Stari biskup Tokić je tek započeo jutarnju šetnju kada se odnekud začulo: „Požurite, ohladiće se kafa.“
Otac je čistio baštu, bacajući s vremena na vrijeme pogled prema niskom zidiću, očekujući svog dobrog prijatelja da se pojavi kao velika čast.
Tek sam se bio probudio, i onako bunovan, privučen rumorenjem i reskim zvucima kuhinjskog pokućstva prvo ugledah majku kako žurnim pokretima na drvenom stočiću postavlja srebrni poslužavnik na kome se pušila stara mesingana džezva sa tek provrelom kafom. Jutro je mirisalo na duboko proljeće i miris kafe se stapao sa mirisima ispupoljenih cvjetova ruža, mladica lovorike, ogromnih čempresa i tek pokošene trave koju je otac navlačio u jutene vreće i bacao pred mlade piliće. Osjećao se i miris tamjanike, džanja, murvi, velike trešnje koja se crvenila kao božićno drvo, cvjetova mandarina, narandži i limuna. Prava prolјеćna rapsodija mirisa koja mi više nikada tako slatko neće doći u čuvstva kao što je to bilo tada, s kraja sedamdesetih.
Nadbiskup Tokić, koga se dosta dobro sjećam, bio je veoma ugledni sveštenik, blaženog izraza lica i otmenih manira. Imao je uravnotežen, akcentovani govor, koji je pokazivao da nije odavde, a to pamtim jer su se glasovi mojih roditelja preplitali sa njegovim tihim ali samopouzdanim obraćanjem, i to mi tada bješe i čudno i novo.
Preskočio bi zidić koji dijeli naše imanje od Biskupade, rukovao bi se s ocem i sjeo u najbolju stolicu koju smo imali. Neka baštenska fotelja od pletenog pruća „ojačana“ sa par tankih jastučića sa izvezenim biljnim motivima na sredini koje je moja pokojna majka radila rutinski, ali predivno. Udobno bi se smjestio, uzeo šoljicu kafe i uljudno započeo razgovor. To je bio gost koga su moji roditelji mnogo poštovali, i koga su se sjećali do u duboku starost. Nikada do u njihove poslednje dane nije se desilo da se makar nekoliko puta godišnje ne pomene biskup Tokić i to me stalno i stalno vraćalo u te dane.
Njegov sivi mačak, sa bijelom kragnom koja je štrčala kao punđa ispod podbratka uvijek ga je čekao ispred ograde, ili se šnjuvao u blizini. Sjećam se da ga je pratio gdje god bi pošao, a da su mačke iz biskupove rezidencije bile nekako gospodstvenije od onih namrgođenih avlijskih „nasilnika“, znala su sva djeca u komšiluku, jer ne samo nadbiskup Tokić, nego i mnogi poslije njega i njihovi pomoćnici, imali su ponekog mačka koji bi zbrisao (jer priroda je čudo) a za kim dječaci nisu smjeli da jure i gađaju ih praćkama. Ipak je to bio biskupov mačak.
Nije se dugo zadržavao. Kafu bi popio prilično žurno a zatim bi nastavio laganim hodom kroz naše maleno dvorište prema „Naftinim zgradama“, koje bi obišao kako bi došao do autobuske stanice smještene tik pored čuvene Mujove kafane. Ovdje bi nerijetko sjedio sa pokojnim protom Pavlom Radunovićem, što je naravno tada bilo toliko uobičajeno da niko nije ni primjećivao. Kada bi stigao plavi gradski autobus, nestajao bi onom pravinom prema Staroj raskrsnici, prošavši rampu na željeznici, pa školu „Meksiko“, i ja sam s balkona mogao da posmatram plavi autobus kako se gubi u daljini. Nekako sam uvijek, a i dan danas, imao tu naviku da kad pratim ljude dugo gledam za njima, uvijek čudeći se: „Pa do maloprije su bili ovdje, a sada tako brzo nestadoše.“ Nikad mi taj pojam vremena neće biti jasan, iako mi je posao takav da sam se na tu neumitnost morao navići, makar poslije jednog iskopavanja, a ne toliko njih. Ali, džaba, neću prestati da gledam za ljudima koji odlaze, ili da se pitam zašto odoše…
Ne sjećam se nijednog imena časnih sestara, iako im skoro svima pamtim lica. Bilo ih je odasvuda, i na njihovu pojavu, razgovore pokraj ograde, ulaske u crkvicu Svetog Nikole, predivno predvečernje pojanje, nerijetko i poklone za Božić ili Uskrs, bili smo toliko naviknuti da smo ih nekada oslovljavali i imenima kao da su nam obične komšinice. Neke sam znao iz bolnice i gledao ih onako ljutito jer su mi često davale injekcije koje mi je gotovo uvijek propisivao pokojni dr Vrška. Nisu to bile plastične injekcije za jednokratnu upotrebu, nego velike, metalne, sa staklenim punjačem obavijenim metalnim okovom, i tri metalna kružića za umetanje prstiju. Još uvijek mi se čini da toj ogromnoj igli kraja bilo nije.
Neobarokna ktitorska crkva Nikole Dobrečića i velika rezidencijalna zgrada bile su centralne građevine, i do njih se dolazilo vijugavim putem koji i danas ide preko prostrane livade sa starim bunarom. Tu je nekada bio vinograd koga je dugo godina čuvao i brinuo se o njemu Arbanas Đona. Nekada se crkvica nije vidjela od drvoreda koji je pratio vijugavi put, ali on je, nažalost, posječen. Ipak, bašta Biskupade, iako jedno vrijeme zapuštena, bila je prava oaza najrazličitijeg bilja koje je pokojni biskup Dobrečić donosio iz cijeloga svijeta, posebno iz Latinske Amerike. Palme, razne vrste bambusa, neobično cvijeće, ogromni jorgovani, puzavice koje su se pele uz visoke podzide obavijajući redove balustera, ili anđela heruvima koji je stajao u centru male zidane fontane. U rezidencijalni dio dolazilo se monumentalnim stepenicama koje su počinjale skoro odmah ispred velike predivno kovane dvokrilne ograde, a da bi se gost namjernik najavio, povlačio bi žičanu oprugu koja je bila vezana za zvono. Vrata bi se otvarala, a zatim bi se dugačkim stepenicama pelo do rezidencije. I taj uspon nije bio nimalo lak, zato se uglavnom koristi zadnji ulaz, a stepenici su postali više arhitektonski dekor, koje niko nikada ne koristi već im se samo divi.
Arbanas Đona je živio sa svojom ženom u maloj kućici za baštovana, koja se nalazi (i dan danas) na suprotnom kraju arhibiskupskog imanja. Mislim da se kao djeca ničega nismo bojali kao njega. Ako bih sa drugarima šmugnuo da istražujem onamo gdje mi je otac zabranjivao, uvijek bi se sakrili blizu njegove skromne kuće ispred koje je satima sjedio skoro nepomično. Znali smo da se zabijemo u neko šipražje i da odatle posmatramo nekoga ko je više ličio na strašnog gusara nego na baštovana i čuvara cijelog imanja, jer nam je njegova živopisna pojava sa šarenom maramom obmotanom oko kečeta raspirivala maštu i tjerala nas da se sa ushićenjem pitamo: „Ko li je, zapravo, ovaj stari čovjek sa gustim obrvama, naglašenog koščatog lica, dubokih i tamnih očnih duplji i dugačkih žutih brkova?“
Đona je gotovo uvijek držao izrezbareni štap u lijevoj ruci, dok mu se desna ruka, naslonjena na koljeno, često primicala usnama kako bi izvadila rukom savijeni kotroban koji se pušio kao sulundar. Zatim bi ga otresao pored stolice i štapom pritisnuo starog izmorenog šarplaninca, vezanog debelim lancem za oniski čempres. Iza Đone je uvijek i kao po pravilu, sjedjela njegova žena. Ne znam, i nikada nisam saznao, kako se zvala. Bila je to prilično krupna i jaka starica izbrazdanog lica, sa maramom preko glave ispod koje su se nazirale sijede pletenice obmotane oko čela. Na sebi je imala pleteni prsluk, dugačku suknju i crne gumene opanke, tijesno navučene preko vunjenih čarapa. Sjedjeli su tako satima, i jedino što je moglo da im odvrati pažnju bio je meket koza ili blejanje ovaca koje su pasle na širokoj livadi ispred kuće.
Đona, kako gordo gusarsko ime… Pojava pred kojom nam se ledila krv i koja nam je nerijetko dolazila u snove. Taj njegov sako preko ramena… čakšire, svjetlucavi lančić od džepnog sata, uvijek zapuštena bijela brada i nos kao Entoni Kvin u “Lorensu od Arabije”. Đona… kako ne mogu da se sjetim još toga? Prošlo je preko 43 godine…
Pored crkve je kuća koja je, valjda, nekada bila predviđena za biblioteku. To je sasvim obično dvosobno zdanje bez kupatila i kuhinje, sa krovom na dvije vode. Ispod su dvije garaže i jedan prizidan aneks, tada prepun svaštarija, sada bez krova, a ispred aneksa motokaroceta čuvenog „Motoguci Alćea“, italijanskog motora proizvođenog izemeđu 1938. i 1943. godine, ostalog iz Drugog svjetskog rata. E, upravo u toj kući rasli su i živjeli neki od mojih najboljih drugarica i drugara iz djetinjstva.
Biskup je kuću izdavao, a nekako se uvijek dešavalo da se u nju usele porodice koje su obilježile moje djetinjstvo. Prvo porodica Dragana i Sofije Jonice, sa sinovima Mijom i Banjom, i kćerkom Snežanom, pa porodica mog nekadašnjeg nastavnika tehičkog Ljuba Novčića, sa Violetom i Veljom, a zatim i porodica Ratka Kovačevića, mog nastavnika biologije, sa majkom Milom, i sinovima Zoranom i Vajom.
Sa Snežom i Violetom sam završio osnovnu školu, a da bi cio razred Svetozara Jokanovića bio na broju (poznat po tome što je od 40 učenika imao 39 odličnih), svakoga dana ovdje su iz obližnjih kuća dolazili Vasko Čarapić, Ranko Čarapić, Marko Radunović i mnoga druga djeca.
Sve je to tako divno i intenzivno trajalo dok se mi muški nismo povukli na košarkaške terene, i počeli da jurimo za loptom od jutra do mraka. Tada je prestalo naše djetinjstvo u Biskupadi i počele su neke nove obaveze… Naravno, ne bih mijenjao sve ono što sam doživio dok sam trenirao i donekle putovao, rijetko igrao, ali, ipak mi se čini da je to djetinjstvo u Biskupadi moglo da potraje malo duže, i da smo u čarima Biskupade: kućica na drvetu, logora svuda po šumi, ratova sa „zgradašima“ blatom, fudbala na livadi, lova praćkama u šumi….i mnogo toga, mogli da uživamo još koju godinu. Brzo je došlo vrijeme interesa koje nismo razumjeli, a mi obična djeca stajali smo u sredini mislivši da je sve to samo prolazno. Nažalost, drugačija je dječija duša.
Ovako, sada se moja trogodišnja ćerkica okreće po Đoninoj livadi, gleda onaj stari bunar, posmatra kip Svetoga Nikole za koji joj kažem da će joj donijeti poklone za Božić, i čudi se onom divnom grbu barskog dobrotvora, velikog čovjeka, putnika, misionara i intelektualca, Nikole Dobrečića ispod koga je ćiriličnim slovima napisano: ЗА БОГА И ЗА СВОЈ НАРОД.
