Teško je vjerovati da je Crna Gora prije stotinak godina bila privlačna avanturistima i putnicima koliko su to danas zabačeni djelovi Amazona ili vlažne prašume Papue Nove Gvineje. Na sreću, ostalo je mnogo svjedočanstava o posjetama izvanjaca, iz kojih možemo mnogo da naučimo o životu na ovim prostorima.
Jedno od njih je i knjiga “The Land Of Black Mountain – The Adventures of Two Englishmen in Montenegro” (“Zemlja Crnih planina – Avanture dva Engleza u Crnoj Gori)”, autora Reginalda Wyona i Geralda Prancea iz 1903. godine, izdavač “Methuen and co”, London. Ovdje objavljujemo odlomak vezan za njihovo proputovanje kroz Bar. Sve je počelo dolaskom brodom na Vir.
“Virpazar je najbogatije naselje u svojem distriktu. Lijepo smješten na dugom estuaru jezera, ovo mjesto čini tek više do dvadesetak nabacanih malih kuća, koje su imale donji sprat sa lukom (volat – prim. aut.), dok su na gornjem spratu živjeli ljudi. Ovo selo je često plavilo zimi.
Važnost ovog naselja leži u činjenici da se radi o spojnici, i to vrlo lošoj, između ostatka Crne Gore i njenog morskog dijela. Pošto nijedan put ne dolazi iz unutrašnjosti, putnici iz Cetinja ili Podgorice moraju ploviti parnim brodom od Rijeke ili Plavnice do Virpazara, od koga je jedini pravi put vodio preko sutormanskog prevoja do Bara. Put koji se gradi između Virpazara i Rijeke će donijeti dugoočekivano olakšanje. Trenutno, kada knjaz ili knjažević žele da posjete omiljenu rezidenciju na Topolici, kod Bara, konje moraju da šalju na dug put preko planinske staze od Rijeke, dok oni idu brodom i čekaju ih u gostioni na Virpazaru.
U toj smo gostioni i mi bili smješteni, jer nije bilo drugog izbora. Postoji samo jedna jedina soba za goste, koja je ujedno i spavaća i dnevna. Iako smo stigli na podne, morali smo čekati do narednog dana dolazak poštanske kočije. Bili smo primorani provesti 24 sata u ovoj potpuno nezanimljivoj rupi.
Sljedeće jutro smo se ukrcali u kočiju, mudro zakupivši sva četiri sjedišta, i započeli našu šestočasovnu vožnju. Što bi se desilo da se pojavilo još putnika, teško je zamisliti. Iščekivanje od 48 sati na sljedeći polazak bi vjerovatno iznerviralo nekog, jer je ova kočija jedino udobno prevozno sredstvo u ovom dijelu Crne Gore. Na našu sreću, putnici su vrlo rijetki.
Vožnja je bila vrlo interesantna. Put se uvijao u seriji krivina, između veličanstvenih brda. Planinski greben sa naše lijeve strane je bio poprište velike bitke u prošlom ratu, kada su male snage crnogorske vojske protjerale mnogo veću tursku silu i osvojile Bar, kao i dugo željeno more. Opasnost i smjelost tog podviga se vidi sa puta, jer to nije bilo očekivano od strane Turaka. Svaki pogrešan korak na ovom strmom stijenju je značio pad u smrt.
Do vrha sutormanskog prevoja, visokog 2700 stopa, stigli smo za četiri sata i sada se duboki plavi Jadran širio ispod nas. Tada je otpočelo naše krivudavo spuštanje. Dominirajući prevojem i dalje je stojala moćna, ali dosta oštećena tvrđava, zauzeta od strane viteških Crnogoraca u toj slavnoj bici. Ali, nigdje nijesmo mogli vidjeti barski stari grad i tvrđavu. I zaista, nijedna se kuća nije mogli vidjeti, sve dok nijesmo došli na nekoliko stotina metara od grada. On je sakriven od pogleda u udolini između planina, okružen šumom maslina.
Kočija se odjednom dovezla do novije kamene kuće, koja je bila ukrašena ratnim trofejima. Pored nje su stojale hrpe topovskih đuladi, topovske cijevi, dok su komadi gelera bili ukusno poređani na zidovima. Čim smo prošli tu kuću, pred nama se pojavila nekad slavna barska tvrđava, koja je sada bila izbušena masa kamenja. Bila je to samo ljuštura koja je pokazivala nekadašnju snagu.
Iako se grad jedva pojavio pred našim očima, samo u nekoliko sekundi smo ušli kroz klizave puteljke izlizanog kamenja. Na obje strane puta su turski bazari. Vrlo malo crnogorskog je bilo prisutno. Prošli smo samo jednom kroz grad, jer naša destinacija je bila Pristan – barska luka.
Bili smo dosta grubo razočarani. Poslije sat vremena vožnje, ravnim, ali ružnim putem, primjetili smo pola tuceta kuća. Dvije ili tri su bili veće i modernog izgleda, ali to je bilo sve. Da li je to bio Bar, važna crnogorska luka, i jabuka razdora sa Austrijom?
Austrija je ipak zadržala kontrolu nad lukom. Jedna od većih kuća je austrijskog vicekonzula, koji tu živi usamljen, prateći sve što prolazi kroz luku. Na suprotnom vrhu zaliva je Spič, austrijska vojna stanica. Bar je, uistinu, crnogorski samo na papiru.
Desno na obali, u centralnom dijelu velikog zaliva, stoji bijela kuća, nedaleko od austrijske granice. To je Topolica, omiljena rezidencija knjaza. Kockasto, neukrašeno i nezanimljivo zdanje, potpuna je suprotnost od drugih rezidencija knjaževske porodice. Ipak, njegova pozicija je nevjerovatno dobra.
Između dvije strane zaliva, gdje planine dodiruju more, pruža se neprekidni niz nejednakih, negostoljubljivih, ali vrlo slikovitih planinskih vrhova. I sami svjedoci zalaska sunca, kada svjetlo omekšava oštre linije i tamu planina boji u crveno, postaje nam jasna fascinacija ovim mjestom koje iskazuje veliki ljubitelj prirode, princ Danilo.
Proveli smo dva dana u ovoj divljoj osami. Naš hotel je bio staromodan, ali vrlo udoban. Opet smo imali samo jednu sobu, ali je sve bilo čisto, a austrijska hostesa je bila odličan kuvar.
Nadali smo se da ćemo putovanje nastaviti narednog dana, i već smo bili pronašli mali jedrenjak usidren u zalivu, čiji je kapetan bio raspoložan da nas preveze do Ulcinja. To je bio albanski čamac, čija je posada brojala šest gusara. Uprkos upozorenjima, mi smo dogovorili prevoz za naredni dan. Sve je bilo bolje, nego jahati na mazgama osam sati preko planinskih staza do Ulcinja, a i bili smo dobro naoružani.
Ali, sljedeći dan je donio kontra vjetrove, te smo bili primorani da ostanemo još jedan dan na Pristanu. Tog dana je veliki italijanski parobrod stigao i usidrio se u zalivu. Došao je da povede knjaza Nikolu na krštenje unuke u Italiju. Malo prije mraka, i on je stigao, praćen dvojicom ađutanata. Pošto je progovorio nekoliko riječi sa komandantom luke, koji mu je s poštovanjem poljubio ruku, ukrcao se u čamac koji ga je odvezao do parobroda. Ponovo smo bili pogođeni ogromnom širinom njegove figure, obučene u dugi vojni mantil, koji ga je činio nižim od onoga što je stvarno bio. On je je zaista bio tipični vladar rase slobodnih gorštaka. Kako se udaljavao od obale, izvukli smo naše revolvere i pridružili se veselom pucanju, vičući “Živio!”, ne sa manjim oduševljenjem od bilo koga u maloj grupi ljudi koji su ga pratili.
Agent austrijske “Lojd” parobrodske kompanije nam je priskočio u pomoć narednog jutra i ponudio se da nas prebaci svojim čamcem do Ulcinja, pošto se naš albanski jedrenjak nije pripremao za put. Rado smo prihvatili njegovu ponudu, i oko podna se ukrcali na njegov veliki i prostran čamac, koji je bio predviđen za jedrenje i za veslanje. Posadu su sačinjavala četiri crnogorska mornara. Vjetar nas je izdao većim djelom puta, pa su četiri čovjeka tjerala naš čamac dugačkim zaveslajima stojeći jedni naspram drugih, što je dosta čest način veslanja koji je na Jadranu. To je zdrava vježba, ali kao i sve ostalo zahtijeva uigranost, što smo i mi brzo otkrili kada je došao naš red da veslamo.
Kafa, bez koje Crnogorci ne mogu, spremljena je uz put i bila je više nego dobra. Srećom, uzeli smo dobre zalihe hrane, iako nam je bilo rečeno da ćemo u Ulcinj stići do večere. Kako su sati prolazili, apetit nam je bio sve veći, pa smo jeli sa apetitom gavrana. Obala je bila monotona, sa istim brdima koja su se blago spuštala u more. Tu i tamo bi se vidjelo malo selo, drugog života nije bilo, pa ni vegetacije. U Ulcinj smo stigli oko devet sati naveče…“
(Sve fotografije su originalne i preuzete iz knjige “The Land Of Black Mountain – The Adventures of Two Englishmen in Montenegro”)
