Povodom Svjetskog dana Crvenog krsta i nedjelje Crvenog krsta (od 8. do 15. maja), gošća Radio Bara i Bar Infa bila je Zorica Crnčević, sekretarka Opštinske organizacije Crvenog krsta Bar.
Crnčević: Dan rođenja osnivača Crvenog krsta, Žan Anri Dinana, 8. maj, obilježava se i kao dan Crvenog krsta. To je čovjek na kojeg treba da bude ponosan čitav svijet, a posebno nacionalna društva Crvenog krsta, volonteri i zapošljeni. Bio je veliki čovjek i humanista. Prvi čovjek koji je dobio Nobelovu nagradu za mir bio je upravo Dinan, 1901. godine. Umro je devet godina kasnije.
RB/BI: Na kojim postulatima počiva Crveni krst?
Crnčević: Zadatak i uloga svih aktivista, volontera i profesionalaca Crvenog krsta jeste da stalno jačamo ideju humanosti i čuvamo naše osnovne principe a prije svega: nezavisnost, neutralnost i nepristrasnost. Na taj način mi svoju misiju možemo da sprovodimo potpuno slobodno, bez bilo kakvih uticaja, političkih, vjerskih i drugih, kako bismo pomogli svima onima kojima je najpotrebnije.
RB/BI: Kako je u Baru obilježen Svjetski dan Crvenog krsta?
Crnčević: Brojnim aktivnostima, kako bismo podsjetili na sjajni lik Anri Dinana, ali i da je Crveni krst najmasovnija i najhumanija organizacija na planeti koja u svom sastavu ima 192 nacionalna Društva. Gotovo da ne postoji zemlja u svijetu koja nema svoj Crveni krst ili Crveni polumjesec.
Mi smo 8. maja, na otvorenom, predstavili programske aktivnosti Crvenog krsta. Bilo je dosta sugrađana oko našeg štanda koje je interesovalo sve u vezi sa Crvenim krstom. Ništa mi u Crvenom krstu ne možemo da uradimo bez volontera. Profesionalci su tu samo kao organizatori, a volonteri i dobrotvori drže našu Organizaciju Crvenog krsta.
RB/BI: Je li i dalje lijepo i naporno raditi u Crvenom krstu?
Crnčević: Nema ništa ljepše nego kad možete nekome da pomognete. I ne radi se samo o materijalnim davanjima. Nekad je važnije da razumijete čovjeka i njegovu muku. Kad, poslije razgovora, čovjek izađe iz naše kancelarije, čini mi se da je ta muka prepolovljena. Taj osjećaj nema cijenu. Jer, svima nam bude lakše kad podijelimo muku. Kad dijelite, ništa ne gubite, nego sve umnožavate. A najljepše je kad nekome pomažete, a ne očekujete da vam se to vrati.
RB/BI: Crveni krst, reklo bi se, dolazi do izražaja u vanrednim okolnostima. Zapravo, tada je najvidljiviji…
Crnčević: Tako je. Za vrijeme Hercegovačke bune, 1875, kada je Crna Gora primila ogroman broj izbjeglica, nastao je Crveni krst Crne Gore. Od tada su se nizali razni istorijski događaji i ratovi, sve do današnjih dana i uvijek je Crveni krst bio angažovan. U mirnom dobu, za vrijeme socijalizma, priča o Crvenom krstu je stagnirala. Onda dolaze nesrećne devedesete godine kada brojne izbjeglice dolaze u Crnu Goru. Tada Crveni krst opet dolazi do izražaja. Čuvao je socijalni mir, posebno u vrijeme sankcija Ujedinjenih nacija. Bila je velika ekonomska kriza, ali je dolazila i velika humanitarna pomoć.
Krajem vijeka u Crnu Goru su stigle izbjeglice sa Kosova i tu je Crveni krst odigrao značajnu ulogu.
Svi to poštuju ali kad nevolja prođe, Crveni krst ponovo ulazi u problem sa sredstvima i donacijama. A kapacitete Crvenog krsta treba jačati u mirnim vremenima, i ljudske i materijalne, kako bismo u iznenadnim situacijama, a one stalno vrebaju (korona, izbjeglice iz Ukrajine) bili spremni da, u punom kapacitetu pomognemo nevoljnicima.
Mogli bismo da pomognemo na raznim poljima, kao recimo kod dobrovoljnog davalaštva krvi koje je u Baru katastrofalno, na najnižem mogućem nivou. Dominira porodično davanje. I to, donekle, razumijem. Ali nije dobro kad se u jednom momentu za jednu osobu obezbijedi 50 jedinica krvi, a sjutra za neku osobu kojoj je život ugrožen ne možete da obezbijedite ni jednu jedinicu krvi. Tu se krše osnovni principi humanosti. Bolnica mora da ime rezerve krvi.
RB/BI: Koliko je izbjeglica iz Ukrajine u Baru i kako im pomažete?
Crnčević: U Baru ima preko 1.500 izbjeglica iz Ukrajine. Od 1. marta kod nas su se prijavile 63 porodice, sa oko 170 članova. To su uglavnom mlade majke sa maloljetnom djecom. Prema našoj procjeni, od onih koji su se prijavili kod nas, deset odsto ima potrebu za humanitarnom pomoći. U ovom trenutku, izuzetno im je važna psiho-socijalna podrška, razgovori, davanje značajnih informacija, a prva adresa je MUP, odnosno inspektor za strance.
RB/BI: Gdje su smješteni?
Crnčević: Neki imaju svoje nekretnine, neki su smješteni kod rođaka i prijatelja koji ovdje žive u dužem periodu, nekoliko njih je smješteno kod naših mještana, vjerovatno su to neke relacije od ranije, a neki imaju mogućnost da iznajme smještaj. Država će se pobrinuti za one koji ne mogu da plaćaju smještaj. Ali, njima je sad najveća briga onaj dio porodice koji je ostao u Ukrajini, muška populacija starija od 18 godina koja nije mogla da napusti zemlju.
RB/BI: I za kraj, kako stojite sa donacijama?
Crnčević: Što se tiče donacija i humanitarne pomoći, Crveni krst je u velikom problemu. Zahtjevi su sve veći, problemi lokalnog stanovništva i njihov ekonomski status sve su teži. Imamo više od hiljadu porodica koje traže pomoć od Crvenog krsta. Radimo socijalne kartone kako bismo od 100 do 200 najugroženijih porodica pomogli jednom mjesečno.
