Bila je ogromna distanca između nastavnika i učenika, ali i velika disciplina, za nas je pravi strah i trepet bio nastavnik Milo Vukčević. Kad sam završio drugi razred Niže gimnazije, na odluku đeda, upisan sam u medresu u Sarajevu”.
Kako kaže, medresu je učio šest godina, a trebalo je osam, priznali su mu dva razreda Gimnazije.
“Sarajevo je meni, đetetu iz Dobre Vode, izgledalo kao fantazija. Doveo me jedan Seferović, bivši učenik medrese, živio sam u internatu. Jedan vižljasti momak je nama svako jutro donosio hljeb triciklom. Mene su zvali Crnogorac, i on me zaustavi da pita odakle sam. Ja kažem. Iznenadi se i reče da je i on iz Bara. Kad rekoh prezime, pitao je znam li Tefika Kalamperovića obućara, odgovorih da mi je to stric. Na to mi reče da se zove Ljubo Martinović i da ću svaki dan od njega imati kiflu dokle god sam u internatu. Tako je i bilo.
Imali smo u medresi i pravoslavnih profesora, sprski je predavao čuveni Simo Topolovac. Učili smo duhovne i svjetovne predmete, pa i danas znam da čitam i pišem arapski, a znam i bosančicu, arapsko pismo prilagođeno našem jeziku. U medresi se igrao i šah. Jednog dana, dok sam šetao Sarajevom, vidio sam tablu sa nazivom: Šahovski klub slijepih ‘August Cesarec’. Pitao sam kad je klub otvoren, rekoše naveče, pa sam počeo da bježim iz internata kako bih igrao šah. Tu počinje moja šahovska karijera, dogurao sam do omladinskog prvaka BiH.
Kad se završi medresa, ko stekne čvrsta vjerska uvjerenja – ide za hodžu, a ko ne – ide dalje. Ja sam upisao Pravni fakultet u Beogradu, nisam bio talenat za vjersku službu”.
Na Pravni fakultet, u Beograd, Kalamperović dolazi 1963. godine.
“Nevjerovatan kosmopolitski grad, evropski centar u vrijeme Tita, čovjeka sa nevjerovatnom harizmom. Nas je šestoro iz medrese upisalo Pravni fakultet, zahvaljujući profesoru koji je imao prijatelja tamo. U Beogradu sam se našao sa Rajkom Nikezićem, koji je jednog dana došao na moja predavanja sa nekim momkom, zove da ga upoznam. Naočit, plav, pita me znam li ko je. Odgovaram da ne. On kaže – to ti je naš Srđa Jovetić, studira Mašinstvo. Tako su se našli skupa drugovi iz osnovne škole u Dobroj Vodi. Sa studija nosim najljepše uspomene.
Međutim, posebna sjećanja za Beograd su vezana za šah. Na jednom času sociologije ušao je asistent i rekao da izađem. Začuđen, krenuo sam da vidim šta hoće, a on pita jesam li ja Kalamperović koji je igrao šah u Sarajevu – obnavljaju klub ‘Crvena zvezda’ i treba im neko da igra na tzv. omladinskoj ploči za tim.
U Šahovskom klubu ‘Crvena zvezda’ je bio doktor Pavlović, profesor na stomatologiji, zaljubljenik u ovu igru, a usput i veliki prijatelj Ace Obradovića, koji je bio sve za Sportsko društvo ‘Crvena zvezda’. Doveli su dr Petra Trifunovića, Boru Ivkova, a omladinske table smo od onda držali budući velemajstor Srđa Cvetković i ja. Tako sam igrao turnire po Jugoslaviji i sjećao se da sam kao mali pravio šahovske figure od gline u Dobroj Vodi, tamo sam naučio prve poteze”.
U Baru je osamdesetih obnovljen Šahovski klub, a nakon Čeda Ratkovića, predsjednik je bio Jusuf Kalamperović. U to su vrijeme organizovana dva velika šahovska turnira, na kojima su učestvovali i bivši svjetski prvaci.
“Pokušali smo i uspjeli da angažujemo poznate ruske velemajstore zahvaljujući Marku Orlandiću, ambasadoru u Moskvi. Teško su dobijali dozvolu da igraju. Tigran Petrosjan je igrao na turniru u Sarajevu i stigao u Bar, a za njim i Vasja Smislov, dva bivša svjetska prvaka. Uspio sam da im obezbijedim ekstra honorar od po 1500 USA dolara, od naših iseljenika iz Mrkojevića sam otkupio dolare za dinare. Smješteni su bili u ‘Koralima’, tamo sam ih dočekao. Pođem kod Vasje, plav, visok, pravi gospodin, kažem mu za ekstra novac, on ustaje, poklanja se i kaže: ‘Znate li koje su to pare za mene?’. Turnir se igrao u amfiteatru škole ‘BJO’, uz mnogo gledalaca, bio je to spektakl za Bar i Crnu Goru”, govori Kalamperović, uz opasku da je “Ljubo Živković bio najveći talenat, da je živio u drugoj sredini bio bi jedan od jačih jugovelemajstora, ali se posvetio medicini, a tu su bili i Momo Vuković, Maksim Lutovac, Bato Zečević… igrali smo u Drugoj jugoslovenskoj ligi”.
Nakon fakulteta, vratio se u Bar kao stipendista Opštine, i potom radio godinu dana u Službi pravne pomoći, nakon čega je otišao u vojsku.
“Ali, prije vojske, tog ljeta u Starom Baru upoznam djevojku koja je vodila francusku djecu u kamp. Dopadnemo se jedno drugom. I pođem u vojsku u Rijeku, a slučajnost – i ona iz Rijeke. ‘Slučajnost’ kojoj je pomogao i Rajko Rajković iz Vojnog odsjeka. Tu Ana i ja nastavimo romansu, izađem iz vojske, vjenčam se da ne znaju moji, i pođem s njom u Lukavac kod Tuzle da radim u Koksno-hemijskom kombinatu. Tamo su mi bile neke kolege iz škole. Došli doktorica i pravnik u Lukavac, odmah dobijemo dvosobni stan. I ostanemo tri i po godine. Moji nisu znali da sam oženjen jedno pet-šest mjeseci. Njeni su bili svjetski ljudi, nisu pravili nikakve probleme, ali moji… Kad je otac došao i pitao za mene, rekli su mu: ‘Je li to onaj što je oženjen doktorkom?’. Tek tada je saznao”.
Nakon povratka u Bar, zaposlio se u “Prekookeanskoj plovidbi”, a potom u Opštini koja je najprije bila u hotelu “Marina”, a potom u barakama kod budućeg hotela “Agava”.
“Na Topolici nije bilo ničeg osim Željezničkih zgrada, ispod magistrale ništa. Trebala je za 29. novembar da se otvori Ulica maršala Tita, napravljena nizom radnih akcija. Đoko Đikanović, sekretar Opštine, kaže meni pripravniku da idem šinobusom u Titograd, da nađem firmopisca i da mi napiše dvije table sa tim nazivom. Ja tako i učinim, zorom za Titograd, nađem čovjeka i uveče se vratim s tablama. Već sjutradan su nakačene na zgradu ‘Vračara’ i dolje kod buduće Ulice Vladimira Rolovića, a Ulicu maršala Tita je otvorio narodni heroj Petar Vojvodić”, zaključio je prvo od dva gostovanja u emisiji “Priče s Baranima” Jusuf Kalamperović.
Zbog obilja materijala, razgovor sa Jusufom Kalamperovićem biće objavljen u dva nastavka – naredna emisija je na programu idućeg petka.
