Nisam uspio da odolim Milanu Vujoviću da i ja napišem neka svoja sjećanja iz djetinjstva i rane mladosti.
Rano sam pošao u školu. U prvom razredu učitelj mi je bio Rako Čarapić. Onda su u Dobru Vodu došle dvije učiteljice. Dobri ljudi su se pobrinuli da im obezbijede posao i stan.
Škola u Dobroj Vodi je građena sredinom tridesetih. Imala je prizemlje i sprat. U prizemlju su bile učionice, a na spratu dva stana. U jednom stanu je bila Mima Nikezić sa troje male djece. Muž joj je bio na Golom Otoku. U drugom stanu je živjela Đina Jovetić sa malim Srđom. Muž joj je 1945. „odstupio“ i nikada se više nije javio.
U mom razredu su tako bili sinovi učiteljica, Rajko Nikezić i Srđa Jovetić. Rajko, Srđa i ja ostali smo vječiti prijatelji.
Devedeset pet posto Dobre Vode nalazi se iznad starog puta Bar – Ulcinj, daleko od mora. Nije bilo magistrale Bar – Ulcinj. Na more se išlo pješice, kozjom stazom. Otvorena obala je bila nepogodna za držanje plovila, ali je bilo puno dinamitaša. Bilo je nažalost i puno pogibija i teških povreda. Ali, bilo je i velikih majstora, velikih lovaca, prosto neuhvatljivih. Dvojica su ostali u legendi: Suljo Omerov Kalamperović i Dušan Petrović.
Negdje sredinom tridesetih prošlog vijeka, grupa dinamitaša Đurovića pođe „u ribu“. Blizu Velikog Pijeska uhvati ih grupa žandara. Dovedu ih na plažu i narede im da se skinu goli, pa ih natjeraju da igraju. Stari Šabo Đurović sjedne i kaže: „Ja sam stari čoek, ja ne mogu igrat, ja ću pojat“. Tako je Šabo pojao, a ostali su igrali. Dinamide nisu pronašli i žandari su pustili Đuroviće, a priča je ostala do dan danas.
Sredinom šezdesetih „PTT Makedonije“ kupila je veliku površinu zemljišta na Velikom Pijesku, oko 50.000 kvadrata. Čamcima su doveli nešto blokova sa namjerom da grade odmaralište, ali Opština Bar im je zabranila gradnju. To je trajalo nekih 20 godina.
Jednog dana, bio sam tada sekretar Komiteta u Baru, zove me Vidoje Žarković. Kaže da bi sjutradan došao kod mene u Komitet sa Lazarom Koliševskim, prvim predsjednikom Predsjedništva SFRJ nakon Titove smrti.
Dočekam ih sjutradan u Komitetu u Baru. Prvi ulazi Vidoje, a za njim Lazo, prilično sočno psujući. Pitam ga: „Ko Vas je to naljutio, druže Lazo?“
„Ma nekakav direktor ‘Pošta Makedonije’ da intervenišem za neko zemljište u Baru“, kaže Lazo. Vidoje upada: „Ma, riješiće to Jusuf.“
Shvatam da su zbog toga došli. Brzo donesemo mali urbanistički plan i damo dozvolu za podizanje turističkog naselja. Danas je to kompleks „Ruža vjetrova“, na ponti na Velikom Pijesku.
Ograde Makedonci veliki prostor pletenom žicom do mora. Ja predsjednik Opštine Bar. Sjednica skupštine i na dnevnom redu delegatska pitanja. U prvom redu skupštinske sale sjedi Dušan Petrović jer ne čuje dobro. Prvi put se javlja za riječ i postavlja pitanje: „Ko dozvoli Makedoncima da postave ogradu do morskog vala da se ne može proći?“ Čitava sala se nasmijala jer su znali da i u starim godinama ide uz obalu tražeći ribu, pa mu smeta što je ograda do morskog vala.
Šezdesetih godina prošlog vijeka ženio se moj rođak sa mladom iz Ulcinja. Nije bilo seoskih puteva pa su svatovi sišli do puta Bar – Ulcinj, kod kuće Vučinića.
Bilo nas je petnaestak svatova, tri vozila i jedan mali kamion „za prćiju“.
Na cesti sa desne strane vozilo sa vozačem čeka, stari Veliša Vučinić, porijeklom iz Pipera, razgovara sa jednim čovjekom. Daje mi znak da priđem. Ja sam tada imao tačno 15 godina. Priđem, i Veliša me pita: „Poznaješ li ovu glavu?“ Pogledam čovjeka i kažem: „Poznajem sa slika, ovo je drug Blažo.“ Bio je to Blažo Jovanović, legenda Crne Gore, predratni advokat i član KPJ, jedan od vođa ustanka, a poslije rata dugo godina predsjednik Vlade Crne Gore i Centralnog komiteta KPJ za Crnu Goru.
Veliša kaže Blažu: „Ovaj mali je sin mog dobrog prijatelja, uči u Sarajevu za hodžu, ma neće on biti hodža.“ Blažo me tapše po leđima i kaže: „Pa neka bude hodža, mi trebamo mlade sveštenike vaspitane u socijalizmu umjesto ovih starih. Budi hodža, nego šta.“
„Hvala Vam na savjetima, druže Blažo. Danas mi se ženi rođak, pa Vas pozivam da nam se pridružite u svatovima.“
„Žurim do Ulcinja i odmah se vraćam za Podgoricu.“ Kola bez rotacionih svjetala, bez ikakvog obezbjeđenja, bez pratnje. Takvi su to bili ljudi i takvo vrijeme.
Veliki Pijesak je bila kultna plaža Dobrovođana. Kada bi se otresle murve za rakiju, od „čaršava od murava“ pravili su se šatori na plaži. Prve šatore bi razapeli stare meraklije Mujo Usezić, Vido Pavlović i Dušan Petrović. Nedjeljom su se na „ledini“ Radovića igrale fudbalske utakmice. Bilo je tada sjajnih fudbalera u Dobroj Vodi. Najbolji fudbal su igrali Pero Marđonović i Slobo Čejović, ali i Nikola i Đoko Marđonović, Mamo Alković, Mujo i Medžo Vuković, Džafo Đurović, Pero Pavlović i drugi.
Kada bih se naveče vratio kući, pitali bi me ko je sve bio „na more“, ja bih ih sve pobrojao. Sada je na Velikom Pijesku 5.000 ljudi svakog dana tokom ljeta.
Ljubo Živković 
Jusuf Kalamperović
I još nešto, o šahu.
Mislim da je bilo 1961. godine. Legendarni Dušan Marković, vječiti učitelj koji je učio moje roditelje, moju braću i sestre i mene, i ja, formirali smo šahovski klub „Jedinstvo“.
Tokom ljeta na plaži se igrao i šah. Došao jedan majstorski kandidat iz Podgorice i priključio se grupi „šahista“. Sjedne da igra sa Milom Pavlovićem, šahovskim totalnim amaterom. Pita Mila kako igra. Milo kaže: „Dobro, vidjećeš. Neki dan sam odigrao dvije partije sa Ljubom Živkovićem. Jednom me on dobio, a drugu sam izgubio.“ Zamisli se podgorički šahista i počne partija. Poslije par poteza vidi s kim im posla i odjedanput mu sine: „Pa Vi ste od Ljuba izgubili obje partije!“
Mislim da je bio majski kup Maršala Tita u Verudeli kod Pule. Igrao sam za drugu ekipu beogradske Crvene Zvezde. Igram partiju i primjećujem jednog mladića koji stalno stoji iznad mene i gleda u moj formular.
Kad sam ustao poslije jednog povučenog poteza prilazi mi i pita me: „Odakle ste, druže Kalamperoviću?“ Ja mu odgovaram da sam iz Bara. Kaže on meni: „Vraga si ti iz Bara, ti si iz Dobre Vode. Da se upoznamo, ja sam iz Starog Bara i zovem se Ljubo Živković, igram za ŠK Titograd.“
Od tada do danas traje naše šahovsko i ljudsko prijateljstvo.
