Pijanistkinja i profesorica Muzičke škole u Baru, Ana Vukazić učestvovala je na prestižnoj svjetskoj manifestaciji EXPO 2025, koja je održana u Osaki, Japan. U crnogorskom paviljonu, gdje je bila predstavljena naša zemlja, održala je koncert i kroz umjetnost poslala snažne poruke o potrebi zajedništva i saradnje na međunarodnom nivou.

Učešće na EXPO-u veliki je uspjeh za svakog stvaraoca, a za Anu, kako je kazala za Radio Bar i Bar info, to je bilo ostvarenje sna.

Iako pratimo njen rad, prvi put smo je ugostili u Radio Baru, kada nam je prenijela utiske, ne samo o referentnoj svjetskoj izložbi i svom nastupu, već i o kulturi Japana, njihovom odnosu prema umjetnosti, ali i životu, načinu življenja i funkcionisanja.

Vukazić: Još sumiram utiske, jer vratila sam se tek prije nekoliko dana, i sigurno ću još dugo biti pod snažnim impresijama. Učešće na EXPO-u, jeste privilegija, ali i velika odgovornost, jer predstavljamo svoju zemlju, kulturu, umjetnost, ne samo sebe i svoj rad. Za mene je ovo iz više razloga ostvarenje sna. Pratila sam ovu manifestaciju, ne samo 2021. godine kada je održana u Dubaiju, već i 2015. u Milanu, kada sam kao posjetilac, vidjela kako izbliza izgleda taj prestižni događaj. Vodili smo učenike na takmičenje u Milano i boravak tamo, koleginica Jelena Dobrković i ja smo iskoristile da obiđemo EXPO, koji se upravo u tom periodu održavao. Posjetile smo crnogorski paviljon, koji je bio fascinantan, mislim da smo te godine osvojili i značajnu nagradu. Ti snažni utisci bili su razlog da ubuduće pratim što se dešava i gdje se održava ova manifestacija. Naravno, poželjela sam da i ja učestvujem, jer je nevjerovatno što se sve izdešava u jednom danu, i koliko je pozitivna razmjena energije, iskustava, saradnja između umjetnika na EXPO-u.

RB/BI: Kada uporediš EXPO u Milanu i Osaki, kako ti to izgleda?

Vukazić: Možda sam sada više emotivna i neobjektivna, ali Osaka i EXPO su mi izgledali grandiozno, kao i zemlja Japan, koja djeluje nestvarno. Sve to je dobilo jednu drugačiju, dublju notu, a jedan utisak je isti – nevjerovatno što sve možemo vidjeti i doživjeti u jednom danu. Nisam stigla da posjetim sve paviljone, gužve su ogromne, satima se čeka na ulazu, ali uspjela sam da vidim španski, jer smo pratili neka dešavanja koja se tiču flamenka, paviljon Italije, za koji se čeka do sedam sati da biste ušli, jer su oni donijeli, gotovo sve svoje najznačajnije znamenitosti – slike poznatih umjetnika i skulpture. Za Japance je sve to vrlo značajno, jer su imali priliku da vide najviše domete italijanske umjetnosti u svojoj zemlji, da ne putuju u Italiju. Paviljon Saudijske Arabije, takođe, je grandiozan i nestvaran (sagrađen od specijalnog kamena, sa video animacijama koje su tako dobro urađene, da dok ih gledate imate utisak da ste u toj zemlji) pružio nam je priliku da vidimo kako će EXPO izgledati 2030. godine u toj zemlji, jer će Rijad biti domaćin narednog puta. Oni su već završili pripremu, sagradili objekat, koji izgleda kao neki drugi univerzum, galaksija. U blizini crnogorskog paviljona, predstavile su se Slovenija, Hrvatska, Slovačka, Izrael, Panama, Urugvaj, San Marino, a njihovi predstavnici prisustvovali su mom koncertu, koji se dešavao dva dana i pogledali sve što je naša zemlja pripremila.

RB/BI: Kako je izgledao crnogorski paviljon?

Vukazić: Slično kao arabijski, sagrađen je u crnom kamenu, imali smo video animacije na kojim je publika mogla da vidi sve naše prirodne ljepote. Publika je animirana i time što je mogla da degustira naša vina i tradicionalne proizvode. Ljudi su se vraćali više puta kod nas, i od početka EXPO-a, taj prostor je obišlo tri miliona posjetilaca, što je značajna cifra, a dnevno na ovu manifestaciju dođe i obiđe paviljone do 200.000 ljudi.

RB/BI: Kako si se ti predstavila, kako je bio koncipiran nastup, i kakve su reakcije?

Vukazić : Ja sam, prije svega, zahvalna što me Crna Gora uvrstila u program i pružila prliku da nastupim na jednoj tako značajnoj manifestaciji. Osjećam dodatnu zahvalnost i sreću što smo na Nacionalnom danu Crne Gore, nastupali nas nekoliko umjetnika – operska pjevačica Tamara Rađenović, poznati gitarista Miloš Karadaglić koji su umjetnici međunarodnog renomea, i ja Moram se zahvaliti Opštini Bar koja je značajno podržala moj odlazak u Japan. Što se tiče programa, počeću od dolaska i prvih dana, kada smo održali press konferenciju kojom smo dodatno zaintrigirali publiku za naš program i dali Japancima uvid što će moći da čuju i dožive u našem paviljonu. Uz koncert, mogli su da vide i muzičke razglednice, koje sam, takođe, radila u saradnji sa Opštinom Bar i mojom NVO, tako da smo i vizuelno privukli publiku, koja je upoznala sve naše prirodne ljepote. Što se tiče muzičkog dijela, koncert sam otvorila svirajući kompoziciju klasičara, japanskog autora Hajime Okumura, koja ima njihov tradicionalni ritam. To je kod japanske publike izazvalo dodatno divljenje i zahvalnost, jer smo im na taj način, kao zemlji domaćinu, ukazali poštovanje. Nakon toga, svirala sam crnogorsklu muziku, kompozicije čiji sam ja autor i šest numera iz ciklusa koji se zove “Crnogorska bajka”, koji sam radila sa mojim divnim prijateljem Veljkom Ivanovićem. Interesantno je da smo “Crnogorsku bajku” premijerno izveli na Barskom ljetopisu. Cijeli taj koncept stavio je akcenat na crnogorsko stvaralaštvo i prezentaciju, kroz video spotove (koje je radio Dejan Senić i njegova “Bubulj” produkcija) naših prirodnih i kulturno – istorijskih znamenitosti. “Bajka” je rađena po uzoru na klasičnu muziku, a ritam je specifičan i bio je posebno interesantan Japancima, jer se prožimaju različiti tonovi i ritmovi – sedam osmina, devet osmina, ali muzika je, zapravo, moderna, savremena. Moje autorske kompozicije, definitivno, rađene su po uzoru na klasičnu muziku i harmonski i kada je struktura u pitanju. Nastupala sam dva dana, ali u jednom danu imala sam dva koncerta, što znači četiri nastupa. Između su bile pauze, koje smo iskoristili za slikanje sa publikom. Japanci su pokazali izuzetno uvažavanje, a razmjena energije i komunikacija sa njima, na mene je ostavilo snažan utisak.

RB/BI: Koliko je za tebe bilo izazovno, pa i teško, svirati u takvom ambijentu, sa puno ljudi koji cirkulišu u svakom momentu, jer poznato je da pijanisti zahtijevaju mir i koncentraciju dok nastupaju?

Vukazić: To je bio zanimljiv segment, jeste bilo veoma izazovno, iako su oni tihi i nisu glasni kao mi. Dodatno otežavajuće je bilo što je scena postavljena u samom centru paviljona, što znači da je publika bila svuda oko mene, na što nisam navikla, i bilo je veoma izazovno za fokus i koncentraciju. Ali, uspjela sam, a oni su kao publika, takođe, veoma koncentrisani, prate svaki detalj, autorov emotivni naboj, do tehničkih pojedinosti i preciznosti, koja im je veoma bitna i to mnogo poštuju. Za njih je ta vrsta muzike prestiž, ona je dio njihovog obrazovanja i kulture, tako da cijene, ne samo izvođaštvo, nego i kulturu druge zemlje.

RB/BI: Provela si skoro dvije nedjelje u Osaki. Da li si uspjela da obiđeš njihova kulturološki značajna mjesta i stekneš bolji uvid u kulturu, duh nacije, njihov način i poimanje života, koji je nama uvijek bio veoma zanimljiv?

Vukazić: Od samog ulaska u zemlju, ono što morate primjetiti jesu neuobičajena tišina i mir, harmonija koja vlada. To je nešto što vas u startu obuzme. Začuđujući su njihova disciplina i način ophođenja, počev od saobraćaja, ponašanja u metrou, na ulici, što je sve zanimljivo, posebno za nas koji dolazimo iz zemlje gdje u tom smislu vlada haotična situacija, jer smo prilično bučni i temperamentni. Oni izuzetno poštuju i pisana i nepisana pravila. Kod njih se, na primjer, ne razgovara u metrou, mirno se čeka red da uđete u lift, pređete ulicu, u trgovinama, naprosto, svugdje. Mogu reći da se brzo priviknemo na taj red i način funkcionisanja. Imala sam vremena da, osim Osake, obiđem Kjoto, Mjanmaru, dva nevjerovatna grada u kojima možemo veoma dobro upoznati njihovu kulturu i način života.

RB/BI: I, kakvi su tvoji utisci o tome i što je za tebe bilo posebno upečatljivo?

Vukazić: Definitivno, to su njihovi hramovi, koji upravo odišu tim mirom, staloženošću, u duhu su njihovog zena, a ta energija se širi, pa se ne osjeća samo tu, nego svuda, kao što sam kazala, na ulici, u saobraćaju, svim javnim objektima. Ispričaću jedan zanimljiv detalj koji mnogo govori o kulturi Japanaca i njihovom poštovanju prema drugim nacijama i kulturama, ali i umjetnosti. Moj prijatelj i ja obišli smo jedan hram u Osaki. Gospođa koja je tamo radila provela nas je kroz cijeli objekat, pričala o njegovom istorijatu i značenju, a kada je čula da ću ja svirati na EXPO-u, bila je oduševljena i drugog dana je došla da prisustvuje koncertu. Ta zahvalnost, primjetila sam, usađena je duboko u njihovom DNK kodu.

RB/BI: Da li si bila u prilici da uspostaviš još neke kontakte, možda, i buduću saradnju?

Vukazić: Na EXPO-u je toliko ljudi, komunikacije, da je to bilo normalno. Na početku, kada smo organizovali press konferenciju, bio je Nacionalni dan Slovenije, kada su oni imali svoj program, nastup njihovih umjetnika, koji su donijeli i prezentirali slovenačku kulturu. Mi smo bili kod njih, a oni su nam uzvratili posjetu kada je bio moj koncert, ne samo umjetnici, već sportisti i svi slovenački građani koji su bili tu, došli su u naš paviljon.

RB/BI: Kakve su bile reakcije u tvom gradu, kolektivu, od strane prijatelja, na tvoj nastup, koji zaista, predstavlja veliki uspjeh? Vidjeli smo da se oglasila Srednja muzička škola u Kotoru, koju si pohađala.

Vukazić : Ja se, zapravo, do zadnjeg momenta nisam oglašavala da ću da idem u Japan, jer sam se plašila hoće li sve organizaciono i u drugom smislu proteći kako treba, a pripreme su rađene mjesecima unaprijed. To znači da se saznalo za to tek kada sam otputovala i kada su mediji objavili vijest. Bilo je to prilično iznenađenje za sve, ali divno su reagovale moje kolege, nekadašnji moji profesori, a posebno sam polaskana reakcijom mog profesora iz Srednje muzičke škole u Kotoru, koji je sada na čelu te institucije, Mihajla Lazarevića. Svi su oni bili ponosni zbog mene, i to mi mnogo znači.

RB/BI: Da li je tvoje učešće na EXPO-u, vraćam se tome, rezultiralo nekom konkretnom saradnjom, jer to je mjesto gdje se, kao što si kazala, razmjenjuju iskustva, upoznaju druge kulture i umjetnici, uspostavljaju kontakti?

Vukazić: Jeste, to će se tek realizovati. Ovaj nastup je za mene vrhunac u dosadašnjoj karijeri, vjerujem da će donijeti još niz lijepih koncerata, da ću imati još mnogo prilika da prezentiram svoj rad, umjetnost i kulturu naše zemlje.

RB/B: Kakvi su dalji planovi, u drugim segmentima –  kako teče tvoj pedagoški rad u barskoj Muzičkoj školi?

Vukazić: Sada ću potpuno da se fokusiram na školu. Čekaju nas brojna takmičenja, naporan rad. To je jedan iscrpan proces, i za nas i za učenike. Uz rad, potrebno su veliko strpljenje, odricanje, tako da ćemo u tom smislu sada već napraviti planove, zacrtati ciljeve, i stremiti da ih ostvarimo. Već u decembru očekuju nas online takmičenja, a na proljeće, uživo, učešće na brojnim festivalima takmičarskog tipa. Moj nastup u Japanu je svakako, bio podsticajan i za njih, pokazuju interesovanje i radoznalost da čuju kako je sve to izgledalo. Ja vjerujem u svoje učenike, kolege koji marljivo rade, i sigurna sam da rezultati i u ovoj školskoj godini neće izostati, uprkos tome što je potrebno mnogo za učešće, a još mnogo više da bi osvojili nagradu na nekom međunarodnom takmičenju. Imamo puno talentovane i radne djece, a svi dosadašnji uspjesi pokazuju kako se i koliko radi u našoj muzičkoj školi. Uvijek smo u samom vrhu, na svakom međunarodnom takmičenju.

RB/BI: Imaš i sopstvenu NVO. Kada je osnovana, sa kojim ciljem, i kakvi su planovi u tom domenu tvog angažovanja?

Vukazić: “Muzika instrumentalis” je osnovana 2018. godine, upravo sa ciljem da afirmiše, prije svega, klasičnu muziku, mlade umjetnike, na čemu ćemo posebno raditi u budućnosti, kao i objedinjavanju naše kulture, istorije i muzike. Do sada smo realizovali muzičke razglednice koje smo predstavili u Japanu. Htjela sam da počnem od Sutomora, gdje sam rođena i živim, pa smo snimili prvo tvrđavu Tabija, Haj Nehaj, Ratac, a zatim Stari Bar, Virpazar. Dejan Senić je sve uradio tako dobro da to izgleda spektakularno. Sljedeći projekti ticaće se mladih ljudi, umjetnika, i afirmacije klasične muzike nešto modernijeg zvuka. Naporedo nastavljam da stvaram svoje autorske kompozicije, dajem maksimum od sebe, i to je nešto što me trenutno najviše preokupira i ispunjava. Taj put je u početku bio veoma skroman, stidljivo sam mu pristupala i više pomagala drugim muzičarima, ali sam se kroz taj rad pronašla i napravila tranziciju, tako da sada izvodim i svoju muziku. Cilj mi je da u budućnosti imam cjelovečernji koncert svoje, autorske muzike. U tome mi je mnogo pomogao rad na “Crnogorskoj bajci” i, uopšte, saradnja sa drugim umjetnicima raznih žanrova.

RB/BI: Da li to znači da kada stvaraš muziku, iskoračiš iz oblasti klasike i radiš kompozicije obojene modernim tonovima?

Vukazić: Volim da eksperimentišem i zađem u druge sfere. Imala sam lijepu saradnju sa Momčilom Zekovićem Zekom iz Perpera. To je bila prva konekcija koja me odvela u autorski rad i stvaralaštvo, nakon toga i sa našom, barskom grupom Vis Bež i rad, koji smo već pominjali, na “Crnogorskoj bajci”, sa mojim prijateljem Veljkom Ivanovićem.

RB/BI: Da li imaš u planu još nekog umjetnika sa kojim bi voljela da sarađuješ, da uradite neki zajednički projekat, jer se sve češće spajaju različiti instrumenti, naizgled nespojivi, prave se veoma atraktivni i prijemčivi programi za publiku?

Vukazić: Da, svakako, neću još otkrivati konkretno, ali ono što mogu reći jeste da nas takva saradnja, bar mene, dodatno oplemeni, pruži neke nove vidike i navede da drugačije pristupamo klasičnoj muzici, jer publika je danas željna, ne samo onog šturog sviranja i programa, već da je dodatno animiramo video materijalom, možda i nekom naracijom, jer onda to bude kompletan i jedinstven umjetnički ugođaj i doživljaj.

RB/BI: Gdje je danas mjesto klasične muzike? Rekla si da je na neki način treba modernizovati, osavremeniti, da bi bila slušanija. A, da li smijemo u potpunosti zanemariti i preoblikovati tu vrstu, rekla bih, vrhunske muzike i umjetnosti?

Vukazić: Ne, nikako. Klasična muzika svuda, pa i u Crnoj Gori ima publiku. To govori i posjećenost koncerata te vrste na brojnim festivalima – Kotor Art, Barski ljetopis, Grad teatar Budva, ali klasična muzika doživljava malu transformaciju, o čemu opet govore mnogi poznati svjetski umjetnici, koji su iskoračili iz okvira, isključivo, publika – izvođač. Naravno, izvođaštvo je uvijek na vrlo visokom nivou, kako god interpretirali program, ali savremeni umjetnici se prilagođavaju trendovima. Oni to rade i putem društvenih mreža, snimanjem video spotova. Dakle, klasična muzika ima danas razne vidove prezentacije, što je dobro.

RB/BI: Koji su tvoji omiljeni kompozitori kojima se najviše baviš?

Vukazić: To jeste malo teško pitanje, odnosno odgovoriti na njega. Svakako da uvijek imamo prioritete, ali i faze, u zavisnosti od toga kako se osjećamo. U jednom periodu ja sam se pretežno bavila epohom klasike, Betovenom, Mocartom, Hajdnom, bila sam fascinirana njima. Onda je došla faza romantizma, Šopen, Šuman, a kasnije me privlačila muzika XX vijeka, u zavisnosti, kako sam kazala, kako se osjećate, ali i kako se razvijate. Mislim da, ipak, mom senzibilitetu odgovara XIX vijek, nekako sam vezana za Šopena i Šumana, to je period koji najviše volim da istražujem. Sada pripremam završni dio master studija, i bavim se Skrjabinom. To je za mene interesantno polje koje istražujem i drugačije je, ali se, naravno, oslanja na Šopena. Otvorilo mi je neke potpuno nove horizonte kada je muzika u pitanju. Interesantno je da je i Skrjabin volio da istražuje, upotrebljavao je svjetlosne efekte i imao niz drugih ideja koje, nažalost, nije uspio da realizuje, jer je prerano preminuo. I tada je postojao “svjetlosni klavir” koji je on želio da prezentuje, ali želim da naglasim da su i kompozitori dalekih epoha bili vizionarski nastrojeni, nisu bili vezani samo nastupom koji podrazumijeva publiku, instrument i izvođača, nego su željeli nešto dodatno da pruže i da građane jače privuku i približe muzici koju su stvarali.

RB/BI: Reci nam na kraju, koliko je potrebno sebe dati muzici da bi se postizali zapaženi rezultati?

Vukazić : Ne stoprocentno, već trista posto se morate dati muzici . Ona, i umjetnost uopšte, traže veliku žrtvu, odricanje, i interesantno je da je to ono što Japanci prepoznaju, poštuju i dive se tome. Oni su svjesni koliko je truda, rada i žrtvovanja potrebno da biste bili uspješni, i to veoma cijene. Takav njihov pristup nas dodatno motiviše. To sam osjetila i doživjela sada u Osaki. Rad podrazumijeva više sati svakog dana, ne samo za instrumentom, već se moramo posvetiti istraživanju – čitanju novih partitura, novih sadržaja, osmišljavanju drugačijeg pristupa muzici, slušanju nove, stare muzike, praćenju savremenih, modernih izvođenja. Sve je to moja svakodnevica.

RB/BI: Hvala na razgovoru i puno uspjeha.

Vukazić: Hvala Vama, nadam se da se uskoro vidimo nekim drugim, lijepim povodom.

***

Intervju sa Anom Vukazić možete čuti sjutra, u utorak 14. oktobra, poslije 10 sati na programu Radio Bara u emisiji “Sunčanom stranom ulice”