Gost 51. izdanja emisije “Priče s Baranima” bio je Goran Simić (1968), poznati rukometni golman “Mornara” iz osamdesetih i devedesetih, kasnije u “Metalurgu”, “Lovćenu”, beogradskom “Partizanu”, “Rudaru” iz Pljevalja… Danas je trener golmana reprezentacije Crne Gore, ali je posljednjih godina najpoznatiji kao otac dva odlična igrača – sin Nebojša je pošao njegovim stopama i neprikosnoven je na golu državnog tima, a Božo igra na poziciji srednjeg beka u Sloveniji i u reprezentaciji.
Simić je, pored ostalog, govorio o snjegovima u djetinjstvu koji su padali u Baru, Poljoprivrednom dobru u kome je brao mandarine “iako smo imali svoje kući”, kako je postao golman “i zbog konstitucije i da ne trčim”, o rasječenom sinovljevom prstu baš kad je prvi put pozvan u reprezentaciju, ali i o tome da Branko Vujović, desni rukometni bek Crne Gore, igra fantastično fudbal – “gledao ga je Dejo Savićević na jednom treningu u Mađarskoj i rekao da može da igra u bilo kojoj ekipi kod nas”.
“Naša porodična kuća je iza Poljoprivredne škole, ispod pruge, u dijelu grada koji je nekad bio prilično udaljen od centra. Kako nas tu nije bilo mnogo, družili smo se i sa djecom sa one strane kolosjeka, nije nam bilo teško da prošetamo kilometar i više kako bismo se igrali s njima. U toj grupi s kojom sam provodio najranije djetinjstvo su Časlav Lješević, Željko Bošković, Željko Ivanović, Tanja Glišić, Tanja Ivanović, poslije su došli Nikolići, pa Marija, Nikola i Pavle Tučaj, Andro Aśo i Mladen Ćetković… Život je tad bio prelijep, imali smo beskrajnu slobodu, čak i previše slobode… Znali smo po 7-8 sati da budemo vani, a da niko ne zna đe smo, pa se roditelji prepadnu i sjate se prutevima na nas kad se pojavimo”, sjećao se najranijeg djetinjstva Simić.
Blizina Poljoprivrednog dobra i rijeke Željeznice uslovila je “bliske susrete“ sa velikim brojem životinja. Neke od njih nisu bile prijateljski nastrojene.
“Na tim livadama Poljoprivrednog dobra često su puštane krave i bikovi, a među njima jedan koji je znao kola da prevrne naopako, toliko je ogroman bio. Zbog straha od bikova, uglavnom smo se igrali uz prugu, s gornje ili donje strane. Sredinom sedamdesetih, nije bilo neobično da se čagalj spusti nisko kad je gladan, vukovi su u Zupce i Sustaše ulazili, a o jazavcu da ne pričam. Držali smo kokoške, a on bi došao iz rijeke naveče, probio ogradu i krenuo da ih ubija. Pokušao sam jednom vilama da ga ubodem, nisam uspio, toliko mu je tvrda koža da je samo skliznulo, a kad je krenuo ka meni – nije mi dobro bilo. Srećom, bila je tu jedna ograda pa sam pobjegao. Jazavac može da nanese ozbiljne povrede, uopšte nije naivan.
A lov na jegulje u rijeci je bio posebna atrakcija. Zahtijevao je brzinu, spretnost i znanje. Jegulja se zakopa u mulju ili ispod kamena i viri samo djelić nje, treba ga prepoznati. Podigne se kamen i naglo bocne ošćima, odnosno viljuškama od kojih smo pravili ošće, u prazno, tu gdje bi trebala biti jegulja. Ne malo puta bi umjesto jegulje iskočila vodena zmija, na opšti strah i skakanje. Neki su imali nabijene eksere u drvo, pa izbrušene, to su bile modernije ošće, ali najčešće smo ih lovili naoštrenim viljuškama. Bilo je perioda kad su doma krili od nas viljuške, jer je svaka bila ispravljena i korišćena za lov na jegulje. Te ulovljene ribe bi nanizali na žuku i okačili za kaiš, niz nogu, i nikada ih nismo nosili doma. U komšiluku je živio stariji čovjek, samac, majstor za bicikla Minjo Grujić, skupljali smo se kod njega i tu proveli dio djetinjstva. On je pržio jegulje, pravio priganice…“
Život u prigradskom naselju donosio je obavezu rada oko kuće, ali i mogućnost igranja kojeg nije bilo u centru.
“Najgora stvar je bilo skupljanje sijena, nabijanje u stogove, prevrtanje, to sam mrzio iz dna duše. One iglice ti se znojavom zabadaju u tijelo, poslije se to inficira i nastane svrab neizdržljivi. Od djetinjstva do danas ne podnosim sijeno. I rekao sam sebi – to i nošenje drva više nikad neću da radim. Jednom sam pomagao Vlatku Đonoviću u Tomiće da spušta drva s planine na put, i završio s tom rabotom za vazda.
Igre je bilo svakakve, sve što si pomislio mogao si da uradiš ako si umio. Naravno, najviše smo voljeli fudbal na livadi kod Klanice, iza Poljoprivredne škole, pa iznad pruge kod Tučaja i Drobnjaka u maslinama, a poslije zemljotresa na velikoj livadi u Makedonskom naselju, gdje su sada zgrade Čelebića.
Kroz čitav taj dio Bjeliša, sve do današnjeg Makedonskog naselja, išli su fino betonirani kanali – velike jaže, tri ili četiri kraka, pomoću kojih su se navodnjavali voćnjaci i bašte Poljoprivrednog dobra. Mnoge familije su ubacivale crijeva u te kanale i topile imanja. Mi smo se igrali oko njih, a ljeti smo znali i da se okupamo u tim jažama. Pamtim jedan takav slučaj, jer sam dan kasnije dobio frus, naravno – ne od toga, i iz kreveta odgledao čitav Mundijal, mora da je bio onaj u Argentini“.
Simiću je do Krstiputeva, gdje je bila Druga osnovna škola u kojoj je učio prva četiri razreda, trebalo više od sat vremena hoda. Zimi je ta pješačka ruta bila veoma traumatična.
“Išao sam najčešće iza Poljoprivredne, pored baraka policajaca do Pošte i onda se savijala džada prema željezničkoj stanici. Imao sam drugove u Zgradama Solidarnosti, pa smo od njihovih stanova zajedno išli. Bilo je strašno teško, pogotovo što smo u prvim razredima osnovne odlazili popodne u školu, zimi je bilo do kuće kao da ideš preko Durmitora. Nakon zadnjih topoličkih zgrada nije bilo civlizacije, nikoga, mrkli mrak, šuma, žbunje, puno sam straha izio… Išao sam sredinom puta, da strknem ako nešto šušne sa strane. A kad je kiša, do škole obučeš pelerinu i čizme gumače, ali ništa ne pomaže. Dođeš mokar, pa se sušiš. Na putu ka kući, toliko puta se desilo da ne vidim prst pred okom od kiše, da onako samo ‘po sjećanju’ hodam, ali ne pamtim da sam odsustvovao iz škole, ni ja ni bilo ko od nas, osim ako nije baš neka teška bolest u pitanju. Bilo je teško, ali bilo je bezbrižno”.
Drugu osnovnu pamti kao jednu od najljepših uspomena. Iz nje se prešlo u novi objekat na Topolici, a i škola je promijenila ime u “Blažo Jokov Orlandić”.
“Škola u nekadašnjim magacinima, ogromno dvorište, Kiki koji je prodavao bombonice, ‘Primorkine’ krofne i divna učiteljica Olga Pavićević kojoj smo bili posljednja generacija prije penzije i koja je za svoj rad dobila priznanje od Tita. Kanal koji je odvajao školu od ceste nekad je znao toliko da nabuja da nismo mogli proći preko mostića. Jednom smo čekali sa one strane ulice da neko postavi grede na mostiće i tako podigne nivo, kako bismo preko njih ušli u dvorište. A kad smo već kod kanala Rene, da pomenem i onaj što izlazi pored ‘Agave’, u kome je bilo nekad toliko vode da smo se spuštali u kadicama od stiropora u koje su pakovali bojlere, pa bi se to tokom vožnje kvasilo i neki bi mokri odlazili doma. Lovile su se jegulje i tu, ali na pecaljku.
U Drugoj osnovnoj me zatekla i prva veća povreda. Bio sam prije škole kod druga iz razreda Rajka Glišića, a njegov otac je bio autoprevoznik, držao je one arnjeve sa kamiona skinute pored vozila. Ja sam se nakačio nogama za te arnjeve i visio, ali sam pao i probio zubima gornje vilice kožu ispod donje usne. Nisam ni znao da tu ima rupa, mislio sam – mala rana, sve dok nisam došao na čas. Tamo je našu učiteljicu mijenjala Anđelina Sibinović, koja je donosila gramofon da pjevamo. I dok smo svi skandirali ‘gramofoooon’, meni je ono ‘f’, umjesto kroz usta izlazilo kroz rupu u bradi. Nisam kući smio reći što se desilo.
Kad smo prešli u nov objekat, iz one slobode došli smo u beton. Morali smo nositi papuče i plave mantile, imali smo svlačionice, nismo smjeli napolju kad je veliki odmor, a Vera Kovačević je kao direktorka zavela pravi vojni režim. BIla je mnogo stroga, nisi smio u oči da je gledaš kad prolaziš. Vera je bila sa mojom porodicom kućni prijatelj, ali to nije smanjivalo moje strahopoštovanje prema njoj. Bila je jedan izuzetan nastavnik i pedagog koji je znao svoj posao, i kad vidim kako izgleda današnje školstvo shvatam da nam fali više takvih Vera“.
Događaj koji je promijenio živote svim Baranima, a Goranu, kako sam kaže, do kraja života utjerao strah u kosti, desio se 15. aprila 1979.
“Bio sam u krevetu, ali budan. Probudila me majka koja je već napolju hranila svinje jer je nekih 20 minuta prije glavnog udara bio jedan manji. Kad je počelo žestoko da trese, u panici sam iskočio napolje, majka me dočekala na kapiji, strašno sam se uplašio. Planine su dimile od obrušavanja kamenja, a buka je bila najgora, psihički nas je ubijala ta tutnjava. To prijepodne se brzo pokupila rodbina, držali smo se skupa, svakih pet minuta je udarao potres koji se osjećao. Spavali smo kod tetka i tetke, ispod maslina, napravili smo prenoćište, ali smo brzo dobili šatore. Tek smo u ljeto prešli u naše dvorište. Kad smo se u maju spremali za povratak u školu, OŠ BJO je dobila neke okrugle bijele šatore, koji su toliko zaudarali na konje da su odlučili da nastavu pohađamo kasno popodne u objektima OŠ ‘Meksiko’.
I danas imam strašan strah od zemljotresa, nenormalan, a i od jakih grmljavina, bučnih vjetrova… Za baksuza se potrefilo da sam 2017. godine, kad sam trenirao ‘Vardar’, bio u Skoplju na sedmom spratu kod prijatelja Kastratovića. Zemljotres 5,7 Rihtera bacio me s kreveta, nisam znao đe sam, proklinjao sam sebe što sam se našao tu”.
U svijet rukometa je ušao tek nakon nekih drugih sportova, i bio član prve generacije novog rukometnog tima “Mornara“.
“Počeo sam s fudbalom u ‘Mornaru’, kao golman u paru s Jeguljom Lekovićem. Poslije sam prešao na košarku, dvije godine nakon osnovne škole. U osmom razredu sam bacao kuglu, na opštinskom takmičenju sam bio drugi, na regionalnom prvi, a na republičkom treći. Trener Šoškić, koji je vozio fascinantni motor, trenirao me na livadama iza Pivnice… Bacao sam i disk, više nego solidno za te godine. U OŠ sam prvi put imao dodir sa rukometnom ekipom koju je vodio dobri nastavnik Pero Mažić, a 1984. sam se uključio u prvo rukometno prvenstvo ‘Mornara’.
Sve se stvarno pokrenulo kad je Zoran Zota Radojičić došao iz Nikšića, i sa njime tri druga Koljenšić, Kankaraš i Delibašić, koji su nam pokazivali neke poteze. Poslije 3-4 godine počeli smo da nižemo uspjehe: Šiško, Nazo, Pop, Pero Pepđonović, pokojni Mirso Cenović, Fićo Pejović… kasnije su došli mlađi Tošić, Jovetić, Đonović, napravio se fini kolektiv. Nismo bili pojedinci, bili smo ekipa, to je bilo najvažnije“.
Početkom devedesetih, Bar je bio rukometno iznenađenje Jugoslavije. U vrijeme utakmica, na Topolici nije bilo žive duše.
“Dolazili su i ‘Partizan’, ‘Crvena zvezda’, ‘Proleter’, ‘Metaloplastika’, ali se nijedna ekipa naigrala nije ovdje. Kao tim smo moćno djelovali i svakome izlazili na crtu. Publika je imala svoju ulogu, toliko je ljudi bilo da nekad nisu mogli da stanu u salu OŠ ‘Jugoslavija’. A ona sirena iz Luke Bar, ručna, pravila je toliku buku da nisi mogao čuti ni onoga pored sebe. Što god sam dovikivao igračima kao golman, bilo je džabe. Uz publiku koju smo imali, davali smo 110% više od onoga što smo mogli. Ne zaboravimo ni to kako su se osjećali naši protivnici, jer su na početku i na poluvremenu morali da prođu kroz špalir naših navijača koji su ih dočekivali ne previše prijateljski.
Jedinu žal iz tog perioda nosim zbog činjenice da iz male sredine nisi mogao biti reprezentativac. To nisu mogli čak ni igrači iz Šapca, Niša ili Zrenjanina. Morao si da imaš menadžera i igraš u Beogradu. Sa sigurnošću tvrdim da je moj kum Nebojša Popović bio u tom trenutku najbolje lijevo krilo u Jugoslaviji, ali nije mogao do reprezentativnog dresa zato što je igrao u Baru. Ja sam stigao do dresa selekcije novinara“.
“Opšte mjesto“ barskog sporta je i legendarna rukometna utakmica protiv “Partizana” i gašenje svijetla u dvorani.
“U prvoj utakmici polufinala Kupa izgubili smo osam razlike od ‘Partizana’ u Beogradu. Imali smo odličan tim, ali kratku klupu, a Partizan 12 reprezentativaca. Zota je nakon tog poraza ušao u svlačionicu i rekao da prolazimo dalje. Gledali smo ga i pitali se je li dobro, kakve stvari priča… ‘Partizan’ je igrao brzi rukomet, sve igrači vrhunske klase – Peruničić, naš Šiško Nikočević, Stupar, Kokir, Aco Knežević, Rosić… Mi smo u revanšu u Baru, nošeni publikom, počeli polako da pravimo prednost, ali kako je utakmica odmicala, jezici su nam bili do poda od napora, ostajali smo bez snage.
E, da bi nam donio prijeko potrebni odmor, dok se brisao pod, Nazu Demiroviću je palo na pamet da protrči kroz publiku, kroz srednja vrata, dođe do sklopke, spusti je i ugasi svijetlo u dvorani. Trebalo je nekoliko minuta da se ponovo podigne napon struje potreban za salu, pa smo malo dolazili sebi. Koliko se sjećam, Nazo je dva puta gasio svijetlo. Imali smo u zadnjem minutu igrača manje, Zota je pozvao Naza i rekao da idu sigurno prema Rosiću i da pazi loptu. Tako je i bilo, Nazo je presjekao napad, istrčao prema golu i pametno postupio – nije išao da šutira nego je čekao da naprave faul na njemu, jer smo već imali rezultat koji nas vodi u finale. Zastao je, faulirali su ga, sekunde su prolazile… Na kraju je, s pola terena, Šiško probao u posljednjoj sekundi da postigne gol, odlično pucao sa nekih 10 metara, ali sam se ja bacio kao fudbalski golman i uhvatio loptu u donjem desnom uglu. Tako je naših 7 igrača pobijedilo 14 ‘Partizanovih’. Da budemo iskreni, mi smo nadigrali ‘Partizan’ i mislim da ih niko nikad nije tako nadigrao, pobijedili smo osam razlike koliko i oni nas, ali smo dali više golova u gostima.
U finalu protiv ‘Crvene zvezde’ je bila druga priča. Ja kao da nisam bio tu, nisam bio psihički spreman za meč, jer je Nebojša zaradio teški virus gripa i završio u bolnici, nije mi bilo do igre. ‘Zvezda’ je zasluženo dobila, ali smo mi išli u Kup Kupova, prošli dva kruga, a u trećem, u Mađarskoj na neutralnom, terenu izgubili od odličnog ‘Varaždina’ i ispali“.
Simić je rekao da su mu “najteži bili ljevaci, naročito Igor Butulija i Aco Knežević“, a da je najteža utakmica bila protiv “Crvene zvezde” u prvenstvu: “Igrali smo s njima u Baru neriješeno, zahvaljujući čudnim sudijskim odlukama, a tri mjeseca prije toga dobili smo ih u Beogradu. Zadnji napad, pri vođstvu jedan razlike za nas, Peruničić je šutirao, a ja sam mu uhvatio ‘živu loptu’, ali su sudije vratile nazad na deveterac, a poslije toga svirale i sedmerac. Izjednačili su i bio je kraj. Bila je vrlo teška, iscrpljujuća utakmica, završio sam je sav mokar”.
Karijeru golmana je okončao sa 41 godinu, a da bi propratio i usmjerio sina Nebojšu koji je pozivan da igra za dvije godine starije reprezentativne selekcije, upisao je fakultet za trenera. Nemalo puta, u medijima upoređuju način branjenja oca i sina Simića. Zbog činjenice da je Nebojša jedan od idola mladih u Crnoj Gori. često se, međutim, prenebregava da je i mlađi Božo rukometni reprezentativac države.
“Nisam imao nikoga da me pogura, da me odvede u inostranstvo, nisam bio loš, nimalo, ali Nebojša je odličan. Mene su stavili na gol, rekli ‘ispruži nogu ili ruku i trzaj’, a on je školovan golman, bio je u kampovima, brusio se vani, u jakim ligama. Sad sam mu u reprezentaciji trener, i taj odnos oca i sina – a trenera i golmana – svodimo na normalno, prijateljsko djelovanje. O mom ličnom ponosu kad ga vidim kako brani i ponaša se, neću ni da pričam. Nebojša je mlad otišao u ‘Lovćen’, pa ga je Zoran Roganović poveo u švedski ‘Lund’, pa ‘Malme’, pa ‘Kristijanštad’ u kome je proglašen jednim od najboljih mladih golmana u Ligi šampiona, sada je u Njemačkoj već pet godina. Harizma koju ima, i odnos njega i publike, uz ogroman broj odbrana, zaista je za svo poštovanje…
Srednji sin Božo je bio kao mali odličan fudbaler, član pionirske reprezentacije, išao sam u Kotor da ga gledam kako igra. Međutim, kako je Nebojša išao na rukomet, i Božo je počeo s njim. U četiri popodne na fudbal, a uveče na rukomet, i na školskim takmičenjima je pokazao da može. Kad je stavljen u stariju generaciju fudbalera, malo je igrao, doživio je razočarenje i odlučio da se opredijeli za rukomet. Sad je u Sloveniji i na spisku reprezentativaca. Igrao je i u Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni…”
Nije teško pogoditi da su iz rukometne familije Simića “mogli izaći samo rukometaši”, ali ima i izuzetaka.
“Ja sam bio golman, a supruga Tanja odlična rukometašica, ljevak – desni bek. Igrala je u ‘Mornaru’ koji je izborio plasman u 2. ligu Jugoslavije. Zvao je trener Nikola Petrović da u ‘Budućnosti’ zamijeni Stanku Božović koja je otišla u Sloveniju, ali se ona opredijelila za kriminalistiku i napustila rukomet. A i njena majka Radmila je bila rukometni pivot u osnovnoj školi, na Kosovu. Da ne budemo svi u rukometu, potrudio se najmlađi sin, Dušan. On je probao sve pomalo u sportu i nije da mu nije išlo, naprotiv, ali ga zanima škola, odličan je đak drugog razreda Gimnazije i naša je posebna uzdanica”, zaključio je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Goran Simić.
