Amira Medunjanin poznata je bosanskohercegovačka pjevačica koja će svojim glasom i predivnim sevdalinkama večeras zagrijati srca barske publike. Umjetnica koja je sa sevdahom upoznala cijeli svijet, poslije napornog putovanja, imala je sinoć vremena i volje da obavi razgovor za Radio Bar.

RB/BI: Amira, hvala za izdvojeno vrijeme, koje ćemo iskoristiti da barsku publiku bolje upoznamo sa vama i vašim radom.Ono što o vama znam je da ste samouki, da je vaša porodica u početku bila protiv muzičke karijere, da ste završili formalno obrazovanje, Ekonomski fakultet i da ste se ipak odlučili za muziku. Kako je počeo vaš muzički put i zašto baš sevdalinke?

Medunjanin: Moram vam reći da sam tu priču ispričala barem milion puta, da budem neskromna. Ponekad me bude i stid ponavljati to. Jednostavno, sažeću u jednu rečenicu – što je čovjeku suđeno, ne može pobjeći od toga. Moja sudbina je, očigledno, bila muzika i bavljenje njome. Slušala sam srce više nego razum i tu sam gdje jesam. Koliko je težak put, koliko je to drugačiji svijet, to je već druga priča. Meni je puno ljepše u ovom svijetu, radim nešto što iznimno poštujem, što volim i ne mogu biti sretnija.

RB/BI: Poznato je da se ne ustručavate da spajate tradicionalno i moderno, što se publici sviđa. Definitivno ste uticali na doživljaj i izvođenje sevdaha. Koliko je muzika uticala na vas kao osobu?

Medunjanin: U muzici sam od ranih godina, od trenutka kad sam kao dijete postala svjesna svog postojanja. Uvijek bih pjevala, igrala, imitirala raznorazne pjevače koji su bili aktuelni sedamdesetih, kad sam ja odrastala. Svako je imao neki hobi, meni je muzika bila neki moj lijepi svijet, gdje bih otišla, pobjegla, sklonila se, kad bi mi trebao mir, u nekim kasnijim, tinejdžerskim godinama. Muzika mi je u životu, pored moje porodice, sve. Jako je teško zamisliti da recimo, ne postoji muzika na svijetu. Kako bi to tužno mjesto bilo. To je reklo dosta muzičara, umjetnika, koji su svoj život posvetili ovoj vrsti umjetnosti. U jednom trenutku, muzika nam je svima lijek, definitivno i meni. I učitelj, i utjeha, neizmjerna ljubav i poštovanje ogromno, jer smatram da je muzika nebeski dar. Svi mi koji imamo šansu da smo u tom svijetu smo jako privilegovani i na tome treba biti  beskrajno zahvalan, što ja zaista i jesam. Drago mi je da sam u službi njenog veličanstva muzike.

RB/BI: Za vas važi da kad neko radi ono što voli, on u stvari, ne radi.

Medunjanin: Ja sam prestala raditi 2008. godine, kad sam izašla iz kancelarije i u potpunosti se posvetila muzici. To je sad priličan broj godina. Prvi album sam snimila prije tačno 23 godine, ali sam radila istovremeno i na poslu za koji sam se i školovala. U jednom trenutku zaista nisam mogla sjedjeti na dvije stolice, nisam fizički mogla sve izdržati. Ljubav prema muzici je prevagnula i to je to.

RB/BI: Strani mediji vas zovu bosanska Billie Holiday. Za svoje stvaralaštvo u 23 godine dugoj karijeri osvojili ste brojne nagrade. Možete li nam reći koja vam je najdraža?

Medunjanin: Biću iskrena i reći da ja nisam neki veliki ljubitelj nagrada, jer smatram da muzika nije takmičarska disciplina. Kako neko može odlučiti šta je ili ko je najbolji? To je vrlo individualno. Cijenim mišljenje struke, cijenim naravno sve nagrade koje sam dobila, ali i dalje nisam neko ko smatra da treba postojati neko, nekih desetak ljudi koji će izabrati najbolji album na svijetu. A šta je sa onim ostalim, sa masom ljudi kojima to baš i nije izbor? Billie Holiday je jedna jedina, nikad se neće ponoviti. Način na koji se Billie Holiday igrala sa džezom upoređen je sa načinom na koji se ja „igram sa sevdahom“, odnosno sa različitim muzičkim formama koje inkorporiram u sevdah. I to je jedina usporedba, ali njena veličina je za mene i bilo koga apsolutno nedostižna.

RB/BI: U sjećanju vaših fanova posebno mjesto ima nastup na Runjićevim večerima u Splitu, naročito duet sa Dinom Šaranom „Piva klapa ispod volta“. Koliko vam je kao umjetnici izazovno da unosite sebe u nova viđenja standarda pop i rok muzike?

Medunjanin: Vrlo često radim te „izlete“. To je ono što me tjera da istražujem, uvijek tražim neke nove izraze, nove ljude sa kojima ću sarađivati, nove instrumente koje ću koristiti u pjesmama, koji možda nisu autentični, ne čuju se u određenim tradicionalima.

RB/BI: Ali im na taj način udahnete novi život.

Medunjanin: Zato sam i ušla u taj svijet. Meni nije bio cilj, zaista nikad nisam željela biti pjevačica. I danas kažem: nisam pjevačica, ja sam pripovjedač jednog vremena i koliko god to nadmeno zvučalo. Nemam muzičko obrazovanje, osim onog što sam učila u osnovnoj i srednjoj školi, ne znam čitati note, niti imam želju da naučim, ali čujem i osjetim, što mi je jako bitno. Volim da eksperimentišem. Od samog početka pokušavam pronaći neka nova odijela za te stare pjesme. Zaokružila sam već tu priču sa albumom „Sending“, koji je izašao 2018. godine. Posljednji album koji sam uradila, „Homeland“ sadrži sve autorske pjesme. Prva autorska pjesma koju sam ja otpjevala je „Pjevaćemo što nam srce zna“ koju je za mene napisao Damir Imamović 2016. godine. Objavljena je te godine. Druga pjesma je „Damar“ a treća „Oj Meglice“. To su samo tri autorske pjesme koje sam imala za ove 23 godine i onda sam odlučila da je vrijeme da radimo nešto novo, da pravimo neke nove sevdahe, neke nove priče, ali ne bježim od tradicije, definitivno ne. Ovo novo što nastaje, što stvaramo moja ekipa i ja i sjajni autori koji su radili sa mnom na albumu „Homeland“, svi izuzetno poštujemo tradiciju i ne želimo da se odmičemo od te fantastične alhemičarske formule koja obitava u tradicionalnim pjesmama. Nekako je pokušavamo utisnuti u uho i budućim generacijama.

RB/BI: Prije dva ljeta u Baru svi su bili fascinirani vašom posvetom Šobiću. Koliko je njegov rad uticao na bosanskohercegovačke umjetnike?

Medunjanin: On je za mene jedan od najvećih kantautora sa ovih prostora. Prvi njegov album je izašao osamdesete godine, tada sam imala osam godina, sestra je kupila kasetu a ja sam naučila pjesme za pet dana. Za dijete od osam godina to baš i nisu tekstovi koje ono može shvatiti, ali ona mi je pojašnjavala. Ja sam bila fascinirana njegovom lakoćom izvođenja. U kasnijim godinama sam shvatila o čemu se radi i još se više zaljubila u tu poetiku. Zaista je velik, jedan od najvećih koje je iznjedrilo ovo područje, pored Branimira Džonija Štulića, da sad ne nabrajam sva velika imena, sve velike autore, kompozitore. On je poseban za mene. Znam cijelu priču i ne bih ulazila u detalje, prelično je i prebolno i za njega i one koji poštuju njegov lik i djelo. Svima nam fali. Ja bih voljela, iako svi govore da su tanke šanse za to, da se ponovo čuje i vidi, jer toliko toga ima da kaže. Ostavio je traga. Ima dosta ljudi koji slušaju pravu, dobru muziku i znaju ko je Miladin Šobić i oba albuma znaju napamet baš kao i ja. Čekali smo kao ozebli sunce „Barutanu ljubavi“, ali eto.

RB/BI: Kroz rad sa profesionalnim umjetnicima, na mnogobrojnim koncertima, uspješno predstavljate kulturu s ovih prostora, odnosno balkansku tradicionalnu muziku. S kim ste sve sarađivali?

Medunjanin: Sa mnogo fantastičnih umjetnika, divnih ljudi. S ovih naših prostora skoro sa svim instrumentalistima. Moram istaći Boška Jovovića sa kojim sarađujem i danas, vrsnog gitaristu klasične gitare sa koji najduži period radim. Bojan Zulfikarpašić, pijanista, koji je porijeklom iz Srbije i Bosne i Hercegovine a živi u Francuskoj posljednjih 30 godina. Sa njim sarađujem od 2009. godine. To je dosta godina, i danas sarađujemo, što je prekrasno. Onda su tu Simfonijski orkestar HRT, zagrebačka Filharmonija, crnogorski Simfonijski orkestar, zagrebački solisti, sjajan norveški sastav Trondheim Solistene, sa kojima sam snimila album „Ascending“, sa kojima sam nastupala u pulskoj Areni 2018. godine, kao svojevrsnu promociju tog albuma. Onda dubrovački Simfonijski orkestar, dosta, dosta sjajnih muzičara. Ekipa sa kojom sam došla je ekipa sa kojom sam radila na albumu „Homeland“. S njima se osjećam kao kod kuće. Oni su mlada ekipa, fenomenalni muzičari, sva trojica. Mario je jedino moja generacija. Mario Raško je bas gitarista koji takođe svira sa bendom  Gorana Bareta i Majkama Majke, ima svoj bend Balkan zoo i Nina Čorić. Sjajna dva mlada instrumentalista iz Zagreba –Antonio Vrbički, harmonika i Leopold Stašić, violina. Oni su fenomenalni, nisam bolji duo ta dva instrumenta čula u životu, a naslušala sam se muzike.

RB/BI: Kako pubika van naših prostora reaguje na sevdah? Pretpostavljam da ona ima svoj univerzalni jezik.

Medunjanin: I ovo me često pitaju – reaguju na isti način, ne vidim razliku. Nakon svih godina, istina je da muzika ima univerzalni jezik i apsolutno nije bitno da li razumijete o čemu čovjek govori, pjev . Meni nije bitno kad sam na koncertu, na primjer, neke portugalske fado pjevačice ili pjevača, što njen jezik ne govorim, jer osjećam. Tako je i sa sevdahom negdje vani. To je bila moja želja, od samih početaka, zbog koje sam i napustila „siguran posao“, da predstavim muziku sa ovih prostora, a kad vidite lica ljudima na koncertima, to je neprocjenjivo. Ja želim da ljudima vani pokažem šta mi imamo ovdje, ne bi li oni nas malo drugačije gledali.

RB/BI: U utorak veče, nastupate na otvorenoj sceni Doma kulture. Što poručujete barskoj publici, što mogu očekivati?

Medunjanin: Vjerujte da ne znam ni ja, svaki put me dečki iznenade. Fenomenalno sviraju, uvijek se dogodi neko iznenađenje. Definitivno će biti nekoliko pjesama sa novog albuma, nećemo ljude prepadati da će biti sve pjesme potpuno neznane, makar je tako bilo na posljednjim koncertima. Vrlo intenzivno smo imali turneje po BiH, 22 grada u mjesec i nešto. Posjetili smo i mjesta kao na primjer Banoviće, gdje niko nije došao deset godina. Odlučili smo da napravimo koncert u svakom mjestu gdje postoje tehnički uslovi. Primijetila sam da znaju pjesme sa novog albuma, što me jako raduje. Evo, vratiću se na „Pjevaćemo šta nam srce zna“, koja je tek ove godine doživjela ekspanziju. Znaju je, ali postoji mnogo ljudi koji mi kažu da je pjesma divna a ne znaju ko pjeva. Trebalo je devet godina da dođe do ljudi, ali je našla put. Drago mi je da je to tako. Ovaj album je izašao prije godinu i nešto i već ljudi znaju određene pjesme i to me veseli, to ćemo da podijelimo sa barskom publikom.