Kao i čovjek, i događaji žive sve dok traju sjećanja na njih. Ako je sjećanje izbor iz onog najboljeg što je u nama, to imamo razloga da pozavidimo i sebi i drugima. Naravno, djetinjstvo je period kada su sjećanja najzgusnutija, ne samo zbog toga što je življenje tada najintenzivnije, nego i zbog “straha” da se sjećanje na to doba ne zagubi u hodnicima života, od kojih je svaki nužno morao imati svoj izlaz.
Djetinjstvo sam proveo u barskom Polju, u neposrednoj blizini željezničke stanice. Vozovi i piskovi lokomotiva su bili nešto sa čime sam se dnevno susretao. Imanje, od kojeg smo uglavnom živjeli je bila solidno uređena farma na kojoj su izgarali moji vrijedni roditelji i, naravno, mi kao djeca. Moja brojna familija je znala da živjeti od rada znači biti vrijedan, radan, solidaran i iznad svega posvećen poštovanju zemlje, koja te hrani i porodici koja te brani. Moj otac, nekada visoki komunistički funkcioner, bio je poput mnogih ljudi njegove generacije “inficiran” komunističkim principima društva i kao takav je bio ubijeđen da mjesto u društvu obezbeđuje “znanje” a ne “imanje”. Vjerovatno je zbog toga nas šestoro djece završilo fakultete i svako na svoj način ostvarilo karijere dostojne poštovanja.
Djetinjstvo, između rada, škole i igre, nije se mnogo razlikovalo od djetinjstva mojih vršnjaka kojih je u barskom Polju bilo toliko, da niti jedan slobodni fudbalski teren nije bio dovoljan za sve. Zato smo ih mi sami “gradili”. Sjećam se da smo uz samu željezničku prugu, na prostoru vjerovatno predviđenom za nove kolosjeke, napravili teren za mali fudbal, koji je bio nekoliko stotina metara od moje kuće. Na tom terenu su igrali i Borislav Lalević, zvani “Mujo” (po čuvenom Mustafi Hasanagiću, legendarnoj devetki “Partizana”), pokojni i izuzetno talentovani Žarko Martinić, majstor driblinga, Slavko Novaković Cale, moja mlađa braća, Bedro Rastoder, svojevremeno najmlađi prvotimac “Mornara” i Dževad Rastoder, omladinski reprezentativac velike Jugoslavije, vedeta “Mornara”, uz Marovića i Lekovića, vjerovatno najčuveniji izdanak ovoga barskog ligaša, potom fudbaler brojnih velikih klubova jugoslovenske lige od “Veleža” do “Novog Pazara”.
Zašto je fudbal tada bila toliko važna stvar u životu? Vjerovatno zbog toga što je ogromna popularnost ovoga sporta omogućavala najbržu socialnu promociju marginalcima sa društvene periferije, isto kao i onima iz središta. Otuda, svaka priča o fudbalu iz tih vremena, počinje pitanjem: gdje je meni tada bilo mjesto? Nijesam se mogao u tom smislu pohvaliti, mada nijesam zaostajao za bilo kim, što znači da je bilo malo njih koji su bili bolji, a mnogo više onih koji su bili uporniji, te je moj najveći domet dosezao do mjesta reserviste u timu “Mornara” kojeg je trenirao legendarni Dano Delibašić. Primat su mi bili “školski” turniri, prvo kao đaka škole “Meksiko”, a potom kao gimnazijalca.
Danas izgleda nestvarno ponovo evocirati sjećanja na te dane, koji su nosili toliko emocija i radosti, kao da se radilo o svjetskom a ne školskom prvenstvu. Inače, moj odličan uspjeh iz osnovne śkole, gdje mi je učitelj, pa direktor bio Milutin Kovačević, nije bio potvrđen u gimnazijskim klupama, jer sam važio za jednog od najnemirnijih đaka generacije. Pun prkosa, nestašan i hiperaktivan, bio sam problematičan za većinu profesora. Ruke na srce, i njih većina za mene. Izuzeo bih pojedince, od kojih mi na um za sada padaju Andrija Miranović, legendarni profesor latinskog i Nikola Stanišić, profesor istorije. Pošto sam čitav radni vijek proveo u prosvjeti, rano sam naučio, boraveći na studijskom boravku u SAD, da je “profesor” neko ko je plaćen da nauči đaka, a ne da mu dokazuje koliko ne zna. Njegova sposobnost se očitavala samo u tome. Zato mi je danas čudno da smo se najviše plašili onih koji bi zaredali da svakog “nagrade” sa po jednom jedinicom. Tek kasnije sam shvatio da je to najgora vrsta profesora, koja ne bi mogla raditi u niti jednom školskom sistemu.
No, ne može se osporiti da su naši profesori, neki zbog “straha”, a uglavnom svi zbog znanja, imali ogroman autoritet, ne samo među učenicima, nego u građanstvu uopšte. Vjerovatno, današnjim naraštajima izgleda nestvarno da smo se “sakrivali“ na javnim mjestima da se ne sretnemo sa nekima od njih, ne zbog toga što bi bili možda prekoreni, što je malo bilo vjerovatno, koliko zbog potrebe da sebe prikažemo boljima nego smo bili. To znači da nam je bilo stalo do lijepog ponašanja, posebno prema onima koji su to zaslužili odnosom prema nama. Ne treba biti neiskren, pa ne reći da je bilo i onih drugih koji to ničim nijesu zasluživali, ne moram ih pominjati, jer ih moja generacija pamti. No, njih je bilo toliko malo, da ukupan utisak o gimnazijskim danima, biva ispunjen ponosom i zadovoljstvom.
Ono što bi mogli nazvati “javnim prostorom” moje generacije, to je bilo korzo ispred “Vračara”, današnja ulica M. Tita, koju bi bezbroj puta obišli s kraja na kraj u šetnji koja nije imala drugog smisla, osim “ubijanja” vremena ili eventualnog susreta sa nekom “simpatijom” koju bi roditelji poslali do “Vračara” da kupi osnovne namirnice. Drugo “kultno” mjesto je bio bioskop (bivša konjušnica) na Pristanu. Za nas je tada izvjesni Šeko, koji je stajao na ulazu, bio važnija i poznatija ličnost od predsjednika Opštine. Jer, ako nijeste uspjeli da nažicate dovoljno para za kartu (bioskop je uvijek bio pun), onda je od Šeka zavisilo hoće li vas pustiti ili neće. Posebno ako je na repertoaru bio neki film iz tada omiljenog žanra “western filmova”. Vaspitavani na ovim filmovima i njegovim vrijednostima, moja generacija je usvajala timeljne principe života: “pravda uvijek pobjeđuje, moć leži u čovjeku a ne u njegovom materijalnom statusu, dobro uvijek pobjeđuje zlo“. Moguće da su takvi moralni obrasci, o kojima bi danima potom pričali, oblikovali naše poimanje svijeta, više od bilo čega drugog. Naravno, ukoliko Šeko nije bio dobre volje, ili jednostavno nije mogao uvijek da nas pusti da gledamo željeni film (a onih koji to nijesu, nije ni bilo), mi bismo onda smišljali neke “djetinjaste osvete” od kojih je najčešća bilo “bombardovanje” limenog krova bioskopa kamenjem sa Volujice pored koje je bio bioskop ili bolje rečeno na koju se naslanjao.
Naravno, bioskop je bio glavni “izlazak”, jer prve igranke koje su organizovane u našem kraju bile su one na Tabiji u impromizovanom Domu kulture. Skoro da se sjećam sastava prvog lokalnog benda u kojem su se izdvajali: Noco Brajović, Baća Lekavski, Zoran Vojvodić i drugi. Sjutradan bi u školi prepričavali događaje sa zabave kojima smo po pravilu dodavali pomalo “dramatike”, ne bi li tako ispali važniji u očima drugih. Gimnazijske prostorije na raskrsnici, u zgradama bivših magacina bile su pogodne za različite nestašluke, od iskakanja i uskakanja na čas kroz prozore, do jednog nestašluka, koji mi je posebno ostao u sjećanju.
Naime, dolazio je šesti čas po redu.To je bio čas latinskog. Nekome od nas (možda i meni) palo je na pamet da izvuče sulundare iz peći kako bi se učionica napunila dimom i stvorili uslovi za “zaobilaženje” časa. Toj našoj “kratkoj” pameti, stari profesor Andrija Miranović tada drži veličanstveno predavanje. Ulazi u učionicu kao da je sve normalno, naređuje da se zatvore prozori, drži i završava čas bez riječi prigovora ili pitanja. Nije ga omeo ni gusti dim, ni naš kašalj u tom dimu, niti potreba da svoje naočare povremeno protrlja u magli dima. Uz to, svaki njegov, pa i ovaj čas je trajao 45 minuta, ni sekund manje niti više. Kasnije sam kao student ređao desetke iz latinskog i divio se svom profesoru koji nas je znanjem i etikom opčinjavao. Bilo je i drugih sličnih njemu, ali niko približnog morala i etike. Zato mi kasnije, kada sam bio u prilici da nakon završenog fakulteta sarađujem sa njim u prevođenju nekih spisa sa latinskog, nije bilo jasno da ovaj profesor nije imao nikakvu nagradu za svoj rad u prosvjeti, da je njegova, više nego skromna, penzija bila tolika da mu sigurno nije ostavljala mnogo prostora za bezbrižnu starost.
Pored toga, još jedno pitanje mi je ostalo nerazjašnjeno do današnjeg dana. Naime, iako sam stekao sve u nauci što se moglo steći, sva moguća i najviša zvanja, stalno sam bio opterećen činjenicom da pored ruskog i italijanskog jezika, nijesam savladao engleski jezik. Posebno od dana kada je moj mentor, inače veliki naučnik i istoričar, prof. dr Branko Petranović, mom pokojnom najstarijem bratu, kada mu je ovaj ponio rukopis moje doktorske disertacije, rekao sljedeće: “Šteta što ne zna engleski jezik, on bi mogao predavati na bilo kom prestižnom svjetskom univerzitetu.” Od tada sam stalno razmišljao o tome, zašto ja u gimnaziji nijesam učio engleski, iako sam bio u razredu u kojem je polovina đaka učila engleski a polovina ruski.
Mnogo kasnije sam shvatio da su sva djeca komunistički značajnijih ljudi u gradu i ona koja su imala “veze”, učila engleski, a djeca radnika i običnih ljudi ruski. Tako me zapalo, da “komunističku posvećenost radničkoj klasi”, “platim” na indirektan način i tek pri kraju karijere shvatim licemjernost poretka za koji sam mislio da je besprijekoran. Naravno, logično u nekim narednim godinama, mi sa znanjem ruskog smo uglavnom preferirali zapad, a ovi sa znanjem engleskog manje-više su bili i ostali rusofili. Da li se to život poigrao sa mojom generacijom koja je, ne mičući se iz mjesta djetinjstva, živjela u četiri različite države (SFRJ, SRJ, SICG, CG) ili smo mi bili predodređeni da platimo sve “grijehove i zablude” svojih očeva za sada ostaje bez odgovora.
No, jedno je sigurno: najljepše godine svojih života smo “potrošili robujući propalim obrascima“. Jedino što se mijenjalo na bolje, i što je bilo vidljivo svima, jeste bio grad Bar, u kojem je sve danas mlađe od nas i moje generacije, izuzev možda poslovne zgrade Luke Bar, i možda još par lokaliteta od kojih teško da je bilo koji vrijedan pomena. Valjda to treba da bude tako, i siguran sam da bi moji sinovi teško mogli da dočaraju Bar u kojem ničega što danas vide ne bi bilo, osim poslovne zgrade Luke Bar ili nekadašnjeg hotela “Rumija”. Ali svaka generacija pamti svoje “najbolje” i siguran sam da mnogo od toga nije moguće iskazati na nekoliko strana papira.
