Možda je sve bilo ovako, a možda i nije. Sjećanja su varljiva, nestalna; gorki talog iskustva i nagomilane godine koje stoje između nas i djetinjstva znaju da nešto drugačije oboje slike, zvuke, ukuse i mirise iz prošlosti.
Mislim da se mirisa tog septembarskog jutra, kada me je otac uzeo za ruku i poveo vijugavim makadamskim putem od Popovića ka školi u Marovićima, ipak najjasnije sjećam. Godina je 1959. Mirisalo je na neku primorsku biljku, nikad nisam saznao koju. Možda mirtu. I danas, u neka rana jutra poznog ljeta, učini mi se da u barskom vazduhu osjetim taj isti miris. Neuhvatljiv baš kao što je i svaka priča o djetinjstvu.
Za polazak u školu dobio sam par novih opanaka kupljenih u obućarskoj radnji u Starom Baru. Prethodno me je otac poveo kod obućara da mi „uzme mjeru“. Opanci su imali debeli gumeni đon, jer je trebalo da izdrže do kraja godine. Đon je bio neuništiv, ali kožni djelovi nisu izdržali nemirne dječje noge, pa su mi opanci trajali tek jedno polugodište. U školu smo išli u grupama, uglavnom su to bila djeca iz „Naftinih“ zgrada i Sustaša. Đaci iz Sustaša su uglavnom nosili opanke, ali iz „Naftinih“ zgrada samo ja, zbog čega nisam bio baš srećan.
Danas je sve od Popovića do Marovića gusto naseljeno, a tada je put vodio kroz pustaru. Sjećam se da sam jednom prilikom malo zakasnio, pa sam se u školu zaputio sam. Čitavim putem sam se osvrtao jer mi se činilo da me neko u stopu prati.
Škola je bila trošna kamena kuća, vlasništvo Iva Ivankovića, okružena dvorištem sa vinovom lozom. Rozaklija je bila podignuta na četiri visoka betonska stuba. Mjerkali smo grožđe, tih godina smo bili više gladni nego siti, ali nismo smjeli ni da pomislimo da ga uberemo, a i bilo je mnogo visoko… Zato smo redovno imali užinu. Parče „škurog“ hljeba i žutog „trapista“ i u olupanim aluminijumskim šoljama mlijeko u prahu, nepodnošljivog mirisa i ukusa, od koga sam stalno osjećao blagu mučninu.
Pedesetak đaka koji su pohađali školu u Marovićima bili su raspoređeni u četiri odjeljenja. Učionica sa dva reda klupa, u jednom prvi, u drugom treći razred, poslije podne drugi i četvrti. Istovremeno, po pola časa! Dok je jedan red imao nastavu, učenici u drugom redu su morali da budu mirni „kao bubice“. Učitelj mi je bio Ilija Marović, a drugoj smjeni učiteljica Stanka Ćetković. Učitelj je za nas bio veliki autoritet, pa sam mislio da je selo Marovići po njemu dobilo ime.
Pamtim jedan čas likovnog. Trebalo je da nacrtamo neku domaću životinju. Ja sam odabrao svinju. Počeo sam od papka, ali koliko god sam crtao i brisao, taj papak je zauzimao pola lista i bio veći od čitave svinje. Često se vraćam tom crtežu, kao da se nekad u tom tračku sjećanja ogleda čitav život – popravljanje i brisanje, iznova i iznova, a papak sve veći… Ne pamtim kako je učitelj reagovao na ovo moje remek djelo.
Učitelj Ilija je bio strog, u duhu tog vremena. Bio je na Golom otoku (naravno, ni kriv ni dužan), pa je ponekad primjenjivao neke tamošnje običaje. Moj najbolji drug Nikola je bio nemiran. Stanovao je u „Oficirskoj“ zgradi, koja je bila pored „Naftinih“, a srušena je poslije zemljotresa. Jednom je zbog nekog nestašluka bio „pod bojkotom“. Ja ga nisam bojkotovao, pa sam onda i ja bio pod bojkotom…
Igranje klikera je bila naša omiljena igra. Jednog dana donio sam u školu desetak klikera „staklenaca“, bilo je čak i nekoliko „gusara“. Bio sam sav ponosan jer su stigli direktno iz Beograda. Učitelj nije imao „razumijevanja“ za igranje klikera u školi. Oduzeo mi je klikere i rekao da će mi ih vratiti na kraju školske godine. Od tada sam brojao dane do kraja škole, do sredine juna. I stvarno, dobio sam klikere nazad, ali moja sreća je bila mnogo manja od tuge onoga dana kad su mi bili „zaplijenjeni“…
U školu u Marovićima išao sam tri godine, a radila je od 1954. do 1962. O njoj nema pisanih tragova, nema slika, nema je na Internetu… Ali i dalje postoji u sjećanju njenih nekadašnjih učenika. Ovo je mali doprinos tome da se škola u Marovićima otrgne od zaborava.
