Svako od nas pokušava da slike iz vlastite prošlosti uključi u narativ ili identitet koji smo za sebe stvorili: one su posebno vrijedne ako ih doživljavamo kao self-fulfilling prophecy, kao potvrdu kontinuiteta naše ličnosti.
Kao pisac, mogu relativno jasno da se sjetim ili, što se u principu svodi na isto, da uvjerljivo rekonstruišem prekretničke trenutke iz moje, da je pretenciozno nazovem, intelektualne (pri)povijesti: sve one knjige, ploče ili filmove nakon kojih se nešto „promijenilo“ u meni, koje su ostavili trajni utisak i uticaj, koje su me usmjerile na put na kojem sam i danas.
Tako, na primjer, prije dvadesetak godina, iako to nije bio nominalni povod naručenog teksta, pisao sam o tome što mi se desilo kada sam – godina je 1982, dakle imam jedanaest nježnih ljeta – na jugoslovenskoj televiziji, u programu koji se zvao „Karika koja nedostaje“, prvi put vidio Carpenterov Halloween (Noć vještica, 1978): tada sam postao fanatični ljubitelj horora, i to sam ostao do danas. To su utješne slike koje opravdavaju čak i patetične oblike nostalgije: sa zadovoljstvom možemo sebi da kažemo da je naš razvoj bio uspješan i dosljedan, da je naša ličnost „autentična“. U toj verziji, ja sam isti onaj kao u prošlosti, kao iz prošlosti.
Ali, logika memorija je mnogo čudnija, jer uključuje i neočekivani materijal, drugačiju vrstu perspektive, neobičnije tačke gledišta. Ne pamtimo samo ono što se najdublje upisalo u nas, najvažnije događaje iz naših personalnih istorija, povišene trenutke, obično sreće i žalosti (mada se oni i potiskuju). Arhivirane ostaju i scene kojima ne moramo nužno naći dublji značaj, niti želju koja bi objasnila motivaciju njihovog trajanja u našoj (pod)svijesti: fragmenti koji se ne moraju uopšte povezati u neku veću cjelinu, u naš dugometražni (auto)biografski film. Štoviše, ako imaju određenu sentimentalnu vrijednost, to je baš zbog toga što funkcionišu kao izolovani kadrovi.
Takvi kadrovi u našoj memoriji možda su prije izraz fascinacije onoga što smo izgubili, nego što smo zadržali, prenijeli iz prošlosti u našu sadašnjost. U tim scenama više ne prepoznajemo naš lik, pa nismo baš ni sigurni da je to što ih pamtimo posljedica često samosažaljive nostalgije, koja varljivo ne pravi distinkciju između onoga što nam je stvarno bitno i onoga što je paket koji vučemo sa sobom po inerciji. Njemci, kao i za mnogo toga drugog, imaju za ovu pravu riječ, za koju mi pak nemamo adekvatni prijevod: unheimlich, ono što je tuđe, a ipak familijarno, ili još i prije, ono što je usred doma, a opet je strano. I tako hodnici mogu da postanu mali labirinti sjećanja.
Takvi kadrovi ili isječci, da ne kažem (samoljepljive) sličice iz mog djetinjstva pripadaju – fudbalu. (Što je pomalo i cinično, jer danas skoro isključivo pratim – američki fudbal.) Iako sam sa majkom, ocem i bratom stanovao u Tri kule, najviše vremena sam provodio u Ulici maršala Tita, gdje su živjeli, tačno iznad „Borova“, đed Petar i baba Đina. Tu sam stekao moje prvo društvo, pa je i pitanje „pripadanja“ bilo lako rješivo. Kada se dječjim igrama priključilo i pitanje fudbala, kao najvažnije sporedne stvari, to pripadanje je preraslo u, što bi rekli političari, varijantu blokovske podjele svijeta, na primjeru časnih barskih ulica koje su držale do svog prestiža. Naime, Željko, Veki, trojica Zorana i ja smo smatrali da su naši ljuti, štoviše fudbalski arhi-neprijatelji bili tzv. igorovci koje su predvodili, naravno, eponimni Igor, Jadran i Nebojša (Da su podjele krajnje arbitrarna i besmislena stvar, shvatio sam, sa očitom ironijom, kada sam se sredinom osamdesetih preselio, od svih potencijalnih zgrada u Baru, baš u sami centar „neprijateljske“ teritorije, u Jovana Tomaševića 7).
Mjesto obračuna ovih barskih vječitih rivala bilo je i bukvalno sveto tlo: Crkvica. Obrnuto proporcionalna svojim stvarnim gabaritima, Crkvica je bila dovoljno velika da, uprkos svom preciznom imenu, u dječjoj fantaziji preraste u naš Estadio Monumental namijenjen epskim, herojskim duelima. Golovi su sastojali od dva postavljena bubulja, pa mi sada nije jasno kako smo uopšte mogli bez pomoći neophodnog VAR-a da utvrdimo regularnost mečeva, ali ove tehničke manjkavosti svakako nikada nisu spriječile osjećaj poletnih fudbalera da učestvuju u istinskom spektaklu.
Ne pamtim baš rezultate tih mečeva (mislio sam da smo većinu izgubili, što bi predstavljao primjer već pominjanog psihološkog mehanizma potiskivanja, ali je bilo potpuno suprotno, Željko je, kao i uvijek, vodio evidenciju), ali nešto od te atmosfere, od uzbuđenja, od dobrih (možda i majstorskih) poteza, jeste pohranjeno u memoriji. Kao i poneki čudni detalj, poput onog da je Jadran, golman protivničke ekipe, imao običaj da, postavivši loptu, vikne: „Ispucavam kroz šumu igrača!“ Šuma igračâ: to je pjesnička figura iz vokabulara sportskih komentatora (svakako bolja od „buketa igrača“), koja – u ovom specifičnom kontekstu – još jednom svjedoči kako su u djetinjstvu stvari uvijek izgledale veće i bolje nego što su stvarno bile.
Ali, nekada – i u domenu optike i života – baš i treba umjesto raštrkanog drveća vidjeti – šumu.
