Počinjem ovaj zapis obuzeta tugom zbog vijesti o umiranju Stare masline. Iako je Opštinski parlament donio više zaključaka o njenom spašavanju, još je neizvjesno da li će se to i ostvariti. A bila bi šteta da naš grad izgubi staru damu, možda „najstariju na svijetu rodilju”.
A meni je Stara maslina posebno važna što potvrđuje završetak mog nagrađenog romana „Luka male princeze” (čije je pisanje počelo u Parizu pred sam rat, a završeno u Baru, gdje je knjiga i štampana u svom trećem izdanju i izabrana za knjigu godine): „Marija je često odlazila pod Staru maslinu, sjedjela u sjeni njenih grana, maštala, pisala… Osjećala se sve bolje nakon teške bolesti… U aprilu joj je prišao naočit mladić, Luka, kapetan duge plovidbe. Marija mu je, kao zaljubljena djevojka, posvetila pjesmu Svjetionik, čiji je završetak posvećen Staroj maslini: Prostirem ti se pobožno, kao staza do Mirovice, ispod modrog akvarela Lisinja, gdje vjekuje naša Stara maslina.”
Neko će možda pomisliti da je previše teksta o Staroj maslini, ali neka ovo bude moj doprinos njenom spašavanju. Razumjećete bolje i zašto je ovdje toliko prostora dato mojoj knjizi kad vam kažem da je ona, uz moga sina, moje najveće blago. Sve materijalne vrijednosti nestale su u izbjegličkim seobama… Izbjegli smo iz moje lijepe Hrvatske kao mješovita, hrvatsko-srpska porodica, a šta je sve tome prethodilo i kako je izgledao naš izbjeglički put preko Bosne i Srbije, to je priča za neku drugu priliku. Najvažnije je u svemu tome što smo stigli u grad Bar u kojem smo ranije ljetovali i zavoljeli ga. Svaka lijepa riječ, pružena ruka susjeda, sve je značilo mnogo. A lik koji se posebno uzdigao bio je Maksim Lutovac. Kada smo bježali iz Hrvatske nismo uspjeli podići dokumenta iz Gimnazije, gdje je Predrag bio upisan u prvi razred. Direktor Lutovac upisao ga je u Gimnaziju „Niko Rolović” na našu riječ. Dokumenta iz Hrvatske stigla su za nekoliko mjeseci.
A mene, izmučenu, uplašenu i tužnu, najviše je ohrabrio moj kolega, tada novinar u Radio Baru, Milan Vujović. Svojim smirenim, ugodnim glasom, bez patetične ratne retorike, uveo me u svoju emisiju u trošnom studiju kod Zelene pijace. Prvi puta sam javno progovorila o našem izbjegličkom stradanju, još uvijek u strahu da će me neko napasti kad izađem iz studija. No, u hodniku me sačekao nepoznati gospodin i čestitao na razgovoru. Bilo mi je lakše nastaviti naš skromni život u baraci kod ušća Željeznice u more.
Bili smo bez posla, sa nešto ušteđevine, i zavisili od pomoći Crvenog krsta i drugih humanitaraca. Od konzerve mesnog doručka pripremala sam desetak „specijaliteta”.
Nisam ni pomišljala da ću ovdje dobiti mjesto glavne urednice (što sam bila prije rata), ali sam mogla, pored novinarstva, predavati srpskohrvatski (završila hrvatskosrpski) i ruski jezik. Preko Biroa rada u Baru završila sam tri kursa italijanskog, školu kuvanja i školu za gerontodomaćice, radila te poslove i uspjela iškolovati sina do Pravnog fakulteta. I on je završio školu kuvanja i radio u ugostiteljstvu dvije sezone, prije nego je dobio posao u struci, u Upravi za nekretnine.
Moja knjiga „Luka male princeze” izabrana je za knjigu godine (Konkurs Udruženja književnika za djecu i mlade Crne Gore) 2000. godine. Kada sam primala priznanje u Kolašinu, osjećala sam se kao nobelovka Perl Bak.
Moje slike (slikarstvo sam naučila u Pariskoj bolnici) prodavala sam duž obale, a imala sam i mjesto ispred Dvorca kralja Nikole što je omogućio direktor Kulturnog centra, Milun Lutovac. Moje slike stigle su i do tadašnjeg predsjednika barske Opštine, Zarije Lekića, koji je prepoznao moj domet, ali i ljudski shvatio moju situaciju, naručio više od stotinu mojih sličica za 8. mart damama zaposlenim u njegovoj administraciji. Na svakoj je pisalo ime zaposlene.
Kada smo dogovarali posao, ustupio mi je svoj kabinet da razgovaram sa svojima iz Hrvatske, znajući da nemam telefon. Rekao je: „Pričaj koliko hoćeš, ali nemoj plakati…” A mene su do suza dovodili samo dobri ljudi i njihovi postupci. A takvih je u Baru bilo još. Baš ti ljudski odnosi pomogli su sinu i meni da preživimo (njegov otac otišao je od nas još kad nam je dijete bilo u Gimnaziji, tražeći sebi bolji život).
Stari Bar je posebna priča…
Prostor izmišljen za umjetnost, za stvaraoce i ljubitelje lijepog. Sudjelovala sam u kulturnim događajima i upoznala vrsne stvaraoce i ljude. Posebno mjesto u mom sjećanju ima Dragan Radulović. Na dan njegove smrti (07. februar 2002.) zapisala sam: „Tog jutra u Baru sve je bilo nekako sjetno, samo su djeca i pjesnici vidjeli galeba tužnog iznad Luke i začuli poznate zvuke: Mir, mir, Mirovica, od stihova i grančica…”
Inače, kada govorimo o gradu Baru i njegovoj okolini, u njemu je lijepo živjeti. Nismo osjetili ni mrvicu nacionalne ili vjerske mržnje. Prilagodili smo se prilikama, običajima, ljudima.
Trebalo bi izmisliti balkanski jezik jer svi ovdje govorimo nekom mješavinom svih jezika na Balkanu. Ali, najvažnije je da se razumijemo. Imamo privilegiju da živimo na Mediteranu.
