Gost u 45. izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bila je prva osoba koja nije rođenjem, djetinjstvom i mladošću Baranin, ali bez koga se ovaj grad od početka osamdesetih ne može zamisliti. Dragiša Simović, glumac po vokaciji, režiser, organizator kulturnih manifestacija, pokretač umjetničkih dešavanja, i sam kaže da se 40 godina predstavlja kao Baranin, “a i tako me doživljavaju gdje god da odem na festivale ili turneje, tu su mi se rodila i porasla djeca, tu sam doživio sve glumačke uspjehe, tu sam i tu ću biti, nema više niđe nazad”.
Na početku razgovora bilo je riječi o djetinjstvu u Nikšiću, prvim glumačkim aktivnostima u tamošnjem Dječjem pozorištu, mirisu mastiksa u koga se zaljubio i “nikad nisam izašao iz tog mirisa”, radu u Titogradu, pa angažovanju u Osječkom pozorištu, i boravku na hrvatskom ostrvu Vis, u okviru Ljetnje škole glume, dok je posljednji dio priče vezan za specifičan način čitanja poezije (“nekad volim pjesnika i to što piše, pa ga je lako ‘iznijeti’, ali sam često i 15 minuta pred nastup dobijao pjesmu, pa se prilagođavao”), o predstavama “Balkanska carica” i “Palastura”, o Đoku Pavićeviću kome je zahvalan što pomaže kulturu, naročito teatar, ali i o plejadi mladih glumaca koji čekaju svojih pet minuta.
Kada je došao u Bar, Dragiša je postao jedini zapošljeni u Kulturno-prosvjetnoj zajednici SIZ-a za kulturu, instituciji koja se bavila kulturom i umjetnošću grada. Pored ostalog, njegovo je bilo i učestvovanje u osmišljavanju raznih manifestacija povodom prigodnih datuma iz Drugog svjetskog rata, državnih praznika, dolazaka štafete mladosti…
“Najmanje se tu griješilo, mogućnost improvizacije je bila svedena na minimum. Poslu se pristupalo sa velikom odgovornošću i s puno ljubavi, pa smo se trudili da to bude što bolje. Vrlo studiozno su se birali učesnici, repertoar pjesama i glumačkih formi, konferansa… Danas se često govori da je bilo stroge kontrole, ali nije, a nije ni trebalo. Postojali su sastanci na kojima bi se raspravljalo, podijelili bi se zadaci i nikada nije bilo cenzure, niti kontrole, niti sam ikad ‘išao po mišljenje’. Ponekad bi neko nešto predložio da se ubaci, ali zaista bez ikakvih pritisaka se radilo”, govorio je Dragiša Simović.
Jedina stalna kulturna manifestacija početkom osamdesetih bile su “Crvene košulje”, u spomen na mladiće i djevojke koji su tokom rata strijeljani na Belevederu.
“Sve je rađeno sa puno pijeteta. Bilo je to prilično zahtjevno i više je imalo pozorišnu formu nego što je ličilo na uobičajeni NOB program. ‘Crvene košulje’ su uvijek pripremane studiozno po dva-tri mjeseca, bilo je dosta učesnika, priznatih crnogorskih glumaca, muzičara, pjesnika, i uvijek je neko od barskih uglednika držao besjedu. Velika bina je bila u maslinjaku, niže od groba sahranjenih mladića i djevojaka, niz padinu. Sjećam se jednih ‘Crvenih košulja’ iz osamdesetih, kad je učestvovala glumica Zlata Raičević, a ispred nje, u publici, sigurno 1500 ljudi. Noć, a masline imaju drugu boju pod snopom svjetala, antička atmosfera… ‘Košulje’ su režirali i Slobo Milatović, Blagota Eraković, Čedo Dragović… Premještao sam manifestaciju s lokacije na lokaciju dok se nije ustalila na sceni u Starom Baru”.
Međutim, za Dragišu je Bar uistinu saznao tek kad se prihvatio rediteljskog posla, sa djecom u OŠ “BJO”. “Kapetan Džon Piplfoks” iz 1985. godine ostaje upamćen kao istorijski momenat barskog dječjeg glumišta.
“U OŠ BJO je divan čovjek, Aco Pavićević, bio pomoćnik direktora. Malo je pomogao i oko zapošljenja moje supruge, bili smo prijatelji i on me zamolio da sa učenicima nešto pripremim, neki dramski komad, da oformim ozbiljnu glumačku sekciju. Pristao sam, ali je trebalo djecu pripremiti kroz glumačke radionice, tako je nastao Dramski studio ‘Duško Radović’. Selekciju smo radili čitavu školsku godinu, i nakon nje postavili predstavu ‘Kapetan Džon Piplfoks’. Napravio sam podjelu tako da budu svi uključeni ili kroz prvu postavu ili kroz alternaciju, nerijetko sam i dopisivao uloge samo da se što više djece nađe na sceni.
Bilo je tu veoma talentovanih dječaka, ali sam se odlučio da naslovnu ulogu, kapetana gusarskog broda dam djevojčici, Saški Šaranović (danas Leković – prim.aut.). Izdvajala se potpuno, bila je hipertalentovano dijete, pravo čudovište od talenta, dominirala je scenom, a takvo je ponašanje usvojila, pa se, pričali su u školi, i poslije proba tako ponašala, kao vođa. Mogla je sa lakoćom da bude vrhunska jugoslovenska glumica. Često sam mislio o toj djevojčici, sada je jedna divna dama, i uvijek mi je bilo žao što nije upisala Akademiju. Rekla mi je još tada da hoće, ali kad završi prvo ‘ovo što je sestra upisala’ (Spomenka, Pravni fakultet – prim. aut.).
Sreo sam je na jednom suđenju, imao sam neki saobraćajni prekršaj, i uvode me u kancelariju sudije. Vidim ja, nešto mi poznata ova žena u onoj togi sudijskoj, ali ne znam ko je. Tek kad je rekla: ‘Izvolite, čika Dragiša’, i kad sam vidio prepoznatljivi osmjeh, shvatio sam o kome se radi. Bili su to zaista divni ‘kapetanski’ dani, briljantno su ta djeca iznijela predstavu”.
Iduće godine je uslijedila i predstava “Sok od nara”, po tekstu Dragana Radulovića i uz muziku “Makadama”.
“Dragan Radulović i ja smo bili dobri prijatelji, pa sam ga zamolio da mi napiše neki intresantan tekst vezan za grad. Aco Pavićević je odobrio rad, ‘Primorka’ je finansijski producirala predstavu, igrale su Vesna Drašković, Vesna Vujošević… To je bilo vrijeme kad je Dragan napravio himnu za OŠ ‘BJO’, pa za Festival pod Starom maslinom, a onda je sa Batom Dukajem, režiserom, mnogo šta uradio u TV formi za Bar.
Taj prvi Festival pod Starom maslinom, 1987, bio je početak, ne dovoljno jasan ni nama što ćemo. Bio je poludječji, polu za odrasle. Pokojni Novica Pekić je imao ulogu u svemu, vodio je to pod Starom maslinom. Već iduće godine je Festival dobio svoju formu, i vidimo u šta je sve to izraslo”.
Dragiša je igrao u mnogim predstavama barskog Dramskog studija, od vremena KUD-a “Jedinstvo” do danas. Mnogi se slažu da je “Pelinovo” iz 1988, drama o 1948. godini po tekstu Žarka Komanina, bila najuspješnija, a Dragiša se za ulogu Ludog Rogana ovjenčao i nagradama.
“Ta je predstava došla u vrijeme kad se lijepa država lomila. Znali smo da je Blagotino ‘Pelinovo’ bilo zabranjeno još sedamdesetih i da je na taj komad stavljena tačka, ali je već počeo da se vidi veliki slom svega do tada poznatog. Plašili smo se malo, ali smo počeli da radimo, a uz to, reditelj Čedo Dragović je bio stari lisac – imao je kontakte s pravim ljudima, a oni mu nisu rekli ni da radi, ni da ne radi, pa je znao da može da je radi. Igrao sam Ludog Rogana, koji je poludio jer su mu pobili najbliže, pričao je besmislice i svukud ga je po bini bilo, motao se oko svih likova… Težak lik za iznijeti.
Ima za ‘Pelinovo’ ona anegdota iz beogradskog ‘Zvezdara teatra’. Naime, kad smo gostovali tamo, donijeli smo iz Bara 7-8 džakova podrumijskog pelina, onog jakog, mirisnog, i posuli svuda po sali. Posjetiocima je bilo u početku strašno teško, kašljali su i kijali, neki i teže disali, bio je to strašan miris na koji nisu navikli. Predstava je ispraćena ovacijama, u publici je bio i Žarko Komanin, bio je oduševljen”.
Prvi “Barski ljetopis” iz 1988. nije se mogao materijalizovati bez Dragiše, bio je u organizaciji nezaobilazan.
“To sam se ljeto baš izmorio, bilo me je od Podgorice do Budve i Ulcinja, od Starog Bara do Ostrosa i Virpazara, svuda po cio dan. Bio sam, pored ostalog, zadužen i da nagovorim Rada Markovića da dođe i govori na svečanom otvaranju dio iz ‘Ljetopisa Popa Dukljanina’. Išao sam u Budvu, u njegovu staru kuću, jedan kameni sto u dvorištu, na njemu bokal vode s puno leda. Pričam mu ja da počinjemo nešto novo, nešto veliko i koliko bi nam značilo da pomogne, da uzme ključeve grada i izgovori uvodnu besjedu, da time ulazi u istoriju… Pričam, ne dolazim do daha, a on mi na kraju kaže: ‘A taj Ljetopis, šta je to?’. Vidim, nije me ni slušao, opet krećem nanovo priču, pristao je i govorio na otvaranju.
To otvaranje je zaista bilo spektakularno, Ljetopisa je bilo svuda po Starom Baru, te noći glumci, pisci, muzičari, svi u starobarskim kafanama. Iskreno, plašio sam se kako će sve to da funkcioniše, sve je bilo razvučeno na mnogo objekata, na razne scenske prostore… Možda su svi zaista uživali kao što kažu, ma znam da jesu, ali ja nisam, ja sam morao da stignem svuda, budem sa svakim s kim treba, nisam znao ko mi glavu nosi te noći”.
Kruna svega bila je prva predstava “Vladimir i Kosara”, po tekstu Aleksandra Popovića, ali je sam rad na komadu pratilo mnogo velikih pehova.
“Najveći lom je bio dvije nedjelje pred premijeru. Žarko Laušević je napustio projekat, nikad nisam saznao zašto. Nije došao na probu, ja sam ga našao u ‘Knjaževoj bašti’, vidio sam kako sjedi sa bratom, ispred njih boca viskija, nije htio ništa da kaže. Kad god sam ga poslije pitao šta se desilo, govorio je da ne zna. Onda je i Radeta Markovića zamijenio Dragan Blagojević. Bio je u planu i Lazar Ristovski, ali je bio zauzet projektima… Zoran Živković je s njim razgovarao, ovaj mu je rekao da je kasno i ‘što mu nismo rekli prošle godine’. Posljednjih nedjelju dana smo boravili u samom Ostrosu, strašna vrućina, ljeto, božija munja sašila onaj kamen, no smo plivali u jezeru nakon proba”, sjećao se Simović.
Sama predstava bila je više nego spektakl. Nekoliko hiljada ljudi na ostacima Prečiste krajinske. Varja Đukić je plijenila kao Kosara, međutim, umalo da se usred premijere desi nešto nepredviđeno…
“Režiser Aco Popović je želio da ima neke životinje na dvoru, pa su najbolji izbor bili paunovi. Krenuli smo da ih tražimo po Baru, jedine su imali Lekovići u šumi pored mora, ali onda se desio peh dok smo ih lovili, bolje taj dio da preskočimo, pa smo na kraju za predstavu donijeli golubove i neke pitome zečeve. Na samoj premijeri, umalo da sve propadne. Tog nekog zečića kog je Varja držala u ruci pustila je da skakuće po bini, kad se najednom ka njemu stuštilo neko kuče iz gledališta. Taman da nastane arlak, prijetio pas da ugrozi predstavu, srećom neko se bacio, uhvatio ga i sve spasio. A na promociji nekih 3-4 hiljade ljudi… Svaki put kad prođem tuda pogledam sa desne strane i sjetim se. Nikad nisam vidio toliko naroda na nekom programu”.
Na prvom Ljetopisu desio se i prvi skandal. Bora Đorđević je recitovao pjesmu “Crni mercedes” sa jasnom aluzijom na predsjednika Josipa Broza Tita i već sjutradan bio optužen za ugrožavanje lika i djela maršalovog. Bora je, međutim, davno bio van grada, ali je u policiju pozvan – Dragiša!
“Ujutro došla milicija na vrata. Kuc-kuc, dobar dan-dobar dan, ja sam taj i taj, jeste li vi Dragiša Simović, jesam, mogu li da uđem, uđite… Sjede čovjek i pita me za te stihove i tu pjesmu, ja kažem: ‘Ne znam, baš tada nisam bio tu’… Naravno da jesam, ali kako da ne, niko nije htio da kaže da je bio tu i čuo te sporne stihove. Pozvali i Nikicu Vuksanovića i mene u sobu 31, bilo malo neprijatno, ne mogu baš da iznosim sve detalje, ali su bili korektni prema nama, napravili zapisnik i niko nas više dirao nije”.
Po opštem mišljenju, najbolja domaća produkcija na Ljetopisu bila je čuvena “Hasanaginica”, ali i ona nije mogla proteći bez kastiga.
“To je najbolja, ali i najskuplja i najkompleksnija predstava, jer je reditelj Źaga Mićunović mogao da bira glumce sa ex Yu prostora… Varja Đukić je bila Hasanaginica, Miša Janketić Hasanaga, igrali i Predrag Ejdus, Ljiljana Krstić, Enver Petrovci, pa mnogo danas poznatih glumaca sa cetinjske i beogradske Akademije… Divna bina desno od ulaza, a kulise bile dio starog grada, sve se uklapalo. Međutim…
Najluđa stvar se desila na generalnoj probi, dan uoči premijere – postojala je scena u kojoj se iz pravca ulaza u grad na magarcima vraćaju ratnici, među njima Enver Petrovci, nevjerovatni makedonski glumac. Bio je mrak, a nepažnjom rukovodioca svijetla Milija Malovića magarca je najednom uz jak zvuk obasjao snažan snop svjetlosti, tzv. ‘top’, on se unezvjerio, potpuno poludio od straha, i u punom trku bacio Envera u neke zidine. Pritrčali smo, izvukli ga iz škripine i vidjeli da je polomio desnu nogu. Poveo ja Envera u ambulantu, pa u bolnicu, stegoše mu nogu, ali džabe, vidim da tu nema igranja. Zato ga sjutra ujutro odvedem u Budvu kod čuvenog Radulovića da mu namjesti to ako može. Dođemo ispred Pošte đe je Radulović inače radio, i u kolima ispred zgrade on mu poteže nogu, kvrcnu, namjesti je i posla nas kod kćerke da mu napravi udlagu. E, takav Enver je te iste noći igrao predstavu, spuštajući se niz skaline kao pravi ratnik sa štakama. Probe su, inače, počinjale u Starom gradu noću i trajale do 1, 2 po ponoći, a plemeniti ćevapdžija Rizo Dreković nas je čekao da jedemo. Raspirivao bi roštilj oko jedan i po, mi bi mu nekako poslali glas kad dolazimo, pa bi jeli i pili do zore i onda išli na spavanje”.
Dragiša Simović je odigrao na stotine uloga, ali mu je najteža bila ona u potresnoj monodrami “Dobri vojnik Dobrivoje”, u kojoj igra apsolventa književnosti – povratnika s ratišta u Vukovaru, koga je otac poslao u rat, sredivši da mu da dobije poziv, i “da se ne vraća kući ako obruka pleme”. Vratio se kao junak, ali bez obje noge, i sa velikom dramom u glavi.
“Psihički najteža uloga, toliko sam propatio radeći tu predstavu, psihički propatio, da sam se plašio đe će me sve to dovesti. Dugo sam ulazio u taj lik, mjesecima, ali sam bio bukvalno bolestan nakon svake predstave, tresao sam se. Pet godina me proganjao taj lik i taj osjećaj”, kategoričan je Dragiša Simović.
On kaže da je monodrama kao forma najteža stvar za glumca, jer se “nemaš iza koga skriti, sam si kao vuk”.
“I u predstavi ‘Montenegroexpress’, gdje igram otpravnika vozova u stanici Nadrljani, u koju voz skoro više i ne dolazi, depresivna je atmosfera, apsurdna samoća, bez izlaza. U Nadrljanima pada kiša stalno, a ja sam iza prozora i gledam, čuje se efekat kako dobuju kapi… E, kad sam igrao tu predstavu u Nikšiću, poklopilo se, ljuštila je kiša kao iz kabla. Zahumlje tada nije bilo renovirano, pa je iza scene sve točilo, sve mokro, puna bina vode na kraju, ja sav mokar, u predstavi je sa mnom bilo i jedno kuče, pa je i ono jadno počelo da laje, da se buni… Sva atmosfera kao onaj očaj u Nadrljanima. Mira Stupica je bila u žiriju festivala i nakon predstave me samo pitala kako sam sve ono izdržao”.
Predstava “Taštinarije” je, kaže, bila specifična jer je prvi put dijelio scenu sa kćerkom, glumicom, Andrijanom.
“Ta uloga sa kćerkom je bila specifična situacija. Gledao sam je i kao kćerku i kao koleginicu, i kao nekoga svoga kome sam pomagao kad je pitala kako neku ulogu da iznese, ali i kao profesionalca koji sa mnom dijeli binu. Bilo je tu u predstavi nekih eksplicitnijih scena sa njenim kolegom, Radulovićem, i ne može otac da gleda tu scenu kao da je bilo ko u pitanju – može Dragiša glumac profesionalac, ali ne može Dragiša otac”.
Za kraj je ispričao i malo poznatu anegdotu sa premijere te predstave na bini u Starom gradu Baru.
“Na kraju ide scena u kojoj pripadnici Interventne jedinice hapse protagoniste te porodične farse novopečenih bogataša-lopova. Silaze konopcem niz zidine sve do bine ili trče kroz publiku i bacaju se na nas. Gledaoci nisu znali da su to zaista bili pravi pripadnici Interventne jedinice, koje je režiser Draško Đurović zamolio da pomognu u predstavi. E sad, ovaj policajac koji je bio zadužen za hapšenje moga lika, malo se previše unio – skočio je na mene, koljenom mi pritisnuo leđa, stegao me tijelom i zavrnuo ruku. Ja mu dajem znak, udarajući ga po ruci, a on i dalje steže. Ja mu šapćem, i molim i ljut sikćem u isto vrijeme: ‘Puštaj, polomi me, je.o te, nagrdi me čitavog’… Naredni dan kad smo igrali predstavu, morao sam da objasnim da je sve, aman, samo gluma, i da je dovoljno da nam malo zavrnu ruku i spuste na pod, i da ne moraju biti baš toliko uvjerljivi”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Dragiša Simović.
