Gost 52. izdanja emisije “Priče s Baranima” bio je Agron Žabeli – Goni (1961), svima poznati gradski lik, dugogodišnji golman “Mornara” i “Sloge”, sada vatreni zaštitnik napuštenih životinja, naročito pasa i mačaka.
Govorio je, pored ostalog, o prilikama na Pristanu i atmosferi bezgraničnog povjerenja i poštovanja među ljudima, o ribarima, kafanama, portiću i “moravi u zelenoj kutiji kod Ljubice Kavaje“, kako bi kao mlađi “ukrao ‘Tomosov’ motor od komšije, ali su znali da ću da ih vratim, niko se nije ljutio”, te da je 14 godina radio u “Izboru”, tu se oženio, dvije kćerke dobio…
„Rođen sam u Đakovici, ali sam kao beba od tri mjeseca donešen na Pristan. Moja majka Mevlida je sa 16 godina stigla u Bar, a sama je podizala mene i trojicu braće u maloj kućici preko puta pristanskog bioskopa. Naša samohrana ‘sirotinjska majka’ nas je učila najvažnije: ne kradi, ne ubij, ne čini zlo… Mnogo se mučila, i sama, i s nama, bili smo živa djeca, ali nas je izvela na pravi put.
Najstariji brat Arif je radio u ‘Izboru’ 30 godina, u glavnom magacinu. Pravi je stariji brat bio i ostao, uveo me u posao, dao mi hleb, mnogo nam je u životu pomagao, išao da radi fizičke poslove, sve da bi za nas mlađu djecu i majku nabavio pare.
Rešat je bio drugi po starini. Živ, uvijek u pokretu, mjesto ga nije držalo. Kad se Pristan počeo seliti, imao je 16 godina i sa drugovima je ulazio u napuštene kuće i igrao se. U jednom dimnjaku je našao zamotuljak, obradovao se, mislio našao neko skriveno blago, a ono je bila bomba. Eksplodirala je i oduzela mu lijevu ruku i vid. Skupljao se novac za njegovu operaciju da mu se spasi vid, bio je u Italiji, Španiji, ali nije uspjelo. Dugo je živio, oženio se, imao dvoje djece i unučad. Nažalost, nije više s nama. Vazda sam mislio – da su nas Pristanjane na vrijeme iselili, prije miniranja, on ne bi bio invalid cio život.
Mlađi od mene je bio Abdulj – Rapo, tako su ga svi zvali. Trenirao je karate, položio je za crni pojas kod čuvenog Ilije Jorge u Ulcinju. Poslije je bio trener. I on nije među živima.
Najmlađi brat mi je Joco Prvulović, čuveni bokser, više puta proglašavan za sportistu Bara. Dobar borac, profesionalac koji je donosio medalje za ovaj grad. Danas ima ugrađen baj-pas, ali je dobro, na sreću. Joco je sin mog očuha, Voja Prvulovića, koji je bio oficir na brodu i prihvatio moju majku sa četvoro djece, na čemu mu dovijeka hvala. On nas je naučio redu, da ne pravimo problem, bio je veliki gospodin“, započinje Goni priču o djetinjstvu.
Najljepše životne uspomene su mu, kaže, vezane za Pristan, i djetinjstvo ispod Volujice.
“Dobri ljudi su to bili, mnogo dobri, svako je svakog poznavao, mogli smo u svaku kuću da uđemo, vrata su bila otključana. Prvo sjećanje mi je pogled na kanal koji je vodio od stare Vatrogasne prema gradu, jedan obućar i veliki drvored topola. Na tim topolama smo se igrali, maštali… Mi smo svi na Pristanu bili jedna porodica. Ako nisam ja imao – išao sam neđe da jedem, ali niko nije iznosio na oglasnu tablu da Goni nije imao da jede. Čuvali smo jedni druge.
Sjećam se stare pijace, gdje smo se skupljali. Tu smo čekali i Novu godinu i praznike, i pucali garbitom. Uzimali smo konzerve od vegete ili farbe, pa se takmičili čiji će garbit jače da se čuje. Garbit se nabavljao mjesec i po prije Nove godine, i morali smo da ga čuvamo u celofanu i papiru, vezanog lastikama, da ga ne uhvati vlaga.
Najviše sam se na Pristanu družio sa Mijom Perakom. Bili smo nerazdvojni, a voljeli smo, kao svaka sirotinja, po smeću da prčkamo da tražimo igračke neke. Igrao sam se Ljiljom i Željkom Jelenićem na poljani i oko pijace.
Jedina prava pristanska zabava je bio bioskop. Mi koji nismo imali para, čekali smo da nas puste, a ovi nestrpljivi bi se penjali i gađali limeni krov kamenjem. To je toliko lupalo da niko unutra nije mogao da prati film. Na vratima je bio naš Šeko Begzić, a znao je i on što je sirotinja, pa nas je puštao”, rekonstruiše Goni doživljaje s kraja šezdesetih.
Kako kaže, “igralo se stalno”, naravno, ne na današnji način. I ne današnje igre.
“Klikeri stakleni su došli iz Italije, i na njih se dobro pazilo. Bili su pojam. Prvo smo igrali balincima, a kad su došli staklenci, ovi što ih nisu imali bili su skrajnuti, jer si balincem lako lomio staklenca. A nisi ih mogao nabaviti, posebno one ‘gusare’.
Bliške su bile najvažnija stvar, moglo se dobro zaraditi od toga. Bili su aluminijumski novčići, pa je trebalo dobro da se zna kako da se bace, a neki su, evo recimo ja, znali i da zailjaju pa da se približe korak, dva. Dok me ne uhvate. Igralo se ‘na liniju’. Moj brat Rešad bio je pravi maher, znao je majci da donese fino para, a svaki dinar koristan, jadno smo živjeli. Bila je jedna poljana, na kojoj se skupljalo i po 30 ljudi na bliške, a bježalo se i sa časova u školi ‘Meksiko’ da se igra.
Jedna od glavnih atrakcija bio nam je točak od bicikla – guraš ga drvom po ulicama, pa ko duže izdrži”.
Po njemu, najredovnija stvar bile su tuče između ulica.
“Mi iz ulice kraj Pjace tukli smo se sa Duškom, Markišom i kompanijom iz ulice pored kafana… To je bio urnebes, udarali smo se tršljakama, mačugama, prava borba, znali smo krvavi doći kući, a onda majka zapomaže kako smo opet bili kod onih dolje… Najluđe je bilo kad zarobimo nekog od njih, pa ga vežemo ženskim najlonskim čarapama za drvo ili neki stub, i to traje i po dva-tri sata dok oni ne ulove nekoga našega, pa onda izvršimo razmjenu zarobljenika.
Imala je majka muke s nama. Znali smo pođemo ujutro neđe sva četvorica i vratimo se uveče u 7, pa stanemo u red ispred kuće, čekamo jedan po jedan u redu batine da primimo. Kad smo bili krivi, znali smo da ih dobijemo, a dobijali smo ih, no nikada bez razloga, ne krivim ni majku, ni očuha, svaki smo put bili krivi. Kad bi napravili nešto žestoko, rekli bi nam da biramo stolicu i meki jastuk da postavimo pod stomačić, pa da legnemo i čekamo porciju. Tako dobijamo jedan po jedan batine, i svi u plač, i svi u smijeh. U plač jer si dobio po prknu, a smijeh jer ova druga trojica prave smiješne face dok plaču. No, da nije bilo tih batina, ko zna đe bi bili”.
Posebno božanstvo svih porodica šezdesetih i sedamdesetih bilo je njegovo veličanstvo – televizor. Ni na Pristanu nije bilo drugačije.
“U našem dijelu Pristana, televizor su imala dva ili tri čovjeka. Kad bi bio dnevnik, film ili utakmica, skupljali smo se kod Peraka po desetoro kao u bioskop. Ili kod Milana Čurovića. A kad je moja majka skupila nešto para, kad smo i mi đeca mogli nešto donijeti u kuću, odlučila se da kupimo televizor u Titogradu. Pošli su ona i očuh Vojo. Znali su svi kad dolazi voz popodne, pa su se Pristanjani, ovi naši, okupili na željezničkoj stanici da dočekaju televizor, više ih je bilo no da predsjednik Crne Gore dolazi. Televizor nije došao ni do kuće, a već smo ga raspakovali. I kako se zvao televizor? Pinokio.
Nikad neću zaboraviti kako nas je majka budila u četiri ujutro da gledamo meč Ali – Frejzer, obožavala je Mohameda Alija. Nas četvorica sjedimo na kauču, na televizoru crno-bijela slika, malo mutna, snijega dosta, neki gledaju, nekima glava pada i spavaju, a majka navija.
Onda se vremenom kupovalo posebno staklo, koje se kačilo ispred televizora, pa si imao utisak boje, da je kobajagi televizor u boji, a nije bio nego samo tako… Gledali smo i italijanske TV stanice, čak smo bolju sliku imali kod njih nego kod naših“.
Život porodice se, međutim, drastično promijenio kad je Mevlida Žabeli nabavila prvi autobus za zabavu u ovom dijelu primorja. Smjestila ga je preko puta kućice, na ulazu u park. Sva su djeca pomagala.
“Dovezla je autobus, a poslije je postavljena cerada da se ne kisne. Sve je počelo tako što je prvo držala ‘kuverte na izvlačenje’ – u velikoj kutiji su bile koverte, a u njima neke igračkice ili privjesci, pa bi neko platio, izvlačio kovertu, i što mu sudbina da. Onda je među prvima u Bar donijela rulet sa dugačkim stolom sa poljima i nagradama. To nam je donijelo finog novca, pa smo mogli da skromno živimo. Onda smo sa magarca prešli na konja, kako se kaže – kupila je bilijar sa pet kugli i pečurkom, pa stolni nogomet, mnogo atraktivan jer su igrali i oni što imaju para i oni što nisu imali, pošto su parajliji trebali pomagači i protivnici, samo nije smjelo da se ‘roštilja’…
Onda smo donijeli fliper, to je već bila gužva. Zvao se ‘Bali’, čini mi se, pet kuglica, a čekao se red. Očuh Vojo ga je savršeno namjestio da tiltuje, bio je ekspert za to, ada ne možeš ostaviti nekoga dva sata da ti igra za jedan žeton. Bilo je i ovih što su se nervirali, lomili prednje staklo, a bogami i ono gornje sa slikama, pa se vide i sijalice i sve. Bilo je i gađanje iz vazdušnih pušaka u metu, pa onda one konzerve koje si trebalo kuglom da srušiš. I tu je bio mali trik, one konzerve dolje su bile teže od onih gore, a ti imaš 4 loptice, a 10 konzervi… Pa su probali koso, pa pravo, pa se nagnu naprijed, pa hvatali zalet po 3, 4 metra. Nije ih bilo puno koji su uspjeli, ali je prva nagrada bila boca viskija, ogromna stvar za to vrijeme”.
Gonijev život obilježio je fudbal. Više od 20 godina proveo je među stativama.
“Preko puta Vatrogasnog smo napravili jedno igralište i tu smo se skupljali mi mlađi, i Ražnja koji je bio stariji. Mi smo imali po 13, 14, a on 20 i kusur, ali je volio da igra s nama djecom, ako se posvađamo ili potučemo nije dozvoljavao da se dešavaju grdne stvari. Tu sam počeo da hvatam loptu u ruke da branim. Prvi koji je primijetio da imam osnove za fudbal bio je čuveni Anto Radović. On je rekao Danu Delibašiću da mora da me stavi na gol.
A Dano, prvi moj trener koji me izveo na pravi put, to mi nije dozvolio. Rekao je da ću stati na gol kod Darovih topola tek kad budem mogao da dohvatim prečku. Stavio me ispod i govorio: ‘Beri, beri (‘da istežem ruke uvis’), Goni moj, kad dohvatiš prečku, učim te da braniš’. I tako je bilo. Birao sam ispod stative đe je podignuto zemljište, da odskočim bolje i dohvatim prečku”.
Prva zvanična utakmica za omladince mu je bila u Ulcinju.
“Išli smo autobusom, a od prvog tunela do tamo možda pet kuća. Izašli smo na stadion, još se nismo ni skinuli, a meni su se noge već odsjekle. Pune tribine, tarabuke, kante, lupaju, vriska na nas, smrzao sam se. Noge osjećao nisam, i kako sam završio utakmicu ne znam, ali smo dobili.
U ‘Mornaru’ nije bilo pionirske selekcije, no sam odmah na golu omladinske zamijenio Merdovića. Kad sam se pokazao, primijetio me selektor reprezentacije Crne Gore Vlatko Vujošević, pa sam branio za pionirsku, pa za omladinsku reprezentaciju na Susretima republika i pokrajina. Išli smo u Sloveniju, Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju, a najjači utisak je na mene ostavila Foča, jer je stadion bio ispod velikog brda, a s druge strane rijeka Ćehotina. Umjesto tribina, penjali su se gledaoci na brdo”.
Branjenje Gonija za “Mornar” obilježili su različiti momenti, od atrakcija za publiku do atrakcija za neke pripadnice nježnijeg pola.
“Da ne misli ko drugačije, malo sam ja na početku igrao za prvi tim ‘Mornara’, čekao sam da neko nogu slomi ili da se neko razboli. Maco Dabović je bio prvi golman i bio je džek, pravi drug, stariji, znao je da kaže kako ne može da brani samo da bi pustili mene. Bio je tu i Janko Novaković, a prelazak Bake Stojanovića iz Petrovca je bio najveće čudo.
U ‘Mornaru’ sam često u seniorima bio rezerva, ali sa velikim respektom prema starijima. Mnogih se sjećam, ali Mikice Mašanovića najviše. On je bio zabavan igrač, znao je da zasmije publiku, bio je dobar fudbaler ali mu je sve bila igrarija. Dolazili su radi njega, povratio je publiku na stadion.
Kad god sam branio, upamtili su Barani. Bio sam kao mačka, bacao sam se, pravio parade i đe je trebalo i đe nije, i volio sam da igram za publiku, da viču ‘Bravo Goni!’, ‘Kako onaj Goni brani’… Branio sam ono što niko nije mogao odbraniti, a bogami sam i primao golove koje niko ne bi. Znao sam da raspoređujem igrače, pa sam vikao na njih, znao često i da psujem, tako sam im davao elana da se napune. A zvali su me poslije ‘barski Iguita’, imao sam kosu dugačku, pravio parade, bio sam i lud da izađem van gola, nikad nisam bio linijski golman.
A ovo drugo… Bilo je i u novinama, neki Cetinjanin je pisao da se golman skida go pored stative. To sam ja počeo još kao omladinac, jer je poslije nas na teren izlazio prvi tim, i moralo se čekati na red u svlačionicama. Zato se ja brzinski skinem kraj gola, presvučem, i sve gotovo. Rijetko je kad bilo ženskih osoba na tribinama, pa me nije bila sramota. Poslije u seniore sam samo nastavio sa tim skidanjem, nisam se puno obazirao ko je tu. Ništa tu, vala, nije bilo toliko strašno. Bilo je žena koje su gledale, a što ćemo… I ja sam bio meraklija, a ko nije…“
Za “Mornar” je Goni branio 13 godina, pa je prešao u starobarsku “Slogu”.
“Potrefilo se, i Dano je došao u ‘Slogu’ kad i ja, pa Ivica Buntić, Saša Živković, Ćamo Beharović, Boro Andrijašević, bilo je tu dosta mojih drugara… Branio sam dugo za prvi tim, rezerva mi je bio Zoran Ćalović. Imali smo treninge na pomoćnom terenu ‘Mornara’ ili u garnizonu. Igrao sam duže u ‘Mornaru’, ali je atmosfera u ‘Slogi’ bila mnogo ljepša i pozitivnija, uživali smo.
Igrali smo i turnire malog fudbala u Čanju tih godina, gdje su dolazile ekipe iz drugih republika. Po 20 ekipa, 4-5 dana, dosta dobrih fudbalera… I mnogi su pognute glave išli doma. Da pomenem odličnog igrača, mog prijatelja, Beća Begzića, koji je isto sa ekipom pognute glave napuštao teren nakon poraza od Gonijevog tima, to pamtimo i on i ja, i često se šalimo. Jeste, nismo bili prvi, ali vazda smo bili u vrhu. Od nas dosta, neki nisu ni to”, zaključio je gostovanje u “Pričama s Baranima” Radio Bara Agron Žabeli – Goni.
