Odgledao sam film posvećen stogodišnjici Barske gimnazije, sa radošću i pažnjom. Tamo sam sreo moje pajtaše iz prve generacije maturanata naše škole: Žarka, Špira, Vlada i Ruždiju. Izgedali su malo umorno, ali im je svaka bila na mjestu. I bilo mi je žao što nisam, zbog bolesti, mogao biti sa njima. Glavni junak filma je, zasluženo, profesor Maksim Lutovac, koji se trećinu tog jubileja nalazio na čelu te najveće i najvažnije institucije kulture u Baru. I kako i priliči, Maksim je govorio maksimalno mudro i nadahnuto. Mi se znamo gotovo 70 godina, od onog ledenog decembra 1953. godine, kada se u Kotoru igrao šampionat Crnogorskog primorja u šahu, na kome je on, kao maturant Kotorske gimanzije, žario i palio. Pročitao sam da on još uvijek džilita svoga ata pored svojih starih ratnih drugova, Gimnazije i Šaha, i rekoh da bi valjalo da mu se, sa ovo malo snage koju još imam, pridružim na tom našem zajedničkom zornom hipodromu.
Fugit irreparabile tempus.
Direktor naše gimnazije bio je profesor Nikola Lekić. On je snagom svoje harizme i ogromnim ugledom, donio Baru gimnaziju kao srednju školu te daleke 1953. godine. Bio je vrsni intelektualac i apsolutni autoritet, a uz to i persona. Predavao nam je filozofiju i logiku, a povremeno i ruski i latinski jezik. Preda mnom je jedna davna slika: oporavljao se od lakšeg moždanog udara i sjedjeli smo na terasi Internog odjeljenja. Bila je duga ljetnja noć. Pričali i filozofirali. Mučila nas je tajna smisla ljudskog života. Sjećao se djetinjstva i mladosti, svojih Seoca i Crmnice, predratnih studentskih demonstracija na Beogradskom univerzitetu. Ponosio se porodicom, teta Milkom i svojom djecom, govorio da je imao zanimljiv i bogat život, da je bilo i teških dana, ali da nikad nije dozvolio da se padne, ponos i dostojanstvo su bili iznad svega. Pominjali smo Erosa i Tanatosa i složili se da misao o smrti nije data svima, ona je data izabranima: što je čovjek veći, veća je smrt u njemu. Pričali smo o dobroti i ljubavi i da se možda baš u njima, u dobroti i ljubavi u sebi i oko sebe, nalazi smisao ljudskog života. Moj voljeni, veliki direktore, ispisujem vam odu zahvalnosti.
Profesorica Vida Vučinić predavala nam je njemački jezik i njemačku književnost i bila razredni starješina onog mješovitog VIII 1 odjeljenja. Bila je velika gospođa i velika dama. Kod penzionerskih dana redovno sam je posjećivao, živjela je u onoj kući u Sutomoru, na samoj obali mora. Srce je slabilo i popuštalo, ali je mentalno bila cibra. Prevodila je neku neobičnu knjigu njemačkog autora “Sto najvećih žena u istoriji čovječanstva”. Listao sam taj radni tekst. Na posljednjoj stranici našao sam zabilješku njenog zeta, mladog holandskog intelektualca Gerda Vestervina: “Gospođo Vido, knjiga vam je lijepa, ali u njoj nedostaje poglavlje o stoprvoj velikoj ženi, nedostaju biografski podaci o vama.” Bili smo zagledani u azurno more i pjenu vala sutomorske lagune, osjećao se miris algi i soli. Rekla mi je da joj je želja da posljednja slika u njenom oku bude ovo nebo nad horizontom i beskraj plave vode.
Profesor Andrija Miranović je bio razredni starješina našeg VIII 2 odjeljenja, predavao je latinski jezik. Ostao je upamćen kao legendarni profesor Barske gimnazije. Godinama sam bio njegov lični ljekar. Kada smo proslavljali 40 godina mature teta Jovanka mi je dozvolila da starog profesora odvedem na našu svečanost. U toku večere, u “Sambi”, naglo mu je pozlilo i u obližnjem Domu zdravlja satima smo ga reanimirali. Kada je, pred zoru, došao sebi i mogao da sjedne, ispričao mi je da je želio da nas pozdravi, da kaže da je on nekada bio profesor Andrija Miranović, da je dugo vjerovao da je najbolja generacija njegovih đaka bila nikšićka matura iz 1953, ali da je sada, sasvim siguran, da je to i generacija prve barske mature i da te dvije generacije stavlja u istu ravan. Za uspomenu ostavio mi je nezaboravna sjećanja i stotinak latinskih sentenci ispisanih njegovim kaligrafskim rukopisom. I osjećanje časti da sam bio njegov đak i da smo bili prijatelji.
Prve godine, i samo te godine, srpskohrvatski jezik i književnost predavao nam je mladi profesor Novak Vuleković. Pitali su malog Amosa Oza što želi da bude kada odraste, rekao je: Želim da budem knjiga. Kada sam pročitao ovu anegdotu u autobiografskom romanu čuvenog izraelskog pisca “Vreme ljubavi i tame”, sjetio sam se tog našeg mlađanog profesora književnosti, koji nas je, u razgovorima na časovima, u literarnoj sekciji, na neki opsenarski način uvodio u svijet knjige i avanturu čitanja, otkrivajući nam i svu ljepotu napisane i izgovorene riječi i kojemu sam, i danas, zahvalan na ostavljenom amanetu: Jezik je moja otadžbina a svaka napisana i izgovorena riječ je teška kao postanje.
Istoriju nam je predavao profesor Pavle Vujović. Bio je to jedan izuzetno korektan čovjek i to zahtjevno štivo predavao je bez dogmi na, za to vrijeme, neuobičajen i neoktroisan pristup učiteljici života. Ja nisam volio istoriju, činilo mi se da nju uvijek pišu pobjednici i da nije apostol istine, a ni ona, bogme, nije voljela mene. Za te tri godine imao sam najmanje po jedan poen više nego što sam zaslužovao i bila me je pomalo sramota zbog tih nezasluženih darova. Profesor Pavle Vujović ili kako smo ga mi u našem žargonu zvali “zet popa Pavla” bitno je uticao da studiram medicinu i da budem ljekar i zato sam mu neizmjerno zahvalan. Da sam postao inženjer elektrotehnike sada bih nešto znao o osiguračima i sklopki, ali bi to, zacijelo, bila velika greška.
Profesora geografije Voja Jovanovića malo ko pamti. Bio je to sredovječni gospodin, ozbiljnog lica, uvijek u odijelu i uvijek kravata. Na njegovim časovima vladala je kamerna atmosfera, nije bilo šala i doskočica. A kada sam jednog dana, na času, pročitao svoj seminarski rad o Indiji i, zapravo, prepričao, sa mnogo citata, roman od Luisa Bromfilda “Kiše dokaze” i svjedočio o monsunskom urnebesu Rančipura i o susretima sa prelijepim Indijkama čiji su irisi boje crnog dijamanta, u velikim bistim očima nalik na bistro plavo nebo Kašmira, taj naš profesor, naizgled ledenog lica, bio je toliko uzbuđen da nije umio da izgovori najobičniju rečenicu, a meni je ekspresno betonirao ocjenu iz geografije, za čitav život.
Krajem devedesetih, u Dvorcu kralja Nikole, otvorio sam izložbu ikona naše profesorice, gospođe Dušanke Novićević. Ikone je radila originalnom jedinstvenom tehnikom, koža i mozaik, inspirisana mozaicima iz crkve Svete Katarine na Sinaju. Sjutradan smo bili gosti ugledne prodice Mila Nikočevića, na Mirovici, još jednog od onih prvopozivaca. Sjetili smo se minulih dana i naših minulih profesora i drugova. Poklonili smo joj “Spomenicu Barske gimnazije” i ispisali Isidorine riječi: Od mnogih teških stvari u životu ljubav je najteža. Gospođa Novićević je predavala fiziku. Porijeklom iz Šumanovićevog Šida bila je nalik na njegove slike, ljepotica. Bila je najljepša žena Bara. Na njenim časovima mi smo ćutali, slušali i gledali i bili opčinjeni njenom zamamnom ljepotom. Njen suprug, gospodin Mićun, bio je inženjer agronomije, markantni čovjek neobično krupne građe. Igrao je i šah, beskompromisno i agresivno i kada bi mu se pružila prilika bio je to kraljev gambit, do mata ili do golih kraljeva. Ni do danas nisam odgonetnuo tajnu koje to niti povezuju ljude i nisam odgonetnuo tajnu koje su to čarobne niti spojile tog našeg kršnog momka iz Plava i tananu grlicu iz Srema. Na jednom šahovskom festivalu u Istri, u vrijeme kada je Jugoslavija bila naša zajednička domovina, prišao mi jedan pelijepi mladić radoznalih očiju: Doktore, želim da vas pozdravim, ja sam sin Mićuna i Dušanke Novićević i igram za zemunsku “Mladost”. Danas je taj mladi čovjek Amerikanac i profesor na Oklahoma univerzitetu. A onaj iracionalni miro, sa ikona profesorice Dušanke Novićević, tekao je neprekidno. I da, poslije one barske izložbe dobio sam njeno pismo, sa zemunskog Gardoša, pismo otmene zahvalnosti. A njega će, znam, brižno čuvati moj sin Nebojša, dok ne izblijedi posljednje slovo. “Bar je bio zabit i teška provincija, a vi, moji učenici ste se trudili i sve činili da bude bolje i lepše. Dok su ostali hodali, vi ste leteli.”
Od svih naših nastavnika, iz tih davnih dana, sa nama su još njih dvoje: draga profesorica biologije Desanka Gvozdenović i dragi profesor crtanja Milo Vukčević. Nismo ih zaboravili i nas nekoliko preživjelih iz te slavne generacije želimo da ih pozdravimo i da im poželimo da još dugo uživaju u danima zasluženog mira i spokoja.
A naše gimnazije, našeg svetilišta, na Bauziku, ponad starobarske gornje džade, već godinama nema. Tamo gdje smo besjedili o Šlimanovoj Troji, opijali se mirisima iz Semiramidinih vrtova i bili omađijani raskošnim bojama kakvih nema ni u Teit galeriji, tamo je sada jedna zaravan, pustopoljina, tamo se parkiraju kola i za svečanih starobarskih dana prodaju jagnjad i odojci. Sa žalom prizivam Juvenala: Jesmo li to zaslužili? Dificile est satiram non scribere.
Zamolio sam Milana da ovaj moj tekst naslovi Vivat nostrum Gimnasium i tako se, bolje ikad nego nikad, rehabilitujem. Povodom 75 godina Gimnazije Maksim je organizovao nezaboravnu akademiju i ja sam, u ime svih generacija njenih učenika, pozdravio našu školu. Ponesen stihovima iz himne Gaudeamus igitur, vivat academia, vivat profesores, slavodobitno sam kliknuo: Vivat nostra Gimnasia, na što me profesor Miranović glasno opomenuo da sam pogriješio i u rodu i u padežu, jer je gimnazija u latinskom neutrum. Htio sam da umrem od stida. Pred odlazak na Itaku, pokušavam da se rehabilitujem i klikćem pravilno: Vivat nostrum Gimnasium!
