Dvotomna knjiga novinara i urednika sajta Bar info Željka Milovića “Ljudi iz grada bez vrati – (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” biće promovisana diljem barske opštine na specifičnoj književnoj turneji koja počinje u utorak 23. jula u mjesnoj zajednici Zupci, a završava se u oktobru u Sutomoru.
Djelo na 500 strana donosi priču o sedamdeset i dvoje Barana koji su svojom ličnošću, životom i odnosom prema ljudima, oblikovali prepoznatljiv duh grada koji Bar čini drugačijim i posebnim.
Bar info: Naslov knjige ukazuje da je tema o kojoj se pisalo – značajnim ličnostima jednog grada, države – u ovom slučaju obrađena na sasvim drugačiji način i da u knjizi nijesu zastupljeni istaknuti društveno-politički radnici, veliki umjetnici ili privrednici, iako Bar ne oskudijeva i kada su takvi ljudi u pitanju, već je pisana iz sasvim drugačijeg ugla. Ko su glavni junaci djela i zašto ovaj naslov?
Milović: Naslov “Ljudi iz grada bez vrati” je simboličan – to je, u stvari, rečenica koju je izgovarao obućar Šeko Bubić (koji je, takođe zastupljen u knjizi kao topolički zanatlija) kada su ga pitali kako izgleda Novi Bar, odnosno Topolica u odnosu na nekadašnji. Bar je grad bez vrati, možeš da dođeš, otiđeš, uglavnom dođeš i ne otiđeš, tako da je veliki priliv stanovništva učinio da stari Barani budu potpuno zaboravljeni. Ovom knjigom, odnosno dvotomnim izdanjem, trudio sam se da ti “obični” ljudi, naše komšije, koji su oblikovali naše živote na jedan poseban način, kroz moralne norme koje su bile drugačije nego sada, ostanu upamćeni. Tako su u knjizi zastupljeni frizeri i sajdžije, lokalni oriđinali, prodavac sjemenki-dobri naš Kiki, koji su se svi našli u drugom dijelu, jer pripadaju periodu od II svjetskog rata naovamo. Prvi tom govori o neistraženom periodu Bara, međuratnom vremenu, od 1918-1941. godine, koji je skoro potpuno nepoznat, i kroz biografije ličnosti otkrivamo socijalnu i, uopšte, životnu strukturu Bara u to vrijeme – počev od legendarnog mrkovskog kapetana Nikole Vučinića koji otvara knjigu, do još jedne legende o kojoj se ništa ne zna, Marcelu Mihalichu – fudbaleru “Intera”, “Napolija” i “Juventusa”, koji je usred rata došao i zaigrao za “Crnojević” i to protiv svojih, italijanske vojske.
Bar info: Simbolično, Bar je “grad bez vrati”, ali i tamo gdje su ona zaista postojala – nijesu su zaključavala. Da li i takav duh oslikavaju junaci tvoje knjige?
Milović: Apsolutno. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo jeste da, kada sam uradio razgovor sa nekim ljudima, javljali su se oni iz drugih poglavlja – niti su se povezivale, pa sam otkrio da su veliki barski arhitekti bili kumovi sa prodavcima sjemenki, da su veliki slikari drugovali i bili kućni prijatelji sa frizerima, a partijski rukovodioci sa krojačima. Sve je to rezultiralo time da su se tokom rada na knjizi mnoge ličnosti preplitale, jer Bar nije bio veliki, svi su uglavnom međusobno poznavali, i taj sistem funkcionisanja kao porodice zaista je bio na snazi. Ja uvijek volim da istaknem ribare koje sam gledao na gatovima, kao starotopoličko dijete – kada bi uobičajeno ujutro vadili ribu i čistili mreže, kako su odvajali kesu ili dvije ribe da bi ih ponijeli i okačili o vrata siromašnih ljudi. To nijesu radili na način kako se to danas radi, isticanjem na oglasnu tablu, već tako da se to ne zna, jer je na neki način bilo sramota i jedne i druge – one koji pomažu da se ne kaže kako to rade da bi ih veljali i one koji primaju pomoć jer su sirotinja. Sjećam se dobro scena, i kada se razboli ili nestane u igri neko dijete, ili komšije snađe bilo kakva druga vrsta nevolje, svi su odmah skakali da pomognu. Taj duh zajedništva Bara je zaista funkcionisao kako treba.
Bar info: Da li su svi ljudi zastupljeni u knjizi, isključivo, predstavnici takvog Bara?
Milović: Jesu. Nijesam želio da u knjizi budu crkveni velikodostojnici, predsjednici opština, Komiteta, poznati prosvjetni radnici i slično, iako su i oni mogli odslikavati taj duh, već obični ljudi koji su pokazali kako diše ovaj grad. Mi volimo danas tu priču o multikonfesionalizmu, multinacionalizmu, ali u Baru je to funkcionisalo istinski, bez razmišljanja o tome.
Bar info: Nije se pričalo o tome, nego se, prosto, tako živjelo. I današnje priče o tome nijesu samo puka frazeologija, utopistički i idealistički pokušaji da nekadašnju stvarnost prikažemo drugačijom, ali – da li se nešto od toga zadržalo danas i može li nam sjećanje na ove ljude, možda pomoći da sačuvamo, moramo reći, tu lijepu tradiciju?
Milović: Poznajem mnoge muslimane koji su farbali jaja za Uskrs da bi bili bliskiji sa svojim prijateljima i komšijama druge vjere. Znam i katolike i pravoslavce koji nijesu propuštali Bajram, čak i odlaske u džamiju, nego su čekali ispred da se služba završi, pa da zajedno slave, ili bi svi išli na Ponoćku kada je katolički Božić. Potpuno je bilo normalno i uobičajeno da baštinimo tuđe kao što poštujemo svoje. Na sreću, nešto od toga se sačuvalo i danas, ali nekada je to bilo mnogo izraženije, i naravno, kroz ovu knjigu provijava ta naša, barska priča.
Bar info: Kako si sklopio ovo obimno djelo, došao do podataka, fotografija, jer radi se o ličnostima, od koje su mnoge živjele u prvoj polovini XX vijeka, odnosno knjiga obuhvata raspon od stotinu godina. Da li je nastala samo na osnovu sjećanja i priča mještana i rođaka ili si koristio i građu iz naših arhiva?
Milović: Veliku pomoć mi je pružio profesor istorije Milan Šćekić, koji mi je ustupio na hiljade arhivskih dokumenata iz Arhiva Crne Gore, na osnovu kojih sam sklapao predratnu priču, jer su mnogi ljudi iz tog vremena, pa čak i cijele porodice, zauvijek nestali. Arhivski dokumenti su mi bili mnogo od koristi jer nije puno pisano o tome, pa se nijesam mogao osloniti na publicistiku, ali ni na nauku. U slučajevima gdje su živi potomci, naišao sam na širom otvorena vrata. Ljudi su iz škrinja vadili stare albume, isječke, kopirali krštenice, putovnice, pasoše kojima su nekada išli u Carigrad ili SAD, dokumenta. Vrh mog interesovanja u drugom tomu bila je Zanatska izložba u Baru 1960. godine, prva te vrste kod nas. Ja sam za nju znao po čuvenju, kao o velikoj postavci, ali ništa više od toga. Onda je porodica obućara Masoničića iz Starog Bara, dok smo pričali o njihovom ocu i đedu, izvadila iz kutije originalni katalog izložbe, sa imenima učesnika i fotografijama. Bio sam šokiran da uopšte tako nešto postoji bilo gdje na svijetu. Oni su mi ga ustupili tokom rada na knjizi, i otprilike na taj način su mnogi pomagali da se knjiga sklopi. Zbog toga im dugujem neizmjernu zahvalnost.
Bar info: Kako je knjiga atipična i tematski drugačije obrađena, tako će i njena promocija biti nestandardna i sve drugo samo ne stereotipna. Kako i na koji način?
Milović: Knjiga nije rađena po principu anegdota i samo sjećanja, već kao što sam kazao, po naučnom principu, jer sam mnogo koristio arhivska dokumenta i može biti osnova za neka buduća istraživanja, ali je pisana, kao što smo već naglasili, i sa ciljem da odslika duh Bara, kroz njegove male-velike ličnosti. Željeli smo i da promocije budu takve – da imaju ozbiljnost, ali da suštinski budu dio Bara. S obzirom, da iz raznih razloga, nije bilo moguće da knjiga bude promovisana na “Barskom ljetopisu”, odlučili smo se za alternativan pristup, gerilski način predstavljanja, odlaskom među narod. NVO Mediteran Multimedia i NVO Povjerenje organizuju tako književnu turneju po barskoj opštini, prvu takve vrste. Do oktobra ćemo obići deset punktova i razgovarati sa žiteljima Bara o ljudima koji su u knjizi. Možda saznamo i nešto novo. Počećemo u Zupcima, 23. jula u 19,30 h ispred crkve Svetog Ivana, a zatim u Dobroj Vodi, tzv, Staroj Topolici, Starom Baru, Ostrosu, Crmnici, Kapljevi, Šušanju… Centralna promocija biće priređena u septembru u Dvorcu, a završna u oktobru, u kući Petrovića, što je i neki prirodan redosljed, jer se o Milošu Petroviću, takođe znamenitom i čestitom Baraninu, govori u knjizi.
Bar info: Čini se i da je ovaj način predstavljanja knjige logičan slijed, jer su njeni junaci ljudi iz naroda, te je to možda i najbolji put da prodre do širokog kruga ljudi i da postigne svoj efekat, a da ponovimo koji je cilj cijelog projekta?
Milović: Cilj i jeste upravo to – da knjiga i ova priča dospiju do što više Barana, jer oni koji će doći na promociju u Zupcima i svakom drugom mjestu barske opštine gdje ćemo je prezentirati, sigurno ne bi došli u Dvorac, gdje obično dolaze stanovnici urbanog dijela, i ne bi čuli ovu priču koja je dio svih nas. Očekujem sjutra u Zupcima da dođu ljudi iz Tuđemila, Šušanja, kada završe sve svoje kućne i poslove oko imanja, kada sunce odmakne na nebu, da se svi vidimo i uz priganice, sir i rakiju, družimo i pričamo o junacima knjige i nekadašnjem Baru.
Bar info: Možeš li nam na kraju, da bismo ilustrovali ovu priču o knjizi, a možda i zaintrigirali mlađe Barane, kojima je ona nepoznanica, izdvojiti neku ličnost ili ličnosti koje su obilježile život nekadašnjeg Bara, a o kojima si pisao?
Milović: Baš preko puta Crkvica, mjesta gdje vodimo razgovor, bio je zabavni park familije Bronzan, odnosno autobus, čuveni, u kojem se i oko kojeg sve zbivalo. Svi stariji Barani ga pamte i čika Nikolu i teta Danijelu, koji su sa fliperima, stonim fudbalom i raznim drugim zanimacijama, sa autobusom, u kojem su i živjeli, u Bar stigli iz Bosne, pa Hrvatske i ovdje zauvijek ostali. Na večeri u Zupcima njihova kćerka iznijeće svoja sjećanja na oca, majku, legendarni autobus… Biće to veoma zanimljiva priča i, nadam se, da će ova porodica i svi ti ljudi koji su se našli u knjizi, a bili su označitelji Bara i stare Topolice, živjeti kroz ovo djelo.
Knjigu je izdala NVO “Mediteran Multimedia”, a partner u projektu je NVO “Povjerenje”, čija je predsjednica dr Gina Masoničić 2016. godine inicirala seriju predavanja Željka Milovića na temu “Naš Bar”. Iz posljednjeg u nizu, nazvanog “(Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka”, nastala je ideja o ovom vrijednom djelu.
