Moj dragi prijatelj, Milan Vujović, posjetio me nedavno i kazao: „Volio bih da mi nešto napišeš lijepo o Mrkojevićima za Hodnike sjećanja.“ Znajući ga kao odličnog pisca i novinara, znao sam da je zahtjevno to što očekuje od mene, i tako sam prihvatio.
Prošlo je neko vrijeme, već sam pomislio da je zaboravio, ali, jednog popodneva stiže poziv: „Dokle si stigao?“
Trgao sam se i prvi put osjetio strah kao od starog profesora koji kontroliše domaće zadatke, na brzinu se snađoh i odgovorih da sam u dilemi jer imam dvije teme, Milan je samo kratko prokomentarisao: „Hajde, znam da će to biti dobro.“
I tako, dani prolaze, a ja se na kraju i odlučih da nešto konačno uradim, da se prisjetim prvih svjetskih medalja koje su došle u osnovnu školu u Pečuricama…
Cijela stvar počinje daleke 1972. godine, kada sam počeo da radim u osnovnoj školi u Pečuricama, u Mrkojevićima. U to vrijeme ruralne sredine nisu imale stručnjake za likovno vaspitanje, to su obično držali tako što se na tim časovima igrao fudbal, djeca su bila slobodna.
Upao sam u atmosferu koja je bila veoma teška, pa je već na prvim časovima počeo veliki otpor. Trebalo je uložiti novac da se kupi materijal, trebalo je da se organizuje nastava… No, bio sam uporan, i bogami, počeli su roditelji pomalo da se bune, tako da sam morao da intervenšem na neki način, ali, krenulo je, počelo je.
Radili smo stvarno dobro na početku, po svim planovima i programima. Ta neka moja strogoća ih je čudila, nisam dozvolio da se predmet na početku izgubi, pa sam djelovao kao jedan od najstrožih u školi, mada sam glumio strogoću. Prvo, đacima to nije bio toliko važan predmet, a onda, nije bilo straha da se zbog njega ponavlja. Ali, pokušao sam da kroz nastavu provedem neki kvalitet i da se cijeli program realizuje.
Vidio sam da ima mnogo dobre djece, da su zavoljeli predmet, da dobro rade.
I onda, slučajno, u tadašnjem Titogradu sretnem jednog kolegu koji priča da konkuriše negdje u Indiji na nekoj svjetskoj izložbi, Shankar’s Competititon, i daje mi adresu, kaže: „Pošalji te đačke radove, ako možeš.“
Nisam to prihvatio od prve, malo kasnije me to ugrizlo, rekao sam sebi: pa, hajde. I pošaljem te godine izuzetno kvalitetne radove. Bila je 1975. godina i… ništa nije bilo. To me izuzetno zaintrigiralo i naredne godine pošaljem radove sa poštanskom povratnicom, da vidim da li su ti radovi uopšte stigli u Nju Delhi. Opet ništa, ni povratnica.
Rodila se u meni sumnja… Onda sam 1977. odabrao radove sedam učenika, bili su to fantastični radovi, i mojom starom „zastavom“ krenem do Dubrovnika i odatle pošaljem radove za Nju Delhi, ekspresno. Srećom, taman sam primio platu i uspio sam da sve te troškove platim. Vrijeme je prolazilo, opet se sve dešavalo kao i prethodne dvije godine, odnosno – ništa.
Jednog dana, poštar me zove, da primim preporučeno pismo. Otvaram, znate onu jezu šta se sad tu nalazi, što je to, vidim – podeblja koverta, u njoj ukupno sedam stranica. Ne mogu da sačekam da vidim o čemu se radi, odmah gledam kraj pisma. Tu je potpis moje drage prijateljice profesorice koju sam upoznao na izložbi u Dubrovniku 1972. godine. Opisuje cijelu atmosferu sa dodjele nagrada na Svjetskoj izložbi u Nju Delhiju, gdje su na literarnom dijelu tog konkursa njeni đaci dobili nagradu za sastav na engleskom jeziku.
Piše ona, spiker je prozivao moje ime kao mentora nagrađenih učenika, da izađem i preuzmem nagrade, ali, niko ne izlazi na binu. Onda je tri puta obilazila salu da vidi da li sam tu, da možda nisam prečuo, sve dok se sala nije ispraznila. Nije bilo nikoga iz Crne Gore.
Držao sam to pismo nakon toga kao neku amajliju, pokazivao ga direktoru škole, on je kazao da je to pomalo sumnjivo, pokušao je nešto da učini da se to riješi, ali, ništa nije mogao. Prođe tako neko vrijeme, ja u Luci Bar čekam feribot, našeg starog dobrog „Svetog Stefana“, koji mi je iz Italije donosio platna i boje i – snove. Slučajno, našem društvu priđe čovjek, neko mi reče da je iz Službe bezbjednosti. Ja lagano ispričam moju priču za nagrade kojih nikako nema, pokažem i pismo u dijelu u kojem je to bilo opisano, on vrlo hladno, skoro nezainteresovano komentariše: „Baš interesantno…”
Otišli smo, ovaj razgovor je pao u zaborav. Prošle su neke dvije nedjelje, i jedno jutro u školi su se pojavile dvije zlatne medalje iz Nju Delhija koje su za svoje radove osvojile tadašnje učenice Đulija S. Pelinković i Zorica Tomović, udata Pukić, kao i pet plaketa za ostale radove.
Stigao sam prvi na posao, svuda je bila tišina, a kada sam vidio medalje i plakete, vrisnuo sam.
Nevjerovatno! Desilo se neko čudo.
Mnogo sam o tome kasnije razmišljao, o tom pismu sa medaljama i plaketama, koje je, iako zakašnjelo, donijelo plodove. Zašto se uvijek to tako dešavalo u Mrkojevićima, zašto se kasnilo, da li su te ruralne sredine osuđene ili oni koji tamo žive, rade, tegle i žele nešto za svoju sredinu, da ne mogu da ostvare neke stvari. Znamo da u ovim našim balkanskim zemljama sistemi nisu idealni, uvijek je bila neka selekcija, da li je bila pravedna ili ne, ne znam, ali, ovoga puta je sigurno bila nepravedna, ne znam zašto je to nekome trebalo. Da li je bilo ponižavajuće za onu vlast, za onaj sistem, za onu filozofiju življenja da jedna ruralna škola i neki tamo neznaveni likovni pedagog i neka djeca u opancima, osvoje neko svjetsko priznanje?
Bilo je to previše nadnaravno za taj sistem, i desilo se to što je nadnaravno.
Ja sam, čini mi se, izvojevao jednu veliku pobjedu. Nije to bila materijalna pobjeda, bila je to velika pobjeda u kulturi i radost koja se desi, pobjeda pravde. To je bio prvi iskorak škole u javnost, i sjećam se, srećem tada u Baru našeg sugrađanina Labuda Laleta Jovanovića, koji je bio urednik TV Dnevnika, kaže mi, čuo je za tu vijest i šalje TV ekipu u školu.
Da, bio je prvi veliki iskorak male škole, jedan veliki iskorak iskrene borbe za napredak ljudskog bića. I treba znati da uvijek i svuda, u svakom dijelu gdje čovjek živi, negdje postoji neko ko ima snage da slomi prepreke i zle namjere i da svijet pokrene nekako naprijed!
