U dvadesettrećem izdanju emisije “Priče s Baranima” Radio Bara gostovala je sopran Aleksandra Vojvodić Jovović, koja iza sebe ima gotovo 30 godina konstantnih nastupa. Bila je 12 godina direktor barske Muzičke škole, objavila je album new-age muzike inspirisane crnogorskim nasljeđem “Korijeni” i namjensku rodoljubivu “Iskra vječnog plamena”.
Vojvodić Jovović je, pored ostalog, pričala i o pretku koji je radio na Aljasci i stekao imetak prodajući krzna, te je tako kupio kuću u kojoj je provela prvu godinu života, o predškolskom vremenu provedenom u kući-baraci pored OŠ “Mrkojevići” (“bile su stepenice i jedna česma gdje je moj stariji brat pao, još ima ožiljak na čelu, a Muharem Muratović i Ćazo Nikezić i danas pričaju da sam ja slomila neko drvo”), kako je prohodala od stuba do stuba unutar osnovne škole, ali i kako je nadimak Seka, po kome su je znali prvih 20 godina života, uspjela da promijeni u Saška, “jer nisam mogla da izdržim kako me Podgoričani zovu Se-ka”…
“Rasla sam s braćom, roditelji su me podizali kao muškarca, sve do sedmog osnovne – dok nije počela da mi raste kosa i da dobijam ženske obrise – ponašala sam se kao dječak. Majka me vodila kod Stanke i šišala ‘na talijanku’, imala sam strašno gustu i kovrdžavu kosu, pa da se ne muči. Trudila sam se da budem blizu starijeg brata Jovana, koji se rodio godinu i po prije mene, a on se trudio da ne bude sa mnom no sa svojim društvom… Mlađi brat Peđa je došao nakon sedam godina. Bio je moj priljepak otkad se rodio, ja sam ga uspavljivala u kolijevci u tatinoj i maminoj sobi, tad sam naučila sav repertoar dječijih pjesama. I taman što bih ga uspavala i na prstima izlazila iz sobe, on bi zakmečao i počeo bi drugi dio koncerta”, sjećala se Aleksandra, dodajući da je hijerarhija bila jasna – “majka jako stroga, a otac je trebalo samo da nas pogleda”.
Čitavo djetinjstvo, kaže ona, vezano je najviše za odnos s braćom.
“Majka i otac se nikad nisu posvađali, ali su nas držali vrlo strogo. Otac je bio nastavnik ruskog, majka matematike, mi smo svako jutro imali Nastavničko vijeće u kuhinji jer su oni pričali o školi, a još kad bi došle kolege, bila bi zbornica u stanu… Majka je imala pravu botaničku baštu na balkonu, i danas imam traumu od čišćenja tog balkona da se sija, i to ne jednom da ga pređeš, no najmanje triput.
Znali smo se se stariji brat i ja često potući kad otac i majka nisu bili tu. Jednom smo slomili prozor, a drugi put rusku vazu koju je tata dobio od pobratima iz Moskve. Kad je ciknula, rastrčali smo se po komšiluku da nađemo sintelan i zalijepimo. I uspjeli. Ali, nismo računali na mlađega brata, koji je, čim se majka parkirala ispod balkona, istrčao i povikao: ‘Mama, Jovica i Seka su slomili vazu’. Od tada prestaje svaka naša saradnja sa njim, samo smo Jovica i ja imali tajne.
Ja sam slomila ključnu kost praveći niz zvijezdi na betonu i samo otišla da spavam, ne smijući da kažem roditeljima da sam pala. Onda je Jovica rekao da nešto nije u redu sa mnom, došli su, viđeli i poveli me za bolnicu, opšti haos je bio.
Stariji brat je morao da me vodi u bioskop, iako sam mu smetala. Najviše smo odgledali karate filmova, poslije u šumici uvježbavali pokrete da budemo Brus Li. Imali smo doma i čaklje, i vrtjeli, znala sam da sve zvijezde vidim kad bi se udarila po leđima praveći one figure.
Dosta smo skromno živjeli… Pristojno, ali skromno, naročito početkom devedesetih i muke vidjeli, i zato su braća dosta rano pošla u pomorce. Na moj, i ponos kuće, danas su obojica kapetani brodova”.
Kako kaže, pravo djetinjstvo započinje početkom osamdesetih, kad se sele u Zgrade Solidarnosti.
“Moj ulaz je direktno gledao u školu ‘Blažo Jokov Orlandić’, nije bilo ove zgrade već veliki parking, mnogo više prazan no pun, na kome smo se igrali. Nije bilo bulevara, već jedno ogromno brdo zemlje na kom smo za Prvi maj palili vatre, penjali se, gađali kamenjem… Kao što je svaka zgrada na Topolici imala rivale, tako smo se mi stalno tukli sa ‘Pivničarima’, tačno se znala granica dokle oni mogu da idu, a dokle mi.
Igrali smo plovke, danas to zovu školice, dvije vrste: ona kao čovjek i kao čokolada. Baciš onaj kamen precizno i guraš nogom, pazeći da ne pregoriš, tj. da ne spustiš drugu nogu i zgaziš na liniju ili plovku. Naravno, bilo je i iljanja. Danas, kad kažu ‘iljanje’ misle varanje, a nije – iljanje je kad znaš da si pogriješio i naočigled svoje greške ubjeđuješ sve ostale da nisi. Igrali smo i lastike, pogotovo ljeti ispred škole, a bila sam odlična u ‘kockicama’ i pobjeđivala dječake (kockice – tenis nogom bez mrežice, u trotoarskim kockama, grubo objašnjeno). Bila je poenta ko se može popeti na školu ljeti uz oluk gdje je zbornica, a iza u maslinjacima smo igrali žmurke.
Ljeti, u Amfiteatru ispred Gimnazije pravili smo muzička takmičenja, imali plesne tačke. Sanela, Anela i Alma Šestan, Mirheta Pipa Pavlović, Mirjana Đonović, Vesna Ivović, Amela Begzić… Bila sam dobra, ali možda ne i najbolja, Pipa je bila tu, pjevali smo ‘Plavi orkestar’, ‘Magazin’, Brenine pjesme… Kasnije, kao nešto stariji, pjevali smo dugo u noć ispred škole, a s nama i Nada Gvozdenović, koja je bila starija. U Amfiteatru smo glumili i likove iz ‘Dinastije’, gdje sam ja željela da budem Felon ili Samanta, a dali su mi da budem glavna zloća – Aleksis Kolbi. Mislila sam da nisam takva da bih baš ja morala da budem Aleksis, ali su oni svi mislili”.
Ističe, “u školi je bila sve, osim mirna i povučena”.
“I u vrtiću, i kasnije, bila sam pričalica. Tih 45 minuta na času su mi bili strašni, da moram biti na jednom mjestu i ćutati. I baš ta moja eksplozivnost i brzina nisu me odredili za odličnog đaka. I nisam bila, nego onako… vrlo dobra. Stalno sam pravila neke zavrzlame i bila opominjana, najprije od učiteljice Natalije, znala je i koja ćuška da padne.
Kasnije, kad bi me neko iznervirao od nastavnika, znala sam da kontru udarim i da se bunim. Jednom sam Vjeri Kovačević zainat bacila petardu ispred vrata kabineta, nikad nije saznala ko je to uradio. Drugari su mi tada dali nadimak ‘Saška bombaš’. Znala sam, kad sam dežurni, da skraćujem časove i po 10 minuta kad su grozna ispitivanja, a neko zamoli. Dešavalo se i da se pobijem, ali sve zbog nepravde, i to zato što riječi nisu pomagale. Napravila sam i jedan malo ozbiljniji eksces u školi, tragalo se za počiniocem danima, ali to neću živa da ispričam, nikad se nije saznalo da sam ja, a sve je počelo kao obična igra…
Igrala sam u osnovnoj školi rukomet, bila sam odličan golman, imala dobre reflekse, a bilo mi je muka da trčim. Igrala sam i odbojku u školskom timu, niko mi servis nije mogao vratiti. Bila sam u brdo sekcija – filatelističkoj, foto, horu, folkloru, na ritmičkoj gimnastici, literarnoj, sportskoj, i danas umijem da razvijem film u mračnoj komori kako me naučio nastavnik Marjan Turković. Bila sam i dio glumačke sekcije kod Dragiše Simovića. Prvo je postavio ‘Kapetana Džona Piplfoksa’, a onda predstavu ‘Sok od nara’, gdje sam, opet, glumila strogu učiteljicu, dakle negativku”.
Očekivano, najvažniji u osnovnoj školi je bio hor.
“Počela sam u horu kod nastavnika Vita Ujesa, koji je toliko ljubavi prema muzici u nas unio da je to neobjašnjivo. Mi smo, zahvaljujući njemu, pjevajući kroz školu išli. Mene, Miru Tomašević i još jednog dječaka, Orlandića, odredio je da budemo solisti u horu, tu mi se razvio glas.
A u stvari, prva me je otkrila za solistu nastavnica biologije Anka Jovanović, naša komšinica. Osmislila je neki igrokaz ‘Biljana platno beleše’ gdje sam i ja pjevala. Nakon toga, trebala je da bude priredba za Dan škole, i ona mi donijela ariju Hora Jevreja iz opere ‘Nabuko’, da pjevam a capella. Meni muka, bila sam zaljubljena u jednog dječaka, sve sam na hodnicima bečila kad ću ga vidjeti, a on stariji, morala sam to i od same sebe da krijem, a ne ko drugi da zna. Dakle, ja na pozornici u bijeloj košulji, plavim farmericama i bijelim patikama ‘Lee Cooper’, kupljenim u ‘Beku’, u strahu da me on ne vidi. Nakon toga je Anka pošla kod moje majke doma: ‘Jaoo, Sonja, kakav Seka ima glas’, tako je sve počelo. A davala mi je četvorku iz biologije jer sam lijepo pjevala, nisam voljela to da učim”.
Paralelno je pohađala i Muzičku školu, u staroj zgradi Ulice maršala Tita, gdje je sad “Nimont”.
“Od osam godina upisujem Muzičku školu. Kasnim na prijemni. Bila sam druga generacija Škole, ali sam završila sa prvom jer mi je dozvoljeno da ih stigem. Tadašnji direktor Božo Rakonjac je rekao ocu da će da me primi samo ako budem izuzetna, jer su popunjeni. Primili su me i dali harmoniku da sviram, a ja sam htjela klavir. Sve kompozicije sa harmonike, nakon časova, trčala sam u jednu prostoriju u suterenu Škole (pored male sale gdje su profesori igrali stoni tenis) da probam na klaviru, a da niko ne zna. Tako sam svirala na oba instrumenta. Iza Muzičke škole, koja je bila najčarobnije mjesto za tako nešto – cvijeće, more, ptice – bio je park u kome smo ja, Vlado i Anita Domazetović i Lenka Jovanović prizivali Manitua, indijanskog Boga, vrteći se oko drveta i pjevajući”.
Prvi samostalni koncert, naravno, na harmonici, mala Aleksandra je imala na drugom Barskom ljetopisu. Bila je to prilika koja se nije ukazivala svakom: “Vlado Gažević, direktor Kulturnog centra, naš komšija, ponudio je koncert. Imala sam ozbiljan program, pripremala se mjesecima svakodnevno, izgubila sam pola ljeta, a moja nastavnica Ljubica Knežević je nosila harmoniku jer je meni bila preteška. Majčinski me pazila. Harmonika je inače kupljena u Robnoj kući ‘Izbor’ i služila je, pored ostalog, i da zabavljam goste kad dođu kući, što je mene bilo stid. Tata bi pjevao ruske romanse, a majka bosanske sevdalinke”.
Srednja škola “Vasa Pavić” u Podgorici bila je prva velika trauma, najprije zbog odvajanja od porodice.
“Velika, velika trauma, prve godine devedesetih. Prva ocjena od Ilije Dapčevića – dvojka, iz hora, a ja sa svim peticama došla iz Bara. Privatno sam živjela, kod raznih ljudi u raznim stanovima, bila sam više gladna no sita. Moji roditelji bi mi nedjeljom davali kao sad deset eura, da se hranim i živim do vikenda. Inflacija i siromaštvo svuda. Trebalo mi je vremena da se izborim sa muškim dijelom razreda, pogotovo me maltertirao danas poznati muzičar, dok mi nije pao mrak na oči, i počela sam da odgovaram. Nisam išla u kafiće, prvi put sam kafu popila u ‘Afroditi’ i ‘Kod Vozača’. U generaciji sam imala sjajne muzičare, Mirana Begića, Vlada Maraša, Mirka Šćepanovića…
Polagala sam prijemni kod Miška Knezovića, Slavenovog oca, vrlo oštrog čovjeka. Plašila sam se njega, vikao je i ljutio se, pa sam ostavila harmoniku, prešla na teoretski, pa na solo pjevanje. Nakon što sam postala to što sam postala, pjevala sam kao gost na godišnjici Slavenovog stvaralaštva. U prvom redu je sjedio njegov otac, a kad je nakon koncerta prišao i toplo čestitao, nisam mogla da vjerujem da je to čovjek koji me gotovo istjerao iz škole svojim ponašanjem, i radi koga sam ostavila harmoniku i postala u konačnom pjevačica”.
Diskografsku karijeru obilježio je album “Korijeni”, kojeg je usnimila sa kolegom iz klase, Vladom Marašem, ali i pjesma i spot “Iskra vječnog plamena”. Za oba projekta je, sticajem okolnosti, vezan barski snimatelj i režiser Dejan Senić. Ta iskustva, kaže Saška, neće zaboraviti.
“Moj dragi prijatelj Dejo Senić je snimio dva spota, a rekla sam mu da će svaki idući biti u studiju, jer je njegov način rada ubistven. Svi znaju koliko je dobar režiser, maštovit, strašan radnik, ali uništava zahtjevima za kadrove… Za ‘Čobanine, lijepa đevojko’ me poveo u Menke iznad Starog Bara, gdje smo se sa krova kola penjali na stijenu s koje je čovjek, gledajući teren, slomio obje noge. A mene ima, nisam baš sportski tip.
Nakon tog vatrenog krštenja, imala sam novi susret sa njegovom energijom, koju ne možeš ispratiti, kad smo radili ‘Iskru vječnog plamena’, pjesmu posvećenu mojoj majci koja je jedina vjerovala u mene i mojoj zemlji koja je slavila 10 godina nezavisnosti. Kako sam preživjela tih sedam dana, ne znam.
Prije snimanja odem kod frizerke da mi napravi papilotne, a uzmem i onu balsku svečanu crvenu haljinu za spot. Na Velikoj plaži sam se smrzla od vjetra, došlo mi je da se ukopam u pijesak, plus je bila neka prvomajska žurka na plaži, sa svim elementima koje ona nosi… Kroz Ulcinj sam, po scenariju, šetala u onoj haljini, sa namještenom frizurom, gestikulirala i pjevala, a on je stajao u daljini kod Starog grada i niko ga nije vidio – ni njega, ni kameru. Hodam, ljudi se obrću i pitaju ko je ova što šeta, pjeva i maše rukama… Onaj talas u spotu koji se efektno vidi, cijelu me okupao, svu me slomio, pa sam sjela i počela da plačem. Na Žabljaku me smjestio usred jezera na jedno mjesto, za koje su mi poslije rekli da niko ne ide jer je leglo zmija, a onda sam po snijegu gazila u istoj onoj laganoj haljini, smrzla se. I na kraju, na vrhu Lovćena izlazim i vrtim se u krug na guvnu, kiša počinje, gromovi pucaju, a on presrećan zbog kadrova”.
Za kraj, Aleksandra se prisjetila raznih anegdota na sceni, ali je potencirala jednu koju nikada neće zaboraviti, zbog vrlo čudnih stihova.
“Pjevala sam pred njemačkim ambasadorom jednu Vagnerovu operu na izvornom jeziku. Pjevam tako prvu strofu, ali ne mogu da se sjetim teksta druge, iako sam je često izvodila. Kreće muzika, a meni ‘klikne’ i počinjem na licu mjesta da izmišljam riječi na nepostojećem njemačkom jeziku, onako samo da zvuče njemački, a naravno ništa ne znače. Ambasador zaprepašten, sjećam ga se dobro – sa crvenim naočarima, samo je ustao i napustio koncert. Ja sam se snašla, što ne može svako, bila sam kao rukometni golman na onim utakmicama, refleksno sam odbranila gol. Dobila sam veliki aplauz od kompletnog auditorijuma, niko nije provalio što sam uradila, osim ambasador. Očigledno sam mu se stvarno smučila, kad je ionako izašao, i opet mu se izvinjavam na tome, ali šta ćeš – desi se. Da budemo realni, nije trebao da napusti, trebao je da se nasmije i da mi poslije kaže kako sam se super snašla”, zaključila je gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” Radio Bara Aleksandra Vojvodić Jovović.
