Naselje Prvoborac nazvano je po istoimenom građevinskom preduzeću iz Herceg Novog koje je, u jugozapadnom kvadrantu na Krstiputova, izgradilo dvije identične trospratne zgrade. Zgrade su imale po dva ulaza, a u svakom ulazu se nalazilo šest dvosobnih stanova. Sve prostorije u stanovima bile su prostrane i dobro osvijetljene. Dobar dio korisnika tih stanova po prvi put se u njima okupao u bijeloj emajliranoj kadi.
Za djecu iz Prvoborca, najvažnija prostorija je bila široki ulaz u zgradu opšiven crvenim mermernim pločama. Odatle su za vrijeme kišnih dana, iz sigurnog skloništa sakriveno od pogleda, posmatrali dvorište, pješačku stazu, čemprese i cestu iza njih, a u proljeće i ljeto uz mermerne ploče bi hladili leđa dok se svi ne okupe i krenu u igru ili na plažu.
Sredinom pedesetih godina prošlog vijeka, potražnja za stanovima u Baru bila je velika, pa su zgrade Prvoborac dobile svoje stanare odmah po završetku građevinskih radova. Uređenje prilično velikog dvorišta ispred i iza zgrada niko nije ni tražio. Svima je bilo dovoljno zelenila kad bi bacili pogled na gusti red čempresa koji se protezao od Krstiputova do Stare ložionice i mosta preko kojeg se ulazilo na Pristan. Ti čempresi su bili posađeni uz prugu uskog kolosjeka kojom je saobraćao popularni “Ćiro“, od Bara preko Sutormana do Virpazara. “Ćira” više odavno nema pa je trasa kojom je prolazio pretvorena u pješačku stazu, a jedna od lokomotiva ukrašava današnju željezničku stanicu. Zahvaljujući toj stazi stanovnici Prvoborca bili su u prilici da vide ko ide da se liječi u ambulanti ili dalje na Pristan gdje se nalazila pijaca i sve opštinske službe.
Za djecu iz Prvoborca, Krstiputovi su bili centar svijeta. Kad bi neko od njih stao na središte raskrsnice, okrenut leđima željezničkoj stanici, mogao je pogledom u lijevo ispratiti cestu sve do Pristana, a nadesno do česme na Biskupadi odakle se put račvao prema Starom Baru i Sutormanu. Pravo ispred posmatrača cesta je vodila do Topolice i pogled je sezao do benzinske pumpe, koja je izmještena s Krstiputeva zbog bezbjednosnih razloga. Duž ove saobraćajnice, koja je bila jedina veza s Ulcinjom, odvijao se prilično gust saobraćaj, pa je od Krstiputova do česme Mijovića na Topolici saobraćajna traka bila odvojena od pješačke staze čvrstom metalnom ogradom. Na toj ogradi su mlađi momci iz Prvoborca često sjedjeli ispred slastičare Karađuzovića i pratili kakvi sve automobili prolaze kroz njihov grad, što je bio izgovor, jer pravi razlog je bio posmatranje gimnazijalki koje su se poslije časova vraćale kući.
Po kojem ključu su dobijani stanovi u Prvoborcu nije mi poznato, ali je istina da je više od trećina stanova dodijeljena prosvjetnim radnicima. U prvom ulazu prve zgrade stanove su dobili stari profesor Rabrenović, direktor Škole učenika u privredi Petar Vukčević, koju su budući majstori zvali Petrov fakultet i moja majka Olga. U drugom ulazu je stanovala učiteljica Anka Klisić, profesorica Mileva Dostinić i profesorski bračni par Momo i Zaga Vuković. U drugoj zgradi stanove su dobili Gojko i Milojka Vukmanović, Vjera Rems, Mileva Andrić i profesorica Jelica Zenović. S obzirom na veliki broj prosvjetnih radnika, bilo je za očekivati da će se njihova djeca ponašanjem razlikovati od druge djece, ali nije bilo tako. Djeca nijesu znala, niti ih je interesovalo, šta rade i na kakvoj su poziciji u društvu njihovi roditelji, pa su se u zajedničkom dvorištu igrala djeca udbaša Petra Radovića i Nikole Masoničića, sudije Ahmeta Skejovića, stolara Blaža Živanovića, arhitekte i aforističara Nikole Šaranovića, direktora Duvanske stanice Toma Jovetića, šefa vatrogasaca Jovićevića, skladištara Petra Ivanovića i, kad su prispjela za igru, djeca Marka Popovića. Nerazdvojni dio dječjeg društva iz Prvoborca bili su Željko Mitrović i braća Ulama: Mijo, Drago i Vesko, koji su stanovali u jednospratnoj kući učitelja Danila Mitrovića iza prve zgrade.
U to vrijeme nije bilo mnogo rekvizita za igru, pa su se upražnjavale stare igre: bliška, klis, klikeri, bota, trula kobila, zuja, žmurka i, najčešće, fudbal. U sjećanje mi se najdublje urezala jedna utakmica odbojke između ekipa dvije zgrade koju smo igrali preko zategnutog konopca između dva platana koji su bili naspram prozora sobe profesorice Dostinić. Sve vrijeme trajanja utakmice navijači su bučno pozdravljali svaki osvojeni poen, što je remetilo popodnevni mir stanara, ali se niko nije bunio jer je vrijeme za odmor po Kućnom redu bilo isteklo. Buka navijača je prestala, kao nožem prekinuta, kad je u prizemlju zgrade profesorica Dostinić otvorila prozor i promolila glavu. Svi igrači i navijači pogledali su u njen prozor, očekujući nekakav prijekor. Nastalu tišinu profesorica Mileva je iskoristila i normalnim glasom pozvala: “Ranko, dođi do mene”, nakon čega je odmah nestala iza zavjese. Misleći da je profesorici potrebno nešto kupiti u Izborovoj prodavnici istog časa sam napustio igru i pošao do vrata njenog stana.
Umjesto da mi da novac i kaže šta treba da joj kupim, ona me pozva da uđem. Uvede me u trpezariju gdje na velikom stolu bijahu složene vježbanke za pismene zadatke. Prva misao bi da se tu nalazi i moja, jer smo prethodnog dana radili pismeni na slobodnu temu. I bio sam u pravu. Tad mi profesorica kaza da sjednem i gurnu ispred mene otvorenu svesku. Odmah poznadoh svoj škrabopis u kojem su se samo tri prve rečenice mogle bez naprezanja pročitati. Ostale sve su bile sitnije i krivudavije. „Pročitaj šta si napisao!“ – naloži mi ona i ja poslušah. Poslije uvodne tri-četiri rečenice i meni bi teško da nastavim s čitanjem, a i shvatih da nijesam napravio dobru vezu s nastavkom, pa počeh da izmišljam dalji tekst. Iskusna profesorica je to istog časa primijetila, ali me je pustila neko vrijeme da se mučim, a onda me prekinula: „Dosta je! Ne treba dalje. Za improvizaciju imaš četvorku, a za rukopis i sastav dvojku. Idi i razmisli da li je bolje da vježbaš s loptom ili s olovkom.“ To njeno upozorenje me je opredijelilo da upišem prirodno-matematički smjer.
Stariji momci i srednjoškolci predveče bi se okupili na mostiću koji je povezivao dvorište s asfaltnim putem i posjedali bi na njegove ograde. Odatle su imali dobru preglednost na put i pješačku stazu. Niko nije mogao proći prema Pristanu ili Domu JNA, a da ne bude dobro osmotren. Taj svojevrsni žiri bi na osnovu garderobe prolaznika ocjenjivao ko ide u bioskop na Pristan, a ko na muziku i provod u obližnji vojni klub. Na mostiću su se prepričavali dnevni događaji i pravili planovi za sjutrašnje aktivnosti. Posebno su bili interesantni ti sjednici kad bi s njima bio neki od studenata, koji se vratio kući, i pričao im o studentskom životu. Šta se sve može vidjeti i doživjeti u velikom gradu. Svoje studentsko iskustvo najslikovitije je prenosio Vojo Jovović, pa su ga svi pažljivo slušali, ne tražeći dodatna objašnjenja i pojašnjenja. Nikad nijesmo bili sigurni u čemu je stvarno učestvovao, šta je uljepšao ili možda nam samo prikazao tuđe doživljaje kao svoje. U svakom slučaju, bilo nam je lijepo i zanimljivo da ga slušamo.
Dok se omladina zabavljala na mostiću, njihovi roditelji bi odmarali i ispijali kafu na balkonu zaklonjeni cvijećem i raznim vriježama. Svi balkoni u Prvoborcu su bili oplemenjeni različitim cvjetnim aranžmanima koji su uljepšavali fasade prema cesti, osim jednog. Taj jedini prazni balkon, koji je izgledao kao velika ružna mrlja na cvjetnom tepihu, pripadao je stanu advokata Mitra Radače. Mitar je živio sa starom majkom koja nije mogla brinuti o cvijeću, a on je vodio računa samo o predmetima koje je zastupao pred sudijama.
Ljeto je ipak bilo najljepše doba godine za omladinu iz Prvoborca. Oslobođeni školskih obaveza, mogli su sve vrijeme dana provoditi u igri van stanova. U to vrijeme nije bio problem kako djecu privoljeti da izađu napolje i borave na svježem vazduhu. Na kupanje u moru se odlazilo grupno, srednjoškolci su vodili mlađu braću i sestre, a oni svoje drugare. Iza zgrada Prvoborac prostirale su se livade sve do igrališta ispod Darovih topola i hotela “Rumija”, današnja Upravna zgrada Luke Bar, pa je samo bilo pitanje na koju plažu poći. Najmlađi su voljeli plažu na Pristanu, jer je bila pješčana, voda topla kao u lokvi, a do pola utonulog splava moglo se stići i bez plivanja. Oni malo stariji, hrabriji i željni dokazivanja, tražili su da se ide na plažu ispod sale „Partizan“, odakle su mogli da, s blokova pripremljenih za ugradnju u buduće gatove, izvode razne skokove u vodu. Kako je bilo teško usaglasiti sve želje, zajedno bi dolazili do sale „Partizan“ i tu se razdvajali. Djevojke s već oformljenim oblinama odvodile su dječurliju na pješčanu plažu, a momci su ostajali da se takmiče u skokovima. U vrijeme ručka ponovo bi se sastajali i zajedno vraćali kući.
Dugo željeno proširenje i modernizacija luke počelo je tih godina da se ostvaruje. Radovi u luci uslovili su i brži razvoj grada. Na Topolici je počela izgradnja objekata za preseljenje opštinske administracije i drugih službi s Pristana, kao i stambenih zgrada za Pristanjane i buduće Barane koji su u potrazi za poslom došli u naš grad. Izgradnja stanova pratila je izgradnju luke. Pored dvije zgrade Prvoborac, podignuta je zgrada za vojne starješine iz barskog garnizona, a malo kasnije još jedna veća zgrada u kojoj su stanove dobili uglavnom opštinski službenici. Ispod te četvrte zgrade ranije je postojala jednospratna kuća, čiji je prvi stanar bio nekadašnji predsjednik Opštine Đoko Lekić. Tako je od dvije zgrade Prvoborac nastalo naselje pod tim imenom.
