Bar iz mojih dječačkih dana bio je vjerna kopija Kusturičinog „Sjećaš li se Doli Bel?“
Muzički život sa nekoliko individualaca, bez jasne perspektive, i kadrih za „velika djela“, neuspjeli pokušaj niže muzičke škole na Pristanu, i nekoliko „hrabrih“ (braća Ujez, braća Prelević, M. Jelenić) koji su se ostvarili kroz kotorsku srednju muzičku školu, bilo je sve što sam kao klinac znao o muzici i muzičarima. A moj „pjevački talenat“ otkriven je po svadbama u Starom Baru i posebno u čudesnoj Čelugi, naselju izuzetnih pojedinaca, gdje živim i danas.
I tada, kako to obično biva – iznenada i daleko, u Hamburgu, neki čudni Englezi zaustavili su zemljinu kuglu i ne samo muzički, već i bukvalno, promijenili svijet. Zvali su se „Bitlsi“. Bili smo nesvjesni njihove moći i do danas je nijesmo do kraja shvatili.
Imao sam jedanaest godina kad mi je majka kupila gitaru. Naravno, nije mogla da je kupi u Baru, nego je naručila, i više mjeseci nestrpljivo sam čekao da stigne u knjižaru na Pristanu. Imao sam dva izbora: da postanem Slavko Popović, klasičar ili Nija Karađuzović, „šeret“ i „probisvijet“. Odabir je bio Podgrad, Nija.
Sa prvim naučenim akordima, u školi u Podgradu, postao sam „glavni“. Odmah me pod svoje uzeo dr A.Krstić, kojega je grad odredio da brine o muzičkom životu, dok je javni tužilac B. Brajović bio zadužen za dramski (glumci su bili N. Lekić, P. Vujović, D. Pavlović, M. Karađuzović, N. Šaranović i drugi).
Pošto nijesam imao potrebnu visinu, na čuvenu scenu prepune sale bioskopa na Pristanu prvo se iznosi stolica naslonjača, pa se pojavljuje moja gitara, iza koje se jedva nazirem. Nogu namještam na sigurnosnu prečagu stolice, gitaru stavljam preko koljena i počinjem pjesme tada najpopularnije estradne zvijezde Jugoslavije, Radmile Karaklajić. U tim godinama, do stvaranja prvog benda, nastupam na svim mogućim priredbama i zabavama, uključujući i intenzivnu saradnju sa JNA, njihovom V. P. 6330 u Baru, čijih diploma i priznanja imam – ne zna im se broj.
Što se muzičkog uticaja tiče, tu je glavnu ulogu odigrao jedva čujni Radio Luksemburg, kao i na nas posebno uticajna italijanska muzika, odnosno festival „San Remo“.
I tada, prvih gimnazijskih godina, na inicijativu mog sada pobratima Ljuba Dabovića, nastaje prvi ozbiljni VIS u Baru, „Zlatne školjke“ (gitara Lj. Dabović, bubanj S. B. Nikezić, gitara A. S. Brajović i gitara i vokal Z. Vojvodić). VIS funkcioniše do trenutka kad Ljubo na plaži u Sutomoru pronalazi svoju Valtraut i sa njom otpeljava za Njemačku.
Bend preuzimamo ja i Saša Brajović. Mijenjamo ime i nastaje VIS „Veseli dječaci“ (gitara A. S. Brajović, bubanj B. Čalović, bas gitara M. Vulijanac i gitara i vokal Z. Vojvodić). Sa „Veselim dječacima“ nastupali su i Snežana Tošković, Nikola Jovićević, Nikola Karanikić, Miki Jelenić, Branko Zečević, Pjero Bjanki, Miško Vujić, Goran Jovanović…
Mi smo u gradu sve… I imali smo sve. Moj život odvija se u stilu filma „Volite li Bramsa?“
Poseban dio mog muzičkog života je svirka sa legendarnim Nikolom Karanikićem. Sa njim sam nastupao kad god je bila prilika, uvijek uz dobru nadoknadu. Sve što znam o starogradskoj muzici, dalmatinskim pjesmama, italijanskim kanconama, dugujem ovom čudesnom muzičaru – samoukom harmonikašu, koji sigurno zaslužuje da se neka od ulica našeg grada nazove njegovim imenom.
Hvala mu za sve.
Te šezdesete godine u Jugoslaviji bile su, ne samo u muzičkom smislu, „zlatne godine“.
Onda stižu i sedamdesete. U bend smo primili bubnjara koji je nedostajao, Brana Brnjadu, ali i gitaristu Baću Lekavskog i jedinog istinskog i „pravog“ rokera, gitaristu Novaka Noca Brajovića. Učio je da svira gitaru gledajući u moje ruke i prste, na našim probama u Domu na Tabiji, u barskom Polju. Za nekoliko mjeseci ostavio me „u male“, tako da me je, poslije nekoliko godina sviranja, bila sramota koliko manje znam od njega. „Pobjegao“ sam i prihvatio se bas gitare. Tada nastaju „Ajkule“ (Saša, Brano, Baća, Noco i ja).
„Ajkule“ su, tvrdim, najbolji bend kojeg je Bar imao. Zvučali smo nestvarno. Instrumentalno – sa izuzetnom opremom, vokalno – do sada, u ovom gradu, neprevaziđeno (Saša, Noco i ja, vokali). Trajali smo gotovo deset godina…
A taj nevjerovatan muzičar, Noco Brajović, odbio je ponudu tada najpopularnijeg benda na YU prostorima, zagrebačkih „Srebrnih krila“ i ostao vjeran „Ajkulama“. U grupama „Napokon“ i „Ružin trn“ pokazao je svu raskoš svog talenta.
Noco, Nikola i ja, nastupima u novootvorenom sutomorskom hotelu „Sozina“, bili smo, nesumnjivo, preteče onoga što se danas zove „jedan čovjek – bend“.
Što se muzičkog života tiče, on i danas „teče mojim venama“: godinama sam član KUD-a „Jedinstvo“, član sam klape ovog KUD-a, nastupam gdje god nas pozovu.
Do kada?
Nemam pojma!
