Gošća Radio Bara bila je Olesya Klepa iz Ukrajine, koja od 2015. godine, kada je zbog rata došla u Crnu Goru, sa kćerkom živi u Baru. Razgovarali smo sa njom, prije skoro četiri godine, o emigrantskom životu, posljedicama rata, ostvarivanju izbjegličkih prava, planovima i kako da, uprkos strašnom teretu i patnji koju nosi, nastavi dalje. Dio svojih snova, ova visprena, pametna i vrijedna mlada žena je ostvarila i budućnost definitivno vezala za naš grad i državu. Sada nam je ispričala kako i na koji način, sa kakvim problemima se trenutno suočavaju izbjeglice iz Rusije i Ukrajine i zašto sve veći broj njih odlazi iz Crne Gore i utočište traži u susjednim zemljama.
“Još uvijek imam status azilanta, iako je moja želja da dobijem stalni boravak i državljanstvo, jer sam ovdje započela privatni biznis, udala se za Crnogorca, rodila sina, razvela, ali moji planovi jesu da ostanem trajno ovdje. Trenutno je veoma komplikovano dobiti dokumenta, po važećem zakonu, jer imam ukrajinski pasoš čiji je rok važenja istekao, a da bih ostvarila to pravo, mora biti validan, pri čemu je neophodno pribaviti i potvrdu da nisam osuđivana u matičnoj zemlji, što je sada nemoguće. Radim, stvaram, plaćam porez ovdje i želimo da, kao Ukrajinci i izbjeglice, stvaramo dobru sliku o sebi i doprinosimo boljitku ove države i grada”, kazala je Olesya, koja naglašava da su izbjeglice iz Rusije i Ukrajine suočeni i sa drugim problemima – nedostatkom adekvatne pomoći i podrške, kao i teškoćama prilikom ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu.
“Imala sam sreću jer sam brzo dobila azil i sva prava kao da jesam crnogorska državljanka. Međutim, izbjeglice koje su u ‘novom talasu’ došle ovdje, ne mogu da se adekvatno liječe, sve dok u svojim zemljama ne odjave zdravstvene knjižice i donesu potvrdu da tamo ne ostvaruju pravo na zdravstveno osiguranje. Većina njih ne mogu u ovakvim okolnostima da se vrate i pribave potrebnu dokumentaciju. Sve su to razlozi zbog kojih odlaze u Srbiju, Njemačku ili neku drugu evropsku državu, jer je svim Ukrajincima u EU produžen boravak do 2026. godine. U Srbiji je, na primjer, dovoljno da provedete tri godine, pa da ostvarite pravo na stalni boravak. Crna Gora još nije usvojila taj Zakon, bilo je obećanja da će se to desiti ovog septembra, mi čekamo i nadamo se. Za sada nam Ambasada Ukrajine sa crnogorskim vlastima pomaže u pravnim stvarima”, kazala je Olesya i podsjetila da je ona, prilikom otvaranja poslastičarske radnje dobila podršku iz fondova EU (3.000 eura) i bila oslobođena plaćanja PDV-a. Takođe, pola godine su imali plaćen stan, a u periodu korone niz vidova novčane i materijalne podrške. Sada je to značajno smanjeno, a najveći problem, naglašava, jeste to što izbjeglice ne mogu da nađu posao, koji im je u drugim zemljama obezbijeđen.
“Šteta je za Crnu Goru da toliki broj Rusa i Ukrajinaca odlazi, jer su oni ovdje ostavljali veliki novac. Dovoljno je da se sjetimo mega marketa i broja onih koji su svakodnevno trgovali i dnevno trošili po nekoliko stotina eura. U svojoj poslastičarskoj radnji pravim isključivo kvalitetne torte, sa maslacem, belgijskom čokoladom i ostalim prvoklasnim sastojcima, zbog čega su skuplje, a moram reći da su 80 posto moje mušterije bili Rusi i Ukrajinci. Međutim, više od polovine njih, napustili su Crnu Goru, i to se odražava na prihod i poslovanje svih. Ovdje mogu da borave samo ako otvore firmu ili kupe stan, što je, takođe, ograničavajuće. Postepeno širim posao, tako da ću uskoro imati i radnju sa kuvanim jelima i dostavom. Dala sam oglas za zapošljavanje novih radnika, ali niko iz Bara i Crne Gore, se nije javio. Ukrajinci žele da rade, ali ne mogu da ih uposlim jer nemaju ostvareno pravo na boravak. Sa druge strane, želim da radim legalno i svakog radnika prijavljujem”, ispričala je Olesya Klepa, koja je imala poruku i za žene i za muškarce u Crnoj Gori.
“Već sam prihvatila i navikla se na crnogorski mentalitet. Mogu reći da se sada više osjećam Crnogorkom, nego Ukrajinkom. Žene su ovdje već emancipovane, osviješćene, žele da rade, ali moraju da znaju da im je osnovni zadatak da budu majke i domaćice. Sve to moramo da pomirimo. Ja sam imala problem sa mužem, Crnogorcem, koji nije dozvoljavao da radim. Razveli smo se, ali i ostali dobri prijatelji. Neophodne su velike žrtve i odricanja. Često radim od ujutro do poslije ponoći, i rekord mi je bio (rekla sam Vam u prethodnom intervjuu) kada sam za noć napravila 12 torti. Ljudi ovdje lako odustanu, jer žele brzu i veliku zaradu. To ne ide tako, biznis se stvara strpljivo, sa puno truda i rada, a tek kasnije dolazi značajnija zarada. To moraju da znaju i muškarci, Crnogorci. Uz sve to, trudim se da budem posvećena djeci, druženju, učenju sa njima, da ih odvedem na more, zimi na skijanje. Doduše, kratko, na dan, jer kao vlasnik radnje, moram stalno biti tu, ako želim da radimo kako treba i zaradimo”, podvlači vrijedna mlada žena, koja je oduševljena Barom i Crnom Gorom, zbog prirodnih ljepota i činjenice da za jedan dan mogu stići od mora do planina. Bar je za nju najljepši primorski grad, zbog širokih bulevara, urbanog ritma života, reda i mira, iako priznaje da Rusi i Ukrajinci često biraju Budvu zbog diskoteka i noćnog života, na kakav su navikli. Ona, ipak, preferira mirniju svakodnevicu, šetnju pored mora i ispijanje kafe sa pogledom na pučinu, što joj u Baru, navela je, predstavlja ogromno zadovoljstvo.
Tugu zbog kilometara koji je dijele od najbližih, rođene sestre i njene porodice koji su ostali u Ukrajini, ne može da sakrije, a strah da ih ne izgubi je stalno prisutan. Mir joj narušava i konstantni stres i briga i za ostalu rodbinu, a na pomen bake koja je umrla, a nije joj mogla otići na sahranu, naviru suze…
“Rat vode vlasti, a ne narod. Obični ljudi žele prestanak sukoba. O tome svjedoči i to što se ovdje u Baru Rusi i Ukrajinci druže, a ja im pomažem da se snađu, ostvare izbjeglička prava. Ogorčeni su i netolerantni, što je i razumljivo, oni koji su izgubili najbliže, sve ostale patnje se mogu nositi. Zadovoljna sam što moja djeca nikad nisu doživjela nikakvu neprijatnost u školi, na ulici, u druženju, iako se odmah prepozna da su stranci. Bar je i sa te strane divan grad, za razliku od naših državljana koji su u nekim drugim gradovima izloženi diskriminaciji i maltretiranju. Moram pohvaliti i nastavni kadar, jer se nikada nismo osjećali loše zbog toga što smo izbjeglice i stranci. Sjećam se nara i japanske jabuke koje mi je baba dok sam bila dijete, donosila odavde u Ukrajinu. Nije mogla neke velike količine da ponese, a ja sam uvijek željela još. Tada sam razmišljala i planirala da jednog dođem ovdje i kupim ih koliko god želim. Kada čovjek sanja, ali i ulaže veliki trud i rad, pritom i dušu i srce, snovi se ostvaruju”, poručuje još jednom mlada Ukrajinka Olesya Klepa, koja je u svojoj zemlji završila fakultet, somelijersku školu, frizerski zanat, a specijalizovala se i za kulinarske vještine, koje su sada i okosnica njenog privatnog posla.
