Na groblju pored crkve Svete neđelje u Rapu danas je sahranjen Milenko Ratković, poznati pisac, utemeljivač crnogorske književnosti za djecu.
Rođen je u Rapu kod Starog Bara 1931. godine. Nižu gimnaziju završio je u rodnom gradu, srednju ekonomsku školu u Titogradu i Beogradu, a Školu za nastavnike ekonomske struke u Sarajevu.
Avgusta 1946. objavljena mu je prva pjesma u “Pionirskim novinama”, a u literaturi se pojavio 1949. kada je na književnom konkursu nagrađen za pripovijetku “Promjena”. Maja 1951. objavio je dječju knjigu “Dioba Šunjine družine”, pa se smatra utemeljivačem crnogorske književnosti za djecu i mlade.
Novinar “Pobjede” iz Bara i Ulcinja postao je 1952, a nakon nekih “škakljivih tekstova” premješten je za dopisnika iz Bijelog Polja. Kasnije je bio urednik legendarnog dječjeg lista “Titov pionir”, dugogodišnji član redakcije književnog lista za djecu “Osmijeh”, urednik dječjih emisija Radio Titograda…
Do kraja života objavio je dvadesetak zbirki priča i osam romana za djecu. Napisao je više od 500 kratkih priča, i jedan je od najčešće objavljivanijih pisaca u Jugoslaviji – samo u listu “Politika” publikovano je 305 priča. Više od 200 Ratkovićevih radova je prevedeno na mađarski, turski, slovački, bugarski, makedonski, albanski, češki i ruski jezik.
Djeca u Crnoj Gori ga znaju po lektiri “Igralište u parku” i velikom broju priča iz čitanki, od čega se “Pisak lokomotive” obrađivala u školama više od pedeset godina. Ovo djelo o mašinovođi Mitru i slijepom dječaku bilo je i ostalo najpopularnije kratko štivo za djecu u Crnoj Gori, iako, po riječima autora, nikada nije dovršeno.
“Ja jednostavno nisam umio da završim priču, nisam mogao da nađem dobar završetak. Ubacio sam je u fioku misleći da ću je kasnije završiti, ali opet ne ide. Pošaljem je takvu ’Politici’, odatle je ušla u čitanke, i to u tzv. jugoslovensko jezgro, izbor literarnih djela koja su postala obavezna štiva za sve republike i pokrajine. Negdje u to vrijeme sam priču čitao na bini u Travniku, i kad sam se vratio na svoje mjesto među pisce, zgrabi me Branko Ćopić i kaže: ’Deder, kazuj što je bilo dalje sa tim slijepim dječakom i mašinovođom’. Ja sav skupljen odgovorim da sam prepustio čitaocima da sami naslute. Tako je ta zaista nedovršena priča ušla u 17 raznih čitanki, ali su svi učitelji davali zadatak djeci da nastave radnju. Milioni djece, od Slovenije do Makedonije, produžavali su tu priču, i kad bi se objavilo sve to, izašla bi knjiga deblja od Britanske Enciklopedije. ’Pisak lokomotive’ je i dalje u čitankama, i to je moja najbolja priča, iako je nedovršena“, govorio je Milenko Ratković za “Nove barske novine“.
Milenko Ratković je autor dvije gramatike i 16 čitanki. Napisao je tri pozorišna komada koji su izvođeni u Hrvatskoj, Srbiji i Grnoj Gori. Kao hroničar svog zavičaja, objavio je desetak knjiga iz prošlosti Bara. Ukupno gledano, napisao je preko 70 knjiga. O Ratkovićevim djelima uče djeca u osnovnim školama i na filozofskim i nastavničkim fakultetima. O njegovom stvaralaštvu napisano je 7 esejističkih knjiga, nekoliko diplomskih radova i jedna doktorska disertacija.
Milenko Ratković je bio jedan od najvećih barskih zaljubljenika u šah, i među osnivačima prvog Šahovskog kluba u Starom Baru.
“Tek sam bio završio vojsku i postao dopisnik ’Pobjede’ 1952. godine, ali sam više igrao šah nego što sam se bavio novinarstvom. Našao sam se sa Acom Nakićem, koji me uveo u te vode. Po cio dan smo igrali, sjećam se da smo Novu 1953.godinu dočekali u mojoj kući uz šahovsku tablu. Počeli smo dok je sunce zalazilo, završili kad nas je probudilo sunce sa vrha Rumije, i sjetili se onda da čestitamo jedno drugom Novu godinu. Rezultat je bio trocifren. Ubrzo smo počeli da radimo na osnivanju kluba, dobili prostorije kafane Mare Crne u Starom Baru. Tada se počelo intenzivno igrati, Bar je bio zaražen šahom – u parku, na ulici, u školi, u kafanama, svuda… Ne mogu bez šaha nikako, donio mi je puno toga. Ljetovao sam igrajući turnire, recimo. Dešavale su se svakojake zgode. Na jednom Prvenstvu Crne Gore igrao sam sa Jagošem Grbovićem, starim majstorom koji je u toj partiji slabije stajao. Ja ustanem malo da prošetam, i kad se vratim – nema Jagoša. Sjednem i gledam u onu tablu pred sobom, vidim fale mi figure, čudna pozicija. Zovem sudiju, pitam što je ovo. A on će meni – niste sjeli na svoju stolicu, već na stolicu svog rivala“, sjećao se Ratković.
Shodno tradiciji koju je sam ustanovio, Ratković je u poznim godinama svake jeseni poklanjao barskim školama na stotine svojih knjiga – dječjih i onih iz prošlosti Bara.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja u Crnoj Gori i regionu. Prvi je laureat Festivala dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu “Susreti pod starom maslinom”.
Uoči početka prošlogodišnjeg festivala, Udruženje crnogorskih pisaca za djecu i mlade uručilo mu je Nagradu za životno djelo za ukupan književni opus i izuzetan doprinos razvoju dječje književnosti. Maja 2022. dodijeljena mu je Međunarodna književna nagrada “Marko Miljanov” za ukupni književni rad za djecu.
