Gošća emisije Mozaik bila je istoričarka umjetnosti, rukovoditeljka Zavičajnog muzeja Kulturnog centra Bar i modna kreatorka dr Anastazija Miranović. Povod za gostovanje je treće obilježje u njenoj radnoj biografiji i to ne slučajno, već zbog revije koja je prije par dana priređena u Beogradu.
Povodom dana “Made in Italy” i obilježavanja 100 godina od kada je započeta izgradnja italijanske ambasade u Beogradu, po želji italijanske kraljice Elene od Montenegra (kraljica Jelena Savojska), kao zdanja koje je na simbolički način trebalo da predstavi dugu i bogatu tradiciju odnosa između Rima i Beograda, u organizaciji italijanske ambasade i Modne agencije Fabrika, u ambasadorskoj rezidenciji održane su dvije originalne modne revije inspirisane kraljicom Jelenom Savojskom.
“Ambasada Italije je proslavljala stogodišnjicu podizanja nove rezidencije u Beogradu. Na inicijativu naše princeze, a kraljice Italije, došlo se do odabira arhitekata i idejnog rješenja sadašnjeg izgleda italijanske ambasade”, objasnila je Miranović.
Za ovo veče, priredila je cijeli niz kreacija, a slušaocima Mozaika i za sajt Bar Info, pojasnila je kako je uvrštena za učešće u tom značajnom događaju.
“Italijanski ambasador je želio da pored niza događaja koji su bili priređeni tim povodom, upriliči i modne revije tematskih kolekcija italijanskog i kreatora iz Crne Gore. Moje zadovoljstvo je što su organizatori odabrali mene da predstavljam Crnu Goru”.
“Za taj dio priče je bila zadužena modna agencija ‘Fabrika’. Pozvali su me, smatrajući da bi crnogorsku princezu/italijansku kraljicu na ovom događaju trebalo da predstavlja crnogorski kreator. U saznanju su da se u kontinuitetu bavim izučavanjem kostima, zasnovanom na tradiciji, istoriji, etnosu”, kazala je ona.
Miranović objašnjava da se odazvala sa velikim zadovoljstvom, jer je dinastija Petrović – Njegoš i inače velika inspiracija njenom radu.
“Imala sam par kolekcija posvećenih, upravo , toj crnogorskoj vladarskoj dinastiji i tom periodu. Rad na modelima inspirisanim Jelenom Savojskom od Crne Gore predstavljao je nadogradnju i nastavak te priče”.
“Poziv je upućen prije dva mjeseca, što je jako kratak rok za izradu ovako zahtjevne kolekcije. Imajući u vidu datumsku limitiranost realizacije, odgovornost što predstavljam svoju zemlju na ovom značajnom događaju, a želeći da sve kvalitetno odradim, odlučila sam da sistemom reciklaže uradim kompilaciju modela iz nekoliko mojih kolekcija koje obrađuju epohu Petrović Njegoš”, kazala je Anastazija Miranović.
Ona je podsjetila da je dio ovih modela predstavljen pred Dvorcem kralja Nikole u Baru, povodom stotinu godina kraljevine. Tu su zastupljeni i modeli iz kolekcije posvećene dvjestagodišnjici od rođenja Njegoša, zatim iz kolekcije posvećene crnogorskom zlatovezu. “Sve je to povezano, tako da sam iz više kolekcija napravila odabir”.
“U ambasadi Italije u Beogradu predstavljeno je 17 modela. Neophodan je kraljevski tretman za odjeću koju je nosila kraljica, pa su određeni modeli pretrpjeli izvjesne korekcije i dorade. Takođe, posebno je bio značajan i aksesoar. Zastupljeni su bili šeširi, duge satenske, čipkane rukavice, svečane torbice, lepeze, raskošan nakit i nekoliko crnogorskih, originalnih ćemera, rađenih u srebru sa zlatnom oplatom”.
Anastazija Miranović objašnjava da za izradu jedne haljine sa ručno rađenim zlatovezom treba više mjeseci.
“Imam čitavu kolekciju ukrašenu zlatovezom i nerado otuđujem neki od tih modela, iako je odmah nakon revije bilo zainteresovanih dama iz svijeta diplomatije i umjetnosti, koje su željele da dođu do nekog od njih. Smatram da bi određenim primjercima mjesto prije bilo u izložbenim vitrinama nekog našeg muzeja (kako bi se prikazalo kontekstuiranje kulturne baštine u savremenom dizajnu, što je praksa u svijetu), nego u ormanu znamenite dame iz javnog života, koliko god bi to meni imponovalo”.
“Publika je bila izvanredna, predstavnici intelektualnog Beograda: poznati umjetnici – glumci, slikari, muzičari, zatim ambasadori, privrednici, novinari itd… zaista probrana publika koja se rijetko sreće okupljena na jednom mjestu”.
“Kad od takve publike dobijete čestitke i ovacije, a svaki model je ispraćen salvom aplauza, onda to govori da ste opravdali očekivanja i donosi posebno uzbuđenje i sreću. Želim istaći da sam slične reakcije doživjela na svim mojim dosadašnjim revijama u Crnoj Gori, ali kad odete iz svog domaćeg miljea, napravite iskorak ka vani i teritorijalno, i isto doživite i tamo, onda to ima jednu dodatnu vrijednost”, istakla je Miranović.
Posebnu, ličnu draž reviji, za Anastaziju je predstavljalo učešće kćerke Karle, koja je nosila jednu od kreacija.
“Pored revija u Ambasadi Republike Italije, u Italijanskom kulturnom centru, italijanski kreator, kostimograf i scenograf Michele Guadiomonte, i ja, prethodno smo održali predavanja studentima dizajna i primjenjene umjetnosti na temu kontekstuiranja kulturne baštine u modnom dizajnu. Prikazala sam dosta fotografija i materijala na kojem su mogli da vide praktičnu primjenu teme o kojoj smo govorili. Prevoditeljka, profesorica italijanskog jezika na Filološkom fakultetu, koja je kasnije prisustvovala reviji, kazala mi je – Sve ono što ste danas rekli na predavanju, večeras smo i vidjeli”.
Miranović smatra da je upravo to poenta priče, upotrijebiti ono najljepše iz naše baštine. “Kada je odjeća, kao etnološki materijal u pitanju, po mom mišljenju je to svakako crnogorska narodna nošnja, odnosno, njeno ukrašavanje – crnogorski zlatovez. Željela sam da zlatovez učinim dostupnim mlađim generacijama, ne samo da se ne zaboravi način njegove izrade, već da mladim djevojkama bude poželjan i prijemčiv”.
A da su zlatovezom oduševljeni i mladi ljudi, potvrdu je dobila upravo u Beogradu. “Prije par dana prišle su mi mlade glumice koje su željele da imaju takav primjerak, iako nije dio njihovog identiteta, međutim, znaju da cijene ručni rad. Mislim da se svijet zamorio od brze mode, koja čini da svi ličimo jedni na druge. Traže se specifičnosti, zato mi, preko određenih naših malih narativa, ličnih priča i identiteta, možemo dodati neku kockicu tom velikom svjetskom modnom mozaiku”.
“Moj pristup modi je artistički, nekomercijalan, ne radim sezonske modne kolekcije, već unikatne, tematske. One pripadaju svijetu visoke mode”, istakla je Miranović.
Priča o zlatovezu, čija je vještina izrade zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Crne Gore, za našu modnu kreatorku i istoričarku umjetnosti, ima posebnu dimenziju. “Sticajem okolnosti, u periodu kada je izrada zlatoveza zaštićena, rukovodila sam Upravom zaštite kulturnih dobara Crne Gore, a tokom mojeg petogodišnjeg mandata, uz zlatovez, zaštitili smo ukupno šesnaest nematerijalnih kulturnih dobara. Sada Crna Gora ima tek dvadeset. To je jako malo u odnosu na zemlje okruženja, da pomenem, da Hrvatska ima toliko na UNESCO listi. Mi osim Bokeške mornarice, na toj listi nemamo nijedno nematerijalno kulturno dobro”.
“Jako puno treba raditi na tom planu. Na teritoriji naše opštine imamo dva zaštićena nematerijalna kulturna dobra: Kult Sv. Vladimira i izrada čunova na Skadarskom jezeru, ali i dosta potencijalnih”, objašnjava Miranović.
Iz tog razloga je prošle godine pokrenula projekat Dani nematerijalne kulturne baštine Bara, gdje je prezentovano više potencijalnih nematerijalnih dobara sa teritorije barske opštine, uključujući i dva zaštićena.
“Barska regija je izvanredan resurs za zaštitu nematerijalne kulturne baštine. Nadam se da će prošlogodišnja manifestacija prerasti u tradicionalnu, jednom godišnje – svakog septembra, jer imamo šta prezentovati”.
Sa Anastazijom Miranović razgovarali smo i o Starom Baru o temama iz svih sfera njenih profesionalnih interesovanja. Starobarska scena je inspirativna ne samo iz ugla istoričara umjetnosti, već i kao modna scena, savršenog ambijenta.
”Namjeravala sam 2016. godine, kada se proslavljalo deset godina nezavisnosti i hiljadu godina državnosti Crne Gore, da kolekciju Vladimir i Kosara predstavim upravo u Starom Baru. Međutim, tog dana je bila ogromna kiša. Dan ranije, morali smo da izmijenimo odluku i ovaj događaj upriličimo u Domu kulture. Priča nije vizuelizovana na način koji sam zamislila, među zidinama, gdje bi sa pripremljenom kostimografijom, atmosferom i u autentičnom ambijentu, to bio specifičan događaj. No, i ovdje je bilo lijepo, reviju je obilježilo i učešće glumaca iz predstave Sveti i prokleti, produkcije Kulturnog centra, nastupio je hor Antivari muzika sa dirigentom mr Mirom Kruščićem, tim povodom komponovana je i namjenska muzika. Bio je to multimedijalni, multidisciplinaran projekat sa učešćem više umjetnika, izvođača”.
“Kad radim, radim kompleksne događaje, to nisu samo puke revije i prezentacije novih odjevnih modela. Nastojim da budu multimedijalni događaji, s multidisciplinarnim pristupom temi, da uvezuju više umjetnosti, pa u njima participiraju muzičari, baletani, glumci… u zavisnosti od toga šta je fokus priče i na koji način moja modna priča može biti potkrijepljena umjetničkom koja čini suštinu”.
Za Stari Bar su vezani i naredni projekti koje Anastazija Miranović planira u saradnji sa umjetnikom Dimitrijem Popovićem, a među planovima je i projekat sa Kalafatskom radionicom Bokovac. “Tiče se jednog drugog ambijenta i našeg nacionalno zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra – dobrotske čipke. Dakle, Boka i poznata kalafatska radionica koja radi drvene jedrilice”.
O Starom Baru Anastazija Miranović je u emisiji Mozaik govorila i iz ugla istoričara umjetnosti.
“Gradska vlast, na čelu sa predsjednikom Dušanom Raičevićem daje značajnu finansijsku i logističku podršku zaštite i revitalizacije Starog Bara. Trenutno radimo desetak projekata, kod određenih smo u fazama izrade projektne dokumentacije, a kod pojedinih je sprovođenje konzervatorskih mjera uveliko u toku”.
“Veoma je važno što opštinsko rukovodstvo prepoznaje kulturološki, identitetski i turistički značaj i potencijale Starog Bara. Sa aspekta istoričarke umjetnosti, moram istaći da je Stari Bar decenijama na nacionalnoj tentativnoj listi za sticanje UNESCO statusa”.
Miranović je pojasnila da je glavna smetnja da se već nije našao na toj listi, ili da se neće u nekom doglednom vremenu naći, podgrađe. “To je okolina, jer sve što je pod zaštitom UNESCA ima i zaštićenu okolinu, koja ima isti tretman kao i samo kulturno dobro. Preduslov je, takođe, izrada i sprovođenje Menadžment plana. Treba podsjetiti da imamo urađen menadžment plan, koji se, koliko sam upoznata, ne sprovodi, nije urađena njegova revizija i sl”.
Smatra da je neophodno uraditi novi Menadžment plan Starog Bara u susret sve većim heterogenim izazovima, koji predstavljaju prijetnju, ali i potencijal njegove valorizacije. ”Sve je više posjetilaca, kruzing turizam je u ekspanziji, sve više ljudi je zainteresovano za stare gradove, a mi imamo jedan koji je vanredno značajan i vrijedan”.
Miranović je kao značajno spomenula i konkurs Turističke organizacije Bara za sufinansiranje projekta kulturne baštine, po osnovu 10 posto godišnje boravišne takse. TO Bara je prva u Crnoj Gori otpočela sa sprovođenjem ove zakonske norme i do sada realizovala više konkursa koji pružaju zaštitu i revitalizaciju kulturnih dobara i kulturne baštine barske regije. Takođe, vrlo je značajno da je Turistička organizacija, na čelu sa direktorom Danilom Orlandićem, prepoznala vrijednosti nematerijalne baštine, kao ogroman razvojni, turistički resurs”.
***
Miranović smo kao rukovoditeljku Zavičajnog muzeja zamolili da prokomentariše i aktuelnu sanaciju Dvorca kralja Nikole. “To je jedno veliko pospremanje, ne samo dvorca nego i dvorskog parka, zaštićenog kulturnog i prirodnog dobra/spomenika i nadam se da će Barani u dogledno vrijeme uživati u ‘novom ruhu’ starog vremešnog zdanja”.
“Sanacija Dvorca kralja Nikole u kojem je smješten Zavičajni muzej, ne teče predviđenom dinamikom, s obzirom da se u toku radova otkrilo dosta novoga. Izvođač radova je firma KOTO iz Beograda, koja je radila i radi na najznačajnijim kulturnim dobrima, kako u Crnoj Gori tako i u regionu. U toku radova su pronašli mnoge detalje koji zahtijevaju izmjenu/dopunu projekta, tako da je neophodna izmjena/dopuna konzervatorskog i glavnog projekta”.
“U toku je i izrada projekta uređenja enterijera, kojem prethodi TEP (tematsko ekspozicioni plan stalnih muzejskih postavki, koji je takođe u izradi). Petnaest novih elaborata, odnosno, stručnih izvještaja, dopunjuje postojeću projektnu dokumentaciju, koja u inoviranom izdanju ponovo treba da prođe određene zakonske procedure. Sve to zahtijeva i dodatne rokove realizacije”.
“Navedeno uslovljava prolongiranje roka završetaka sanacije, ali ono što je Opštini Bar i predsjedniku Raičeviću, a i nama iz struke jako značajno i bitno, je da se dvorac i park saniraju kvalitetno, da traje decenijama, a ne par godina, i da se zaista vidi kako je kvalitetno odrađeno, pogotovo što od 1979, nakon katastrofalnog zemljotresa, toliki obimni, kompleksni i zahtjevni radovi nisu sprovođeni na ovom zdanju”.
Iz tog razloga, kako je istakla, posjetioci ovog ljeta neće biti u prilici da posjećuju Dvorac, odnosno, Zavičajni muzej. “Čim se završi projekat parka, počeće i ti radovi, a to će sigurno zahtijevati određeno vrijeme. Treba odraditi kvalitetno, da imamo prave rezultate obavljenog posla, umjesto da žurimo kako bi zadovoljili rokove, a da posao ne bude urađen kako treba”.
Anastaziju Miranović zamolili smo da prokomentariše razliku između pozicija koje su poslednjih godina obilježile njenu karijeru: direktorka Uprave za zaštitu kulturnih dobara, direktorka Narodnog muzeja Crne Gore i sadašnju – rukovodilac Zavičajnog muzeja.
“Razlika je ogromna. Voljela bih kada bi postojalo sluha da znanje i iskustvo koje sam sticala rukovodeći tim velikim državnim institucijama kulture, krovnim, kada je u pitanju baština, valorizujem na pravi način“.
“Rad u Narodnom muzeju Crne Gore – matičnoj crnogorskoj muzejskoj ustanovi za mene je predstavljao ogromno iskustvo i nekako mi se u karijeri dešavalo da budem sudionik velikih projekata. Dok sam bila u Upravi za zaštitu kulturnih dobara sprovodio se veliki državni projekat revalorizacije kulturnih dobara. U Narodnom muzeje zatekla sam veliku reviziju, prvu ozbiljnu reviziju muzejskog materijala i muzejske dokumentacije od njegovog osnivanja. Bila je formirana državna komisija koja je pratila realizaciju cijelog procesa, puno se medijski polemisalo o izvjesnim ukradenim muzejskim predmetima, još decenijama unazad. Sve je to opterećivalo proces revizije, i iz svega je trebalo dostatno izaći i ‘pospremiti’ stvari u kući. Odradili smo ogroman posao, produkovali brojnu novu dokumentaciju”, kazala je Miranović.
“Kada sam ponovo profesionalno angažovana u barskom Kulturnom centru, u Zavičajnom muzeju, dočekalo me renoviranje vremešnog zdanja dvorca i revizija muzejskog fonda i dokumentacije barskog muzeja”.
“Paralelno radimo te poslove, uz tekuće, koji su sada uglavnom vezani za Stari Bar. Nekim usudom se uvijek nađem u središtu velikih projekata u kulturi, bilo kao njihov pokretač ili sudionik, pa se nadam da ćemo i iz ovoga izaći na najbolji mogući način, da ćemo konačno, kad ponovo uđemo sa muzejskim materijalom u barski Zavičajni muzej imati ne samo novu postavku i “novo” zdanje, u smislu sanacije i prezentacije najboljih slojeva ovog kulturnog dobra, već da će građani i gosti Bara moći da na dnevnom nivou uživaju u vrijednostima koje će moći da dožive u Zavičajnom muzeju Kulturnog centra Bar”, zaključila je Anastazija Miranović.
