Uz sami jugozapadni dio gradskog bedema, u ubogim udžericama, oduvijek je živjela skupina siromašnih, ali radnih i poštenih porodica, porijeklom od Egipta do Bosne. Po njihovoj molbi, knjaz Nikola je naredio da se nazivaju Kovači, po zanatu koji su pretežno obavljali. Oni su bili zanatlije, posluga i radna snaga za brojne porodice u gradu i okolini. Snažne su građe. Govorili su „naški, arbanaški i staroturski“. Romski nisu znali, niti danas znaju.
Barska pjaca se prostirala od ulaza u Stari grad, i naniže do groblja. Ova poslovna ulica oduvijek je bila načičkana trgovačkim, zanatskim i ugostiteljskim radnjama i živjela je punim životom, pa je Bar i tada imao karakteristike varoši. U gradu su, pored pjace, u njenom sastavu, dva puta nedjeljno radile tri pijace: opšta pijaca, stočni pazar i žitni pazar.
Nadaleko čuvena starobarska pjaca bila je najživlja petkom i ponedjeljkom, kada su bili pazarni dani. Tih dana su seljaci iz Vladimira, Štoja, Mrkojevića, Šestana, Crmnice, Sutomora i okolnih sela dolazili sa svojim proizvodima, natovarenim na magarce i konje.
Na pjaci se prodavalo, kupovalo, ali i dolazilo da se ljudi vide i razonode. To je bio „rijaliti“ na otvorenom, zatim u mnogobrojnim doganjama, kafanama i zanatskim radnjama. Nisu bile rijetke ni razne predstave na otvorenom. Sjećam se uspjelih predstava pelivana Dauta iz Ulcinja, kao i Cufa, koji je sa bubnjevima (nakaradama) bio redovan i neizbježan pazarnim danom. Sve je naizgled bilo živo i veselo.
Mnogi neiskusni i naivni kupci i prodavci su loše prolazili. Stotine vezanih konja i magaraca čekale su svoje gazde. Oni su podnosili sunce, kišu i nevrijeme, često bez hrane i vode. Starobarska djeca znala su da naprave neslane šale sa tim životinjama. Posebno su bila zapažena dva-tri mršava konja, sa puno ožiljaka i rana. Ljudi su ih gledali sa sažaljenjem. To su bili konji Bajram Danija, koji je na njima redovno donosio živi kreč ili klak, kako su ga zvali. Bajram nije mario što konji tako izgledaju. Mnogi su čekali popodnevne sate da jeftino kupe od prodavaca koji su žurili da se vrate kućama, nekima udaljenim 4-5 sati hoda. Ribu sa Skadarskog jezera, žene su u košaricama na leđima donosile preko Bijele Skale na starobarsku pjacu.
Trgovci, ugostitelji i zanatlije su u ta dva dana imali dobar pazar. Mrkojevići su se šalili na svoj račun, pa su govorili da ih „sunce grije u zadnjicu kada dolaze na pjacu i kada se popodne vraćaju“. Obavezno su jedan drugog upozoravali „da ih Barani ne prevare“. Pjaca je bila ukrašena živopisnim ženskim nošnjama. Muškarci su, već, manje vodili računa o tome. Bilo je raznih nošnji, ali najviše „ala frango“, kako su tada govorili. Na pjaci je uvijek bilo bar desetak ljudi koji su bili glavni glumci u teatru na otvorenom.
Da se prisjetimo samo nekih: Alija Spahić iz Kunja, krupan i naočit čovjek, glasno je govorio i privlačio pažnju, bio je prijatan u društvu, govorio je na skupovima, posebno vezano za Tršćansku krizu, zatim Savić Mićković, razborit kao svaki Kuč, uvijek je nešto dogovarao i posredovao, pa Vasilj Martinović, koji je trgovao kožom, „čaprom“. Miljan Mijović je dolazio na konju i uvijek pokazivao da nije bez novca, Mitar Hrvatin iz Polja, koji je uvijek glasno govorio, njemu su smetale „gospođe žene“, zatim neizbježni Đuro Đurić, sa torbom „čantom“, uvijek spreman da napiše neki ugovor ili priznanicu, što mu je očigledno dobro išlo, Drekovići koji trguju stokom, Meto Mujov Perić iz Maruškova, uvijek dotjeran, imao je lijepog konja, Jašar Karađuzović, zanimljiv čovjek, poznat po nekim „biserima“, Mara Stefana Kruse iz Dobre Vode, koja je dolazila na konju, živopisno odjevena, Marko Čarapić sa uvijek pomalo nakrivljenom kapom i cigaretom u ustima.
Tu su bili i neizbježni barski taksisti, samo sada sa oldtajmerima iz tridesetih godina, fordovima i ševroletima, uglavnom. Problem je bio što nije bilo rezervnih djelova za njih, pa su često od dva pravili jednog. Za gume da i ne govorimo. Korisnici taksi usluga, većinom sa Pristana i Sutomora, bili su često „obilježeni“ motornim uljem, kojeg je bilo i po sjedištima. Muho Zaganjor, Omer Palangić i Omer Đurović su samo neki od njih. Sjećam se kako je Meto Šehović od starih auta napravio jedan kamionet, kojim je nekoliko godina vršio usluge.
Danas je starobarska pjaca ostala kao sinonim za nešto što je bilo lijepo i što bi trebalo da bude ubuduće, ali prilagođeno novom vremenu. Za pohvalu je sve što se radi u Starom Baru na turističkoj ponudi, prije svega kroz manifestaciju „Maslinijada“ i kroz promovisanje Starog grada kao arheološkog lokaliteta. U toku su radovi na postavljanju nove kaldrme kroz čitavu pjacu od ulaza u Stari grad. Neimari koriste autohtoni barski kamen koji je nekad krasio tu ulicu.
Stari Bar je imao puno trgovina, kafana i zanatskih radnji. Tu su nastajale mnoge priče i anegdote o kojima su mnogi pisali, a i danas se prepričavaju. Akteri tih priča su znani i neznani trgovci, ugostitelji i zanatlije, ali i kupci i gosti, bez kojih sve ovo ne bi postojalo.
Da se prisjetimo samo nekih: Mitar Iličković, svakako doajen, Omer Mustafić, naočit i vispren trgovac, spreman za šalu, držao je stalno jednu neupaljenu cigaretu u ustima, kao i Kosto Zagarčanin, uvijek u odijelu, sa kravatom, sa lijepim manirima i pričom.
Tu su i ostali, koje ću samo pomenuti: trgovci Marko Ćetković, braća Haverići, Cufo Kacila, Idriz Ladinović, Peko i Krsto Martinović, Temo Džajović, Kolja i Đona Truš, Fadilj i Dano Zaganjor, Kaplan Divanović, Jakup Omerbašić, Demo Bibezić, Oso Peročević, Šabo i Alija Bećović, Krsto Damjanović – limar, Ivo Antunićević – sajdžija, Mustafa Šlaković – krojač, Milutin Praščević – stolar, Jakob Nikčević – obućar, Iso Šabić – obućar, Ivan Đinđinović – obućar, Akuš Abazović – brijač, Luka Martinović – uljar i mlinar, Darije Lazović – uljar, Olga i Peko Demirović – fotografi, Mato Martinović – fotograf, porodica Karađuzovića – poslastičari, Musto i Sadik Karađuzović – ugostitelji, Džepo Ibrišimović – ugostitelj, Nuzo Karađuzović – ugostitelj, Rifo Bubić – obućar, i mnogi drugi.
Da se ovog puta sjetimo trojice dobrih ljudi, trgovca Mitra Iličkovića, krojača Muja Sinanovića i ugostitelja Oma Krčikovića.
Mitar Franov Iličković, trgovac, ili kako si ga zvali Barani, „Adžo Mitar“, bio je znamenita ličnost za života, a to je i danas. U mladosti je proveo više godina na radu u Carigradu, gdje se družio sa brojnim Baranima.
U Baru se bavio trgovinom i ugostiteljstvom. U Polju je imao veliki zasad murava od kojih je pravio poznatu barsku „murovaču“. Mitar je tridesetih godina prošlog vijeka imao i svoj automobil „ford“, koga je dao da se koristi kao taksi, a kojim je upravljao Ivan Zakovšek.
Ipak, biće upamćen kao human čovjek, spreman drugom da pomogne, i mecena prosvjete u Baru. Bio je jedan od inicijatora i donatora otvaranja četvororazredne Gimnazije u Baru, koja je u početku radila u Podgradu, a kasnije u zgradi u Starom Baru.
Adža Mitra sam upoznao za vrijeme rata. Kod njega sam kupio prvu tablicu, „lapis“ i gumicu. Iz tog perioda postoje brojne anegdote. Jedna je vezana za Mila Vukčevića, istaknutog pedagoga likovne umjetnosti koji se u to vrijeme spremao na škole u Zagreb:
Mitar je pozvao Mila da mu napiše naziv firme na tabli iznad prodavnice i kafane. Bila je to 1945, gladna godina. Mitar je, zadovoljan kako je Milo obavio posao, iznio pred njega bogatu sofru. Mladi Starobaranin se, kako je red, malo snebivao, a onda svojski prionuo na jelo. I bio je prezadovoljan „honorarom“ u vidu obilnog ručka, a srce mu je zaigralo od sreće kad je Mitar iz škafa izvadio 500 dinara, velike pare u ono vrijeme i tutnuo mu ih, govoreći: „Ovo ti adžo daje, kad stigneš u Zagreb da kupiš boje, da se pripremiš za školu. Zagreb ti je veliki grad, pazi se. Zvaću đecu, Đura i Olgu, da te pogledaju. Aj, sad!“
Mitar je uvijek u odijelu sa prslukom iz koga su virili papirići i „lapis“, vezan špagom, kao i sat sa lancem. U Stari Bar je dolazio na magarcu, jašući od njegove kuće u Čelugi, sa nogama koje su dopirale do zemlje, jer je bio visok čovjek. Njegov porod – šestoro djece bili su školovani i uvaženi u svojoj sredini.
Mujo Alije Sinanović potiče iz poznate porodice iz Podgrada. Ostao je bez oca kada je imao sedam godina. Rastao je sa majkom Havajom i četiri sestre. Učio je krojački zanat kod poznatog starobarskog krojača Mustafe Šlakovića. Kasnije je otvorio svoju krojačku radnju i tamo godinama uspješno pravio moderna muška odijela, kao i ženske kostime.
Muja sam upoznao dok je radio kod Mustafe Šlakovića. Kada je otvorio krojačku radnju, pored poslastičarnice Karađuzovića, često sam sa društvom navraćao kod njega. Skoro uvijek društvo mu je pravio Adem Ćerimović, pčelar iz Podgrada. Često su na mangali pekli koštanje. Adem se uvijek družio sa mnogo mlađima od sebe, izuzetak je bio moj otac Ilija.
Prve pantalone mi je sašila od tvida Marija Ljuićeva Pavlović 1942. godine, kada sam pošao u prvi razred osnovne škole, a prvo odijelo Mujo, u ljeto 1954. godine, od engleskog štofa, kojeg sam kupio u radnji kod Kosta Zagarčanina u Starom Baru, spremajući se da, na jesen, pođem u Beograd na studije. Mujo je uvijek bio nasmijan i dobroćudan, omiljen u našem društvu.
Omer – Omo Adema Krčiković ostao je bez oca sa tri godine. Njega i sestru Fatimu podigla je baba. Oma sam upoznao dok je radio kao konobar u hotelu „Rumija“, nakon što je odslužio vojni rok. Kasnije je radio u hotelu „Južno more“ u Sutomoru. Svojim manirima i ponašanjem se izdvajao.
Bio je vrlo preduzimljiv. Rano je otvorio prvu, a zatim i drugu kafanu „Stari grad“, na starobarskoj pjaci. Brzo je privukao stalne goste, koji su se osjećali „kod Oma kao doma“.
Kosto Dabanović, dobroćudni div, imao je ključeve od Omove kafane „Stari grad“. Bio je neženja i ustajao je rano. Prije odlaska na posao, svraćao je do te kafane, otvarao je i za sebe pripremao kafu i kuvao jaja. Nakon toga je odlazio na posao, često i ne vidjevši se sa Omom. Tako je sve teklo do dana kada je Omo primjetio da Kosto tog jutra nije dolazio. Odmah je otrčao do Kostove kuće i našao ga usnulog od srca.
Omo je volio da putuje, bio je dobročinitelj i volio je starine. Ja sam ga zvao „Dajo“, a i on mene. Kao prijatelja, pozvao me na svadbu kada se udavala njegova starija kćerka. Imao je urođene lijepe manire, koje je unaprijedio radeći sa starijim vrsnim ugostiteljima, kao što su bili Amadeo Silvia i Smajo Mustafagić, koji su ostali u sjećanju starijim Baranima.
Sjećanje na Mitra, Muja i Oma treba da podstakne i druge da pišu o mnogima sa starobarske pjace, koji takođe zaslužuju pomen i nezaborav.
