Gost u 43. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Vladimir Vanja Milošević (1964), dugogodišnji poznati advokat, sin doajena barskog i crnogorskog novinarstva Boška Miloševića.
Govorio je, pored ostalog, o Topolici s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, o učenju u školi “Meksiko” gdje su “svi dolazili čisti a odlazili prašnjavi, jer je šoder od moračkog pijeska bio između učionica, pun prašine, a imali smo prvi stadion za košarku, prvu binu, bazen sa ribama i kavez sa pticama”, zatim kako je 1981. bio ubijeđen da će u Parizu studirati okeanologiju i naslijediti Žaka Kustoa, te kako je “bio izazov ko će prvi u martu prošetati bos, ko će prvi obući trik majicu i izaći, ko će doći u šorcu u školu prvi…”.
Pravo je Starotopoličko dijete, istakao je, jer je iz starobarske bolnice donešen u “Jedinicu”, jednu od prvih zgrada na Topolici, dijelu buduće Ulice maršala Tita.
“Kroz našu zgradu je prolazio tunel – hodnik koji je vodio od Ulice maršala Tita ka feribotu, što je bilo najprometnije mjesto na Topolici tada. Balkoni su nam bili spojeni po horizontali, nisu porodice bile odvojene kao danas, već su svi mogli kod svakoga proći. Taj balkon je bio strateško mjesto za osmatranje ko prolazi. U zgradi je bilo oko tridesetoro djece, svi su imali slične poglede na svijet.
Najvažniji lik, koji je bio u svim igrama i u svemu učestvovao, iako ni u čemu nije bio najbolji, bio je Špiro Medigović, o njemu uvijek govorim u superlativima, od čojstva do količine informacija, uvijek pravičan i da presudi ko je u pravu. Bili su tu i Dejo Tuzlančić, Dragan Krstonošić, Budo Vasić – kapetansko dijete kod koga smo jedino mogli vidjeti prave igračke u kutiji, što je za nas bila naučna fantastika. I danas mogu ‘vidjeti’ sliku plastične kutije pune igračaka koju istresa nasred kuće. Naravno, meni je vazda bio najvažniji Vahid Vajo Sinanović, neizbježni kumara.
Pamtim kako su sva djeca Topolice gledala prvi put proces asfaltiranja. Bio je to desni krak Ulice maršala Tita, ka Poljoprivrednoj školi. Došao je bager sa asfaltom, valjci, premošten je prvi kanal pored Šumskog gazdinstva, do tada se preskakao. Puno publike, događaj za Topolicu.
Naš je zabran bio oivičen: prva granica kanal iza Dvorca, veliki krak rijeke Željeznice; druga granica magistrala; treća granica kanal Rene, i more. Najveći su izazov bile močvare, na mjestu gdje su sada Spuške zgrade, i u trskama gnijezda ptica i izvori. Bila je manja močvara i tamo gdje je danas atomsko sklonište iza zgrada u Ulici popa Dukljanina. Tu je često ‘iskakao iz zemlje’ jedan izvor podzemne vode, a bila je i česma na koju su svi Topoličani dolazili kad nestane vode u gradu. Između Voćare i zgrada ‘Borova’, gdje je sad dio parkinga pored skloništa, postojala je velika rupa za kreč. Tu smo imali igralište za ‘centriranja’ ili ‘viktorije’, pored garaža, ali se jednog dana desila velika nezgoda, srećom bez posljedica. Naš dobri Raško Mandić upao je u tu rupu sa krečom. Neko od starijih momaka – Miko, Vasko Lalošević, Željko Stojović… – ne znam ko ga je izvadio, ali je od tada nosio nadimak Krečo. I danas ga tako zovemo”, rekonstruisao je Vanja Milošević događaje s kraja šezdesetih.
Kako je naveo, postojala su kultna mjesta za tadašnju djecu, ali posebno Bedžetijeva slastičara, parapet i portići pored mora.
“Kod Bedžetija se odvijao interesantniji dio dana. Osim ‘breskvica’ – kolača i sladoleda, bilo je i dobrih šampita i krempita, no, nama je tu bila najzanimljivija fina prašina oko objekta po kojoj smo hodali bosi. Vjerovatno, kad bi duvao pulenat ili jugo, digao bi pijesak na plaži i onaj najfiniji dio je dolazio do tu. Ta slastičara je bila i raskrsnica ka čuvenom parapetu koji je išao do kanala gdje je sada ‘Planet’. Zanimljivo, parapet, koji inače svugdje služi za odbranu od talasa, na Topolici nije imao nikakvih dodirnih tačaka s morem, jer je plaža bila još nekih 300 metara u dubinu. Tako je služio samo za sjedenje i posmatranje ko šeta korzom, iako su nas u školi učili da je podignut jer se Jadran jedan milimetar godišnje podiže na našoj strani, pa da se zaustavi plimni talas. Poslije je taj parapet rasformiran i prebačen kod Madžarice, gdje i danas stoji, samo mnogo niži.
Mi smo ostavili veliki dio djetinjstva na drvenim portićima za barke, danas je tu vojna luka. Kako ko kupi barku, uzme četiri šine na otpadu, pobode ih u mulj, između se postavi konstrukcija i poploča daskama. Portići su bili odlični za skakanje u more dok je bilo relativno čisto, i odlični za pecanje preko čitave godine. Jedna od najljepših razglednica u bivšoj Jugoslaviji je nastala tu, prikazuje tri dječaka koji pecaju, a u pozadini se vidi brod ‘Sveti Stefan’. Mnogi koje znam tvrde da su upravo oni na fotografiji, ja ih znam bar 7, 8 takvih, ali sam siguran da je jedini koji se razaznaje, mršavi, najvisočiji, upravo Krečo Mandić i niko me u suprotno ne može ubijediti. Djeca na fotografiji drže tršljake na koje se prvi vrhu kačio ekser, pa se pecala skakavica ‘na podizanje’, pošto su u plićaku bile mačkulje. Fotograf koji je ovo usnimio je bio genijalac, jer taj moćni snimak odiše nevjerovatnom životnošću. Svijet sam obišao, ali takav kontrast mira koji daju djeca koja pecaju, feribota i plavetnila, i dinamike koja prosto ‘izvire’, nisam nikad vidio. Taj dio Topolice sa mrežama ribara, drvenim portićima, djecom koja pecaju, školjkama i puževima po obali, bio je pečat vremena i tako ga treba posmatrati. Dio te tradicije održavaju sad samo Bokovci“, kategoričan je Milošević.
Dotakao se i velikog poljoprivrednog gazdinstva kao stalne mete dječjih “poduhvata”, ali i dolaska prvog pravog kartinga u Bar.
„Svaka livada u zaleđu Topolice, gdje je sad Opština i Makedonsko naselje, dakle sve iza Tri kule, bila je ograđena kanalima za navodnjavanje i drenažu. Voda sa Kurila i Sutormana se razvodila po zelenim površinama. Ili su to bile livade kao pašnjaci za stoku ili maslinjaci ili prostor pod voćem. Bio je izazov doći sa Topolice, naročito iz Pivnice ili zgrade preko puta Gimnazije, pa na jesen uskočiti preko ograde da se uberu divne narandže ‘vašingtonke’ ili mandarine. Zanimljivo, tad su svi đaci završne godine Poljoprivredne bili uposleni. Učenici stočarskog smjera su ujutro triciklom razvozili mlijeko po Baru, sipali u boce ili tegle iz velikih aluminijskih kazana na licu mjesta i prodavali. Ovi koji su bili voćarski smjer su čuvali agrume ili brali i prodavali, jer je sve išlo u distributivne centre. ‘Izbor’ je prodavao vrhunske agrume iz Poljoprivrede škole. To je bio zatvoren sistem velike države, ono što se proizvede bilo bi plasirano.
U nekim dječjim vrijednosnim sudovima naročito je bio interesantan prvi karting. Mislim na onaj sa stazama koje krivudaju i penju se na konstrukciju od šina, i automobilima kojim voziš ukrug, tipa spust pa uspon. Bio je smješten pored stare autobuske stanice, pored parka. Svi smo morali da ga isprobamo, imali smo po 9, 10 godina, ali iako je to bilo rezervisano samo za starije, nekako su nas pustili pred odlazak kad im je zafalilo para. Sjećam se da je Goran Macanović imao neku havariju na njemu”.
Vanja Milošević potencira da je njegova “druga životna baza u djetinjstvu” bila Volujica, gdje su u podnožju živjeli baba i djed.
“Prvi vrtić na Topolici otvoren je u podrumu zgrade. Bila su dva odjeljenja, jedno je gledalo prema obućarskoj radnji Šeka Bubića, drugo prema današnjem parkingu. Dugo je trajalo ubjeđivanje, ali ja nisam htio da idem, jer mi je ljepše bilo na Volujici gdje su živjeli đed i baba, cijelo je brdo bilo moje. Bilo je na Volujici još djece, Gula Pejović iz ‘moje’ zgrade, Buntići… Sve jedno fino rivalstvo među djecom ko će dalje u Volujicu da istraži i da se vrati naveče kući.
Tu su živjeli i moji stričevi: Vasko, Nikola, Marko i Lazo kad bi dolazio iz Pule. I Vasko i Nikola su igrali fudbal – Vasko za ‘Mornar’, Nikola za ‘Petrovac’ i to je bilo nezgodno gledati kad igraju međusobno jer nisam znao za koga da navijam. Kod nas je bilo nametnuto da moraš da se baviš sportom, jer, ako nisi u sportu – nisi ni u društvu. Prvo smo se svi bavili fudbalom, pa plivanjem, pa na košarku, pa na gimnastiku kod Branke Korać, i onda sam prelomio da idem na karate. Počeo sam 1972. godine kad je taj sport još bio nepoznanica. Trenirao nas je Dragan Mandić, majstorski kandidat, a Mijo Mandić je imao zeleni pojas. Kad bi neko od karatista došao u kasarnu da služi vojsku, oni su ojačavali klub, koji je bio sezonskog karaktera. Kad bi počela škola, u sali Gimnazije nije bilo mjesta da se trenira. Onda bi broj opadao do marta kad bi bilo najmanje polaznika, a nakon što bi počelo kupanje na moru, ostalo bi 10“.
Advokat Vanja Milošević je, kako ističe, od prvih dana života neraskidivo povezan za kapetanom Vajom Sinanovićem, “najboljim drugom, kumom, bratom…”.
“Šest dana je razlike između mene i Vaja, 10. i 16. mart 1964, i to su jedinih šest dana u životu u kojima se mi ne znamo. Bili smo prve komšije, naši su se djelovi zajedničkog balkona dodirivali i prvi put smo se sreli dok smo još puzali. Pričali su nam roditelji da smo imali različite stilove puzanja, da smo se našli neđe na polovini balkona i da smo odmah počeli da se natežemo i režimo jedan na drugoga. Kad smo imali negdje četiri godine, redovno smo gledali u feribot ‘Sveti Stefan’ i mali plavi remorker, držeći se za šipke na okruglom otvoru u zgradi. Zurili smo u more kao u nešto nepoznato, razmišljajući šta je ispod feribota i ispod remorkera, ta mi je slika još vrlo jasna. Vajo je bio nenadmašan u osmatranju s balkona, zato danas osmatra more kao kapetan broda.
Kumara Vajo je bio podrška za svako moguće iskušenje. Što god da ti je palo na pamet, Vajo je bio za. Koliko god nekome nešto izgledalo nenormalno, on je ipak pristajao da se proba. Ima jedna fotografija na kojoj smo Vajo i ja usred ljeta u kupaćim gaćama i ogromnim gumenim čizmama do koljena. Vjerovatno je bilo neko blato da se pregazi ili uđe u more tako, ne sjećam se više. Realno, imao je Vajo nekih situacija koje se nisu mogle logički objasniti, sa stavom kao da je živio nekoliko života prije toga.
Mi kao djeca zapalimo vatru, svi igramo okolo, a Vajo kao iskušenik budističkog manastira odluči da hoda kroz vatru. Srećom po njega, nije bilo ljeto, pa nije bio bos, inače bi on i bos probao. I zapali mu se čarapa. Mi svi gledamo i ne znamo sprda li se Vajo pa vrišti ili ga stvarno boli. Dovikujemo mu da skine cipelu, pa će i čarapu, ali on samo vrišti i neće da skine. Mi prilazimo da pomognemo, ali što više prilazimo, on više vrišti. Prije je stigla moja majka sa terase, kada je čula Vajovo zapomaganje i skinula mu cipelu i čarapu, no što se Vajo sam odlučio da to uradi.
Jedna od mojih najvećih trauma djetinjstva, događaj koji ću pamtiti čitavog života, bio je kad je Vajo pao sa stuba za struju. Popeo se na drvenu banderu, na kojoj su bili klinovi sa krajem okrenutim nagore, postavljeni sa strane kako bi električari mogli doći do žica. Najednom, niko ne zna kako, okliznuo se i sa vrha počeo da pada, ali ne na leđa, već kao u crtanim filmovima – samo se okrenuo i glavačke strmeknuo nadolje. I nasadio se u padu mošnicama na klin. Brzo su ga prebacili u bolnicu, ali taj pravolinijski pad glavom nadolje, kačenje najosjetljivijim dijelom za gvožđe i cijepanje, vrisku i krv, nikada neću zaboraviti”.
Očekivano, najupečatljiviji segment razgovora sa Vanjom Miloševićem ticao se njegovog oca Boška, prvog profesionalnog novinara u Baru, pokretača mnogih akcija i manifestacija… Završio je Višu učiteljsku u Nikšiću, a potom studirao književnost u Beogradu. Na apsolventskim danima ga je „povuklo“ novinarstvo, pa je ostavio fakultet. Bavio se tokom studija brojnim poslovima i bio, što je njegov sin iznio kao malo poznati kuriozitet, „veoma cijenjeni konobar u kafani ‘Zona Zamfirova’ i na Beogradskom hipodromu“.
„Nije tajna da je Boško bio posvećeniji novinarstvu no porodici, ali njegova predanost je bila jedini mogući sistem uspjeha, da osjeća i voli ono čime se bavi. Nije mislio da sa djecom treba puno razgovarati, niti ih kažnjavati, bio je pobornik samostalnog odrastanja. U tom sistemu vaspitanja, bez velikih opasnosti na ulici kakvih ima danas, on je djetetu davao mogućnost da samo procvjeta. Nije želio nikakvu kontrolu nadamnom, to mu nije bilo prirodno. Svaka moja ekscesna situacija je bila ispraćena komentarom: ‘Je li to tvoj problem ili moj?’. Odrednica ‘Boškov sin’ imala je lijepih, ali puno više teretnih stvari, jer je ljestva bila postavljena visoko i morao si da je preskočiš.
Prvi zvuk koji pamtim kao dijete, koji me budio iz sna sa 3, 4 godine, bio je onaj pisaće mašine – kucanje i ‘cing’ kad se dođe do kraja reda. Tada mi je smetao, ali i još puno godina, jer je u mojoj sobi dugo bila kancelarija ‘Politike’ za Crnu Goru. Taj ‘cing’ i danas osjećam kad treba da prekinem neki period relaksacije i krenem, neka vrsta opomene za disciplinu“.
Boško Milošević je postao poznat u čitavoj Jugoslaviji nakon što je prvi izvijestio o katastrofalnom zemljotresu, 15. aprila 1979. godine. Događaja se odlično sjeća i sin Vanja.
“Boško i ja smo tog jutra bili sami u stanu u Ulici popa Dukljanina, gdje smo prešli još 1970. Majka je bila kod svojih u Pljevljima za Slavu, za Lazarevu subotu. Boško se brijao, ja se budan izležavao u krevetu. Počelo je najednom da drma, popadale su stvari u kuhinji, on je na brzinu oposlio brijanje i došao do mene koji sam bio od straha pokriven jorganom preko glave. Rekao mi je: ‘Ovo je dobro ljuljalo. Obuci se, idemo dolje’. A napolju srušen Sud preko puta naše zgrade, ljudi u panici, vika, plač, nepokretnu tetu Faniku su već spustili Fićo i Ranka… Imali smo ‘Zastavu 101’ i krenuli smo da napravimo krug od Ulice popa Dukljanina, kroz Ulicu maršala Tita, pa Vladimira Rolovića do ispred kancelarije ‘Politike’ u današnjoj Ulici Jovana Tomaševića, odnosno zgradi kod ‘BIGZ-a’, kako smo je zvali. Kreće on da uđe u kancelariju, policajci mu ne daju, objašnjavaju mu da nema struje, da ne radi teleks, ali džabe. Nije htio odustati dok se sam ne uvjeri da je tako. Ušao je, vidio sve nagrđeno i polomljeno, i počeo da se nervira kako će da pošalje izvještaj ‘Politici’ kad nema struje, telefona, ničega… Obrnuli smo još dva kruga, i meni je palo na pamet da mu predložim da ode na Obalsku stanicu, tad sam se petljao nešto sa izviđačima i radioamaterima, pa mi je bilo svježe. Uslijedilo je njegovo čuveno: ‘Ti ćeš me učit’, bjež’ napolje, evo ti Špiro, Vajo, Dejo, pa se vrti s njima’.
Ja sam pošao da tražim drugove, a on je ipak krenuo do Obalske stanice i poslao tu čuvenu vijest, prvu iz Bara, preko Dubrovnika u svijet. Pokupio me je neđe naveče, našao me, i poveo kod tetke u Polje, a on se vratio na rabotu. Onda sam prebačen u Pljevlja i tamo završio prvi razred srednje. Majka i ja smo samo po tekstovima u ‘Politici’ znali koliko on radi i kuda sve ide. No, ništa za njega nije bilo čudno da ne dođe doma po 2, 3 dana, čak je to bilo često i pravilo, jer je pokrivao sve od Herceg Novog do Ulcinja“.
Karakteristične za Boška su bile reportaže o običnim ljudima, ali i oštre kritike jugoslovenskog oblika socijalizma, kome je svim srcem pripadao.
“Boško je bio oštrog i jakog pera, ali meke duše, svi su to znali. Oštro pero je imao za političare kao kritičar anomalija u društvu. Bilo je mnogo problema nakon njegovih tekstova o ‘stanovima od ara’ i kampanje za zaustavljanje izgradnje fabrike sintermagnezita u barskom Polju.
Najteže je bilo posmatrati oca dok preživljava tekst na kome radi. Trebalo je u familiji sačekati da prođe taj momenat njegovog stvaranja, tako da smo prvo čekali da ‘svari’ neku temu, pa da napiše tekst, a svaki je redigovao i nanovo pisao bar 10 puta, pa je išla faza objavljivanja. A onda bi uslijedio period relaksacije od teksta, što je tek bilo teško preživjeti, jer je ona obavezno uključivala višesatno ili višednevno druženje u kafani… Boškova meka duša se vidjela u pričama o malim ljudima, lučkim radnicima, obućarima, starim fudbalerima, mašinovođama, podstanarima i siromašnim ljudima… Njegova autobiografska reportaža je ‘Beračica maslina’, to je priča o babi Milki – jedna od najkraćih, a izuzetno snažna“.
Prelomni momenat u Boškovom životu bio je krvavi raspad Jugoslavije, kaže sin Vanja, što je u konačnici posredno dovelo i do njegove smrti.
“Boško je tokom života imao strašnu energiju, a put kojim će je usmjeriti sam je birao. U jeku iskušenja izazvanih ratovima Jugoslavije, odlučio je da bude ratni izvještač iz predjela oko Dubrovnika i u Bosni, i nakon toga imao je strašne traume. Kad se zaratilo s Hrvatskom, samo je došao kući i rekao da ide odmah poslije ručka i da ga majka Nada spakuje. Majka i ja smo odćutali, ionako ne bi imalo svrhe da ga ubjeđujemo, iako je bio invalid od 1968. i imao šinu u skočnom zglobu… Dovezao sam ga u Herceg Novi, bio je zalazak sunca, tražio je da ga ostavim na autobuskoj stanici jer će se on sam snaći. Kad je došao prvi put nakon dvadesetak dana, u toku kojih smo samo po tekstovima u novinama znali da je živ, mnogo vremena je provodio u kafani ‘Veselica’. Tu su dolazili razni nevoljnici, svi puni patnje. Iz ‘Veselice’ je jedva kući dolazio na nogama, spavao bi, išao u kancelariju, pa opet u ‘Veselicu’ i tako u krug.
Na isti način je otišao u Bosnu i vratio se iz Kalinovika, ni živ, ni mrtav. Bio je psihički samljeven. Majka ga je molila da stane, da će umrijeti jer će ga srce ‘očistiti’, a on je odgovarao da nema ljepše smrti od one za pisaćim stolom ili u kafani ili za kockarskim stolom. Kad se vratio drugi put iz Bosne, ja sam bio u Beogradu, polagao pravosudni ispit… Zvali su me da kažu kako je u psihičkom rastrojstvu i ide od kafane do kafane. Završna priča je vezana za put od hotela ‘Sidro’ do restorana ‘Agava’. Otac se nije dva dana odvajao od trubača, koji su ga pratili kroz grad. Smrt ga je zatekla za kafanskim stolom dok su mu svirali ‘Ide Mile Lajkovačkom prugom’, baš kako je i priželjkivao“, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” advokat Vladimir Vanja Milošević.
