Gost u 48. izdanju emisije “Priče s Baranima” bio je dr Berin Buntić (1978), stomatolog, specijalista oralne hirurgije, dijete Zlatiborskih zgrada, pasionirani skupljač gramofonskih ploča i hi-fi tehnike…
Govorio je, pored ostalog, o činjenici da je čitav predškolski uzrast proveo u Sarajevu “evakuisan nakon zemljotresa 1979, uživajući sa babom i ujakom, dok su moji godinama pokušavali da riješe stambeno pitanje”, pa kako djed nikada nije oprostio njemu i bratu što navijaju za “Zvezdu”, a “porodično smo bili Hajdukovci i išli kolima za Split na utakmice”, zatim kako je studio “Grip” Igora Gojnića bio “prvi vizuelni kontakt sa tolikom količinom ploča, kaseta i uređaja, a nama kao mlađima nije dozvoljavao ni da uđemo unutra, iako je živio sprat ispod mene”, ali i kako je danas kolekcionar , “ali više nemam taj kredit da kažem ženi kako sam nešto pozajmio od Željka ili Marka, Janka, već moram da priznam kad potrošim pare na nešto što i nije baš neophodno”.
Priča je, međutim, morala da počne objašnjenjem kako su on i brat dobili neuobičajena imena, Berin i Borg.
“Nas dvojica dolazimo iz mještovitog braka, otac Crnogorac, majka Sarajka muslimanka… Majka je meni dala ime Berin, a otac je bratu dao ime po prezimenu čuvenog švedskog tenisera koga je jako volio, Bjerna Borga. Još i ovo moje Berin vuče na Bjern, pa ispada da smo kompletni. Bogi je imao mnogo problema čitavog života pri vađenju dokumenata, jer su mu non-stop pisali ‘Boro’, ‘Boris’ i slično… To se dešavalo gotovo svaki put, službenici su mislili da je neko pogriješio pri upisavanju. Inače, vezano za naša imena, jedan od prvih grafita u Zlatiborskim zgradama bio je ispred našeg stana, posvećen nama dvojici, vrlo duhovita igra riječi ‘KiBorg i KiBerin'”.
Dolazak u Bar, nakon glavnog grada BiH, nosio je sa sobom dosta problema.
“Stižem u Zlatiborske zgrade kod oca i majke i tamo zatičem još jedno biće kome je posvećena sva pažnja i koje je ukralo moj primat. Ta prva godina je bila sva u traumama – problemi u školi, sa djecom, zgradom, liftom.. Vratio sam se iz Bosne sa sarajevskim govornim obrascem, nisu postojali u mom govoru jasno ni ‘č’, ni ‘ć’, ‘đ’, ‘dž’, pričao sam kako se pričalo tamo, bilo je zezanja u školi, nepojmljivih… Najveći problem je predstavljalo pisanje tih glasova koji nisu bili imprintovani u svijest, učio sam, kao i Sarajlije što rade, napamet koje slovo treba da bude u kojoj riječi. Moja učiteljica je bila Natalija Pejović, pamtim je kao nevjerovatno strogu, ali zaslužnu za moje obrazovanje i vaspitanje.
Drugi problem je bio to što sam se našao u zatvorenom prostoru, na osmom spratu, za razliku od kuće u naselju Stupno, đe sam imao svu slobodu. Do osmog sprata Zlatiborskih je trebalo doći, a ja sam se plašio lifta godinama, drmala me svojevrsna klaustrofobija, više strah da se ne dogodi nešto, pa sam išao pješice ili čekao da još neko dođe pa da uđem u lift. Ali, kako se malo ko vozio do osmog sprata, izlazio sam đe i oni, a onda pješice. Uz to, na mjestu današnjeg parkinga ispred zgrada bio je ogroman kanal i preko njega drvene daske kao mostić da se dođe do ulaza. Iz tih kanala su tako jako kreketale žabe da nisam mogao da spavam, mislio sam da neću izdržati tu buku. Jedina divna stvar u tom stanovanju bila je zajednička velika terasa, na koju smo mi izlazili stanom, i sa koje se pružao predivan pogled jer je sve bilo otvoreno, obzirom da smo bili jedna od najviših zgrada, jedino su Kongrapove bile višlje”.
Posebno poglavlje djetinjstva, dešavalo se, kaže, na starom imanju Buntića, “na prostoru između porodica Dragović i Nikezić kod Stare ambulante”.
“Tamo su bili đedovo imanje i kuća koja je srušena u zemljotresu 1979. Na imanju je bilo puno životinja: krava, koza, svinja, privređivalo se i živjelo od toga… Svaki vikend smo obavezno bili u toj, kako smo je zvali, ‘prašumi’. Jedini problem je bio kad se morala neka životinja klati za jelo, svake jeseni sam bio u plaču, jer sam se vezivao za njih. Bio sam ljut na porodicu tih dana beskrajno. Mrzio sam i dolidžanje, odnosno kad bi se morale topiti pamidore, beskrajno dosadna stvar. A strašno sam imao problema sa jednim kokotom. Namrtvo sam se plašio njega, jer me stalno napadao kad bih se pojavio na imanju, sistematski i konstantno me proganjao, nikog drugog, samo mene. Morao sam da bježim, da se skrivam, i odahnuo sam tek kad je, na moje insistiranje, završio u šerpi”.
Očekivano, najviše vremena je Berin provodio sa mlađim bratom – gdjegod da bi išao, bio je tu.
“Bogi i ja smo dijelili sobu, s tim što sam bio pravi primjer dominantnog starijeg brata. Razlika od pet godina bila je ogromna, kao između dva svijeta. Morao je sebe da gradi, opovrgavajući da ima ikakve veze sa mnom, a to ga je pratilo i u osnovnoj i u srednjoj školi. Kad sam ja imao 14, on je imao 9, i uglavnom sam ga tretirao kao privjezak, svugdje sam morao da ga vodim sam ili sa društvom – na korzo, u bioskop, na plažu, pa bih ga posadio na ćošak i nisam ga puno tretirao. Tek u kasnijim godinama, kad smo postali svako na svome, odrasli, ta se razlika izgubila, odavno se već ne primjećuje”.
Sumorne i ratne devedesete izgledale su iz ugla dječaka znatno drugačije nego iz vizure odraslih. Neki načini ponašanja više nisu funkcionisali, a sve je bilo znatno surovije.
“Naravno, sa 13 godina nismo percipirali političke tokove, bilo je sve apstraktno, ali traumatično na ličnom nivou. Naročito to konvertovanje iz neke jugoslovenske svijesti, u kojoj sam bio kao dijete iz mješovitog braka, u republičko ili nacionalno opredjeljenje. Nisam imao nikakav vid konkretne fizičke traume, ali spoznaja da smo najednom postali svi različiti, radi nekih etiketa, donijelo mi je nesnalažanje u svemu tome. Mislim da sam bio u sedmom razredu kad su počeli prvi sukobi u Hrvatskoj, i u nedostatku igračaka skupljali smo na ulicama čaure oružja sa dubrovačkog ratišta, nabavljali vojne čizme, neko i maskirne uniforme… Ja pamtim to vrijeme po nenormalnoj nemaštini svih u generaciji, što je, paradoksalno, bila sjajna osnova za druženje. Svi smo skromno živjeli, najveće zadovoljstvo je mogla biti kupovina jednih ‘maxerica’ koje su morale trajati hoćeš-nećeš godinu dana… Nismo imali bilo kakve zahtjeve za garderobu ili putovanja, ali se živjelo lijepo jer smo se okretali jedni drugima i družili”.
Iako je živio u Zlatiborskim zgradama, ističe Buntić, “najvažnija je bila Ulica maršala Tita, gdje je otac radio”.
“Prvo, tu su bile Crkvice gdje se igrao fudbal po cio dan, klikeri, skupljali smo se da se družimo… Drugo, to je bila najzelenija i najšumovijija ulica, u kojoj su bili kedrovi, a naročito je šumovit bio onaj dio na početku, oko velikog montažnog objekta fudbalskog kluba, tu gdje je sad zgrada zvana ‘Parče pice’. Ali je nama centar te ulice bio najzanimljiviji. Preko puta ‘Prekookeanske’, na parkingu, bio je koš, sa dnevnim rasporedom kad ko može da igra. A tu gdje je sad ‘Kozmetiks’, bili su kiosci, piljara i kućica sa video igricama u koju smo ulazili ako bi negdje isprosili desetak pfeninga.
Imali smo vremensko ograničenje, u 9 smo morali biti kući zimi, a ljeti je bilo natezanja da li se može ostati do ponoći, uz ono čuveno: ‘A što ćeš ti napolju do tad?’. Most od Željeznice je bio krajnja granica lutanja naših, pri tome je od hotela ‘Topolica’ ka rijeci bila ‘Zona vječnih vjetrova’, kako smo je zvali. Na ovoj, drugoj strani, granicu je značio hotel ‘Sidro’ i njegovi tereni, a sa ‘gradske’ strane semafori kod Tri kule. Ti su semafori ljudima koji su živjeli na Staroj Topolici ili oko magistrale uvijek označavali kraj grada. Preko se išlo samo ako je nužda. Bile su one poljane pored čempresa, od Lamarina i Makedonskog naselja do Tri kule, mogao si šljuke loviti. Ako se baš i moralo na tu stranu, išlo se striktno ulicom, pored baraka Radio Bara i Vatrogasnog”.
Put od škole do kuće je na Topolici donosio i neugodne momente, naročito ako si bio slabije konstitucije, a trebalo je proći nekoliko bitnih mjesta.
“Dva su bila, nazovimo ih tako danas, neugodna punkta – Zgrade Solidarnosti i centar Spuških zgrada.
I danas osjećam nelagodu od straha koji sam nakupio u Zgradama solidarnosti devedesetih. Ako se moralo kretati tuda, najbolje je bilo ići bosonog, da se ne bi kući vratio bosonog. Bilo je raznih otimanja. Taj dio sam uglavnom zaobilazio i morale su da budu baš ektremne situacije da prođem tuda. U jednom od tih ulaza Zgrada Solidarnosti nikada nije radio lift i postojao je trend da stariji budu iznošeni na više spratove od strane mlađih, na krkače. Bio je to uobičajeni obrazac ponašanja, recimo inicijacije, koji se očuvao od sedamdesetih do danas. Znam to, jer sam, na moje iznenađenje, prije izvjesnog vremena vidio upravo takvu scenu. Naspram Zgrada Solidarnosti, Spuške su bile bezbjedna zona devedesetih.
U Spuškima je problem bio koridor kroz koji je trebalo proći, u sredini, pored trafostanice, vrlo problematičan, pogotovo ako si pod lupom posmatrača, na nišanu. Gledaš ispred sebe, držiš ruke u džepovima i praviš se da ih ne vidiš, nadajući se da neće obratiti pažnju na tebe. I bitno je da budeš u što većoj grupi. Ako si sam, gotov si. To su, u suštini, bili gangovi na mikronivou, danas su to sve dobri porodični ljudi.
Činjenica da sam bio sitnog rasta donosila je meni još jedan poseban problem – sjeverni vjetar. Trebalo je proći prostor od Spuških, pored ‘Kocke’ i ‘Kruga’, do Mliječnog restorana. Kad sam imao likovno, vukao bih blok 5, pa sam se borio i sa blokom koji bi me zanosio u stranu i sa vjetrom. Da bismo tome doskočili, prvo sam čekao Vuka Kljajevića iz Sokolane, pa smo onda kupili Gorana Kankaraša na uglu, i tek se onda usuđivali u formaciji da pređemo današnji trg kad duva onaj jaki sjeverni vjetar. Kad se prvi zamori, mijenja ga drugi, dok ne stignemo do Mliječnog i pređemo Ulicu Vladimira Rolovića”.
A pored Mliječnog restorana – prodavnica “Jugoplastike”…
“U njoj kao u Diznilendu. Još kad su se pojavile figurice – lutkice Mastersa, akcionih heroja, He-Mana, Skeletona, prvi put kod nas, a to je bila i prva mogućnost da se dječaci igraju lutkama, odgovarajućim za njihova zanimanja… Moji su bili šokirani što sam, kao muško, htio da kupim lutke i da se igram s njima, a plus su bile nevjerovatno skupe. Zato je muški nasljednik Buntića, u strahu da ne saznaju njegovi, kupovao lutkice Mastersa tako što nije doručkovao danima, a govorio im je da jeste”.
Danas je dr Berin Buntić ugledni stomatolog i oralni hirurg sa privatnom praksom, jer, “jednostavno, drugačije teško da je moglo biti”.
“Mogao sam biti mornar ili stomatolog, a ovo prvo kod mog oca nije dolazilo u obzir. Prije mene su bile dvije generacije pomoraca Buntića, ali o tome nije bilo pregovora sa ocem, htio je da se sa njim ta tradicija završi. Poslije 20 godina plovljenja, do dolaska unuka nije vidio more, toliko mu se ogadilo. Majka je bila zubni tehničar, pa je onako pametno, subverzivno, gurala da upišem stomatologiju, zato sam Srednju stomatološku pohađao u Podgorici. Te četiri godine u glavnom gradu su još jedan od razloga zašto toliko volim Bar, dovoljno je reći. Svaki sam vikend bježao kući. Problem je bio jedino ako sam novac za voz već potrošio na kupovinu muzičkih kaseta, pa se dovijao kako da izbjegnem konduktera. A bilo nas je takvih, dosta”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara dr Berin Buntić.
