Segment Barskog ljetopisa posvećen autorima iz Bara – bARS, otvoren je sinoć u Umjetničkoj galeriji „Velimir A. Leković“ izložbom „Čedo i njegova đeca“ dvije generacije Lekića u ateljeu.
Veliki broj Barana svih generacija bio je u prilici da se prisjeti nesvakidašnjih radova Čeda Lekića i da se upozna sa radovima njegove djece – Jelene i Joka. Bilo je to veče puno uspomena na jednog dobrog čovjeka i umjetnika. Njegov sin Joko odavno ide očevim stopama, a brojni Barani zastajali su pred Jeleninim skulpturama, prvi put izloženim.
Otvarajući izložbu, selektor bARSA, Željko Milović, prisjetio se kako je izgledao Čedov atelje u očima djece iz Pristanskih lamela:
„Iz jedne od prostorija u prizemlju Pristanskih lamela br. 14, od kojih ne vodi nikakav put, već samo do njih, čuje se cukanje. Jače, pa slabije, pa opet jače, pa opet slabije, razaznaje se samo jedan glas, kao da se svađa sam sa sobom. I opet cukanje, bez prekida, satima… Gomila radoznale dječurliije viri kroz teške zavjese, znaju da čika Čedo opet nešto pravi. Nekima je to dosadno i bez veze, neki ostaju fascinirani kako od bezlične gomile lima ili drveta nastaje nešto. Čika Čedo ih vidi, otvara staklena brata prostorije i razgovara s njima kao da su veliki. Ritual vazda isti“, kazao je Milović.
„Čika Čedo Lekić i večeras je otvorio vrata svog čuvenog ateljea u prizemlju, uvodeći nas u program bARS, odnosno njegov likovni dio. A posljednju izložbi imali su on i Đina, jer to je bio po svemu nerazdvojan par, još 1984. godine. Svi su na Topolici znali – nit je bilo Čeda bez Đine, niti Đine bez Čeda, a bogami ni Joka ni Jelene bez njih oboje“, istakao je Milović.
Upravo zbog Čeda Lekića, koji je „istinski mrzio formalnosti i duge govorancije, čak je nekoliko puta brzo i pobjegao sa otvaranja sopstvenih ili kolektivnih izložbi“, Milović je kazao da je za mlađe čiko Čedo bio velika faca.
„A za starije veliki vajar. Znali su to svi njegovi dobronamjerni vrsnici i kolege, znali su i oni što su ga vazda peckali što nije završio Akademiju. A što će čika Čedu Akademija kad je i bez nje dobio Nagradu oslobođenja Bara, kad je i bez nje bio najpoznatiji umjetnik u gradu početkom osamdesetih, kad su mu radovi plovili morima i okeanima u kapetanskim kabinama?“, kazao je Milović, dodajući da su neki od one dječurlije, djeca iz Lamela, Spuških, Kongrapovih „došli opet da vide što je to čiko Čedo napravio, da se dive njegovim čudnovatim glavama u kamenu, da čačkaju prstima njegove bakrene hobotnice i morske zvijezde, da se krišom smijulje pojedinim, naročito velikim, djelovima uspravnog Crnogorca… A došli su i da vide što su to u ćošku sobe spakovala njegova đeca, pa da uporede što im je od čika Čeda prijenulo. A reklo bi se da jeste dosta“, zaključio je Milović.
Joko Lekić je za Radio Bar i Bar Info istakao zahvalnost Željku Miloviću, bez kojega ova izložba ne bi mogla da se desi, „ jer je priču o Čedu inicirao još kroz knjigu ’Nezaboravljeni Barani XX vijeka’, a onda sa mojom sestrom Jelenom započeo tu piču oko ove izložbe, sa konceptom oca i njegove đece“
„Ovo je super stvar što su ćaletove skulpture poslije 30 godina ponovo među Baranima, da se ne zaborave“, istakao je Lekić.
A da Barani nijesu zaboravili čika Čeda i njegove radove, dovoljno govori da je u Galeriji bilo, od „spuške i lamelaške đece“, do kolega iz Luke, prijatelja iz Gretve i Barana svih uzrasta.
