U fokusu emisije “Sunčanom stranom ulice“ Radio Bara bila je problematika sa kojom se na dnevnom nivou suočavaju odrasla lica sa smetnjama u razvoju, ali i njihovi roditelji ili staratelji. Gošća emisije bila je Marta Anđelić, predsjednica NVO Adria, žena koja već skoro dvije i po decenije, tiho i uporno, gradi mostove razumijevanja između sistema i onih koji su ostali na njegovoj margini.

RB/BI: Iako se često govori o djeci sa smetnjama u razvoju, kada ta djeca odrastu – sistem kao da za njih prestaje da postoji. Upravo se tom problematikom bavi “Adria”, pa je možda dobro da na početku podsjetimo slušaoce kada je i s kojim ciljem, NVO osnovana?

Anđelić: NVO “Adria” je osnovana 2001. godine. Nastala je sa ciljem da ispunimo potrebe i podržimo osobe sa invaliditetom, a posebno djecu i odrasle sa smetnjama u psiho-fizičkom razvoju. Trudimo se da raznim aktivnostima poboljšamo kvalitet života kako njih, tako i njihovih porodica.

RB/BI: Na koji način pružate podršku odraslim osobama sa smetnjama u razvoju i njihovim porodicama?

Anđelić: Kada smo počeli sa radom imali smo 16 korisnika. Situacija je bila značajno drugačija Samim tim što su bili 24 godine mlađi nego sada. Organizovali smo niz radionica i seminara edukativnog karaktera, namijenjenih roditeljima, ali i za široj zajednici, prevashodno institucijama koje se bave tom problematikom. Imali smo podršku UNICEF-a, Američke ambasade, dok smo sa UNDP-em, u saradnji sa Opštinom Bar, imali trogodišnji ugovor o saradnji, koji je podrazumijevao Dnevni boravak za naše članove. Nakon isteka ugovora, saradnju smo nastavili organizovanjem brojnih kreativnih radionica, seminara, radionica koje su se ticale zdravstvene zaštite, psihološke zaštite, rada sa defektolozima… Međutim, kako su ih stigle godine (najmlađi ima 32, a najstariji 49 godina) sada uglavnom organizujemo kreativne radionice koje su u skladu sa njihovim interesovanjem i zdravstvenim stanjem, jer sve više obolijevaju I oni, ali i njihovi roditelji i staratelji.  

RB/BI: Koji su najčešći problemi s kojima se ove osobe suočavaju nakon izlaska iz školskog sistema?

Anđelić: S obzirom da postoji Specijalno odjeljenje u OŠ “Jugoslavija”, a sve osnovnoškolske i srednjoškolske ustanove su prihvatile inkluzivno obrazovanje, oni koji su pohađali školu, naučili su najosnovnije – da čitaju i pišu. Međutim, ono s čim se suočavamo kada izađu iz školskih klupa, je da ostaju isključivo u porodičnom okruženju, pa im se sva socijalna interakcija svodi na familiju, rodbinu i, možda, prve komšije. Naše udruženje se trudi da ih uključimo u život šire zajednice, jer se zajednica kada su “vidljivi” navikava na njih. Vodimo ih na plažu i kupanje, na razne izlete…

RB/BI: Kakav je društveni i instutucionalni okvir pod kojim se tretiraju osobe sa smetnjama u razvoju i kako danas funkcioniše sistem podrške u Crnoj Gori? Sigurno da sistem ima “rupa” ali, nekako, vjerujem da ih ljudskost, empatija, solidarnost i razumijevanje, makar dijelom, mogu popuniti…

Anđelić: Skoro sve opštine u Crnoj Gori imaju organizovan Dnevni boravak, sarađujemo i sa brojnim organizacijama koje organizuju radionice. “Adria” koristi bio-psiho-socijalni model, što implicira da nam nisu potrebni isključivo defektolozi i psiholozi (koji jesu neophodni da bi napravili procjene, a to nas obavezuje da angažujemo animatore koji će raditi sa članovima). Smatram da u našim gradovima nema dovoljno kapaciteta za prijem sve većeg broja djece koja se rađaju sa razvojnim smetnjama i poremećajima iz spektra autizma. Nije lako roditeljima, ali ni institucijama koje se bore sa nedostatkom adekvatnog kadra i prostora.

RB/BI: Kakva je saradnja sa lokalnim institucijama, Opštinom Bar, Centrom za socijalni rad, zdravstvenim službama?

Anđelić: Sa Opštinom Bar od samog osnivanja udruženja imamo izvanrednu saradnju. Sa Centrom za socijalni rad, takođe. Na našim radionicama učestvuju i predstavnici Opšte bolnice Bar. Nažalost, Dom zdravlja, pretpostavljam zbog nedostatka kadra, nije bio u mogućnosti da nam pošalje učesnika na poslednju radionicu. 

RB/BI: Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo da bude prioritet u politici zapošljavanja i socijalne zaštite ove populacije?

Anđelić: Imali smo projekat “Zaštićena radionica”. U zavisnosti od stepena radnih mogućnosti i procjene radne sposobnosti naših korisnika, neki od njih bi se i mogli zaposliti. Međutim, nema više radnih mjesta gdje se radi manuelno. Imamo i mali staklenik u kome mogu da uzgajaju povrće i cvijeće. Nisam sigurna da naši korisnici mogu ispoštovati puno radno vrijeme i da su poslodavci u mogućnosti da im obezbijede radno mjesto prilagođeno njihovim sposobnostima.

RB/BI: Gdje se nalaze prostorije u kojima “Adria” funkcioniše i koliko imate štićenika?

Anđelić: Prostorije NVO “Adria” se nalaze u Polju. Koristim priliku da se zahvalim Opštini i Mjesnoj zajednici, jer su nam obezbijedili lijepe uslove za rad. Trudimo se da im se, zbog toga što ne plaćamo zakup, odužimo na način što održavamo higijenu, ne samo prostorija koje su nam date na korišćenje, već i okolnog prostora. Trenutno imamo šest korisnika, jer nemamo mogućnost za veći broj članova. Problem predstavlja i što nedostaje dovoljno obučen kadar koji može da radi sa odraslim licima sa smetnjama u razvoju, a nismo u prilici ni da zaposlimo edukovanu osobu koja bi za radni angažman bila adekvatno plaćena. Veliki problem predstavlja i što je izuzetno teško na dnevnom nivou organizovati prevoz korisnika od mjesta stanovanja do naših prostorija.

RB/BI: Tokom proteklih sedmica organizovali ste i nekoliko seminara. Koje su bile teme i jeste li zadovoljni učinkom?

Anđelić: Kako je krenulo, mogu reći da sam zadovoljna. Na sastanku sa direktoricom Centra za socijalni rad Biljanom Pajović, dogovorili smo da to odradimo zajednički, imajući u vidu da je i cilj zajednički – pomoć ovoj kategoriji stanovništva. Dogovorili smo se da krenemo od početka, jer su se posljednjih godina, vezujem to za pandemiju koronavirusa, čini mi se, predrasude pojačale. Oni su bili zatvoreni, pa su neke naučene sposobnosti i radnje koje su savladali, u međuvremenu, zaboravili. Seminari imaju za cilj da utvrdimo koje su im trenutne potrebe i mogućnosti, ali i želje, kako roditelja, staratelja, tako i njihove djece. Prva radionica je više bila dogovornog karaktera – pričali smo o svim temama, na drugoj smo njima prepustili da odrede šta im je zanimljivo i o čemu bi voljeli da se priča na tim skupovima. Na trećoj smo govorili o pravima i potrebama roditelja i na koji način da pravno zaštite svoje dijete u sistemu socijalne zaštite i njihovog budućeg života, kada roditelja jednog dana ne bude. Službe podrške su neophodne, a posebno zabrinjava što u šifrarniku ne postoji radno mjesto njegovatelj. Ovoj populaciji ne treba geronto-domaćica, iako ona zaista mnogo može da pomogne. 

RB/BI: Da li je neko od članova udruženja kojim rukovodite u posljednje vrijeme ostao bez roditelja ili startelja i šta se u tom slučaju desilo? Kako je organizovan njegov život, ko sada brine o toj osobi?

Anđelić: To je pitanje nad pitanjima. Upravo sad sa Centrom za socijalni rad pokušavamo da organizujemo i dogovorimo se šta i kako dalje i koje službe su neophodne. Postoji stanovanje u zajednici i podržano stanovanje. Mišljenja sam da je najprirodnije da osobe sa razvojnim smetnjama ostanu u svom domu. Ako su u njemu sami, taj dom može da se pretvori u neki manji stan za stanovanje uz podršku. U krajnjem slučaju, bilo bi dobro ono što već dvadeset godina forsiram – da se osnuje multifunkcionalni centar, gdje bi bilo uključeno i stanovanje uz podršku. Njih, njih maksimalno četvoro bi živjelo u jednoj kući (ne preferiram stan, jer bi bili zatvoreni u jednom prostoru, a kuća daje mogućnost bavljenja sitnim poslovima u dvorištu). Živjeli bi zajedno, uz 24-časovni nadzor i mogućnost posjete roditelja, rodbine. Veoma je teško da osobe sa razvojnim smetnjama ostanu da žive sa bratom ili sestrom od momenta kada oni osnuju svoje porodice, dobiju djecu. Mnogi ne znaju koliko duboko osjećaju i vide kada počnu da predstavljaju teret i smetnju, kada su na neki način odbačeni. Izuzetno pozitivna iskustva nosim sa prošlogodišnje posjete Domu za odrasle i starije “Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac” u Novom Bečeju, gdje je podržano stanovanje odlično organizovano i ima brojne servise. Očekujem da će nas osoblje zaposleno u toj ustanovi posjetiti početkom naredne godine i u Baru predstaviti način i organizaciju rada, uputiti nas koji je kadar potreban. Osnivanje ustanove takvog tipa bilo bi dugoročno rješenje za odrasle osobe sa smetnjama u razvoju u Baru.

RB/BI: Da li mediji dovoljno pažnje posvećuju ovoj temi i kako bi trebalo da izvještavaju?

Anđelić: Od osnivanja imamo odličnu saradnju sa svim medijima, posebno sa Radio Barom. Gostovala sam u program Radio Bara i prije nego što je nevladina organizacija na čijem sam čelu formirana. Prvi put sam tada, iako nekima nije prijalo, javno rekla da i ja imam dijete sa smetnjama u psiho-fizičkom razvoju. Govorim istinu, a mog djeteta se ne stidim. U posljednje vrijeme se dosta toga promijenilo, zadovoljna sam kako su osobe sa razvojnim smetnjama prihvaćene u našoj zajednici.

RB/BI: Kakvu podršku očekujete od građana i institucija?

Anđelić: Od građana očekujem da razumiju potrebe ovih lica, da shvate da oni nisu neko od koga treba bježati, da se prema njima ophode kao prema onima koji nemaju takve poteškoće. I djecu treba učiti tome. Svakome se može dogoditi da dobije dijete sa poteškoćama. Što se sistemske podrške tiče, naše potrebe treba staviti pod okrilje lokalne zajednice jer je “Adria” mala organizacija koja ne može sve sama. Radionice imaju za cilj i da ukažu koje su sve usluge neophodne da bi život osoba sa razvojnim poteškoćama bio kvalitetan, što produktivniji i lakši. Podsjećam da su i roditelji tih osoba sve stariji, nemoćniji, pa ih ne mogu izvesti u šetnju, pomoći im u socijalizaciji, osuđeni su da vrijeme provode u svojim kućama. To je nezdravo i za najzdravijeg čovjeka, a kamoli za njih koji su zbog samog stanja već izopšteni iz zajednice. Godinama smo organizovali novogodišnje priredbe, radionice, ali su oni sada te aktivnosti “prerasli”. Ranije smo u saradnji sa Zavodom za zapošljavanje Crne Gore, Biroom rada Bar, 14 naših koisnika zapošljavali na period od tri mjeseca, tokom kojeg su izrađivali novogodišnje čestitke, za šta su dobijali simboličnu nadoknadu. Radujem se i želim da se što prije otvori Centar za djecu sa smetnjama u razvoju. Bilo bi dobro da se, ukoliko je moguće, u sklopu tog objekta obezbijedi i stanovanje uz podršku. Tada bismo bili u prilici da im organizujemo i, za njih vrlo značajnu, radnu terapiju. Na taj način bi roditelji imali vremena za neophodan predah i mogućnost da ostave dijete u sigurnom okruženju. Ta potreba je naročito izražena od kada su njihova djeca sa smetnjama u ozbiljnim godinama, a roditelji nekada moraju sami da otputuju na nekoliko dana. Od velike je važnosti da osobama sa razvojnim smetnjama, uz nadzor stručnih lica, dozvolimo da samostalno donose neke odluke koje ih se tiču. Nadamo se da ćemo u saradnji sa Opštinom Bar pronaći model kako da popravimo kvalitet života kako naših korisnika, tako i njihovih roditelja.