Građani Bara najoštrije su osudili napad na mlade atletičare iz Sarajeva. Redom ističu da je ovaj događaj urušio ugled našeg grada koji je oličenje multikulturalnosti i tolerancije. Dijele mišljenje da je kod slučajeva vršnjačkog, ali i nasilja uopšte, prije svega, odgovorna porodica. Kažu i da je u posljednjih nekoliko godina vršnjačko nasilje i te kako u porastu, ali se isto tako nadaju da se to može promijeniti.
Dušica smatra da je ponašanje pojedinca odraz kućnog vaspitanja, a da nasilnici obično potiču iz problematičnih porodica.
„Mišljenja sam da to sve ide iz kuće, da su djeca sve od roditelja naučila, čast izuzecima, uvijek ih ima, ali gledam to i kroz moj posao jer radim sa djecom – mi se trudimo da to spriječimo, ali kad ih roditelji brane po svaku cijenu ili im čak i pružaju podršku, neadekvatno kažnjavaju, onda je situacija veoma teška. Imamo dijete koje napravi nešto a roditelj dođe i kaže: on ima svoja prava i, jednostavno, neće da ga kazni. A kad je u pitanju vršnjačko nasilje koje se ponavlja kod iste djece, ne bih uopšte gledala jesu li maloljetnici ili ne nego bih ih kažnjavala i to, što se kaže, da zapamti i ne ponovi.“
Savo je, ističe, razočaran zbog svih događaja koja se u posljednje vrijeme dešavaju u našem gradu.
„To je sve vaspitanje od kuće, mora tu država i cijeli sistem da reaguju, svi da djelujemo. Bilo je uvijek tuča, ali nije kao u posljednjih nekoliko godina. Mislim da će doći kraj tome, daće Bog da se malo to reguliše, da sistem profunkcioniše i nadležni organi počnu da rade svoj posao. Zaista, tu dosta zavisi od kućnog vaspitanja, a i obrazovanje nam je dosta zatajilo“
Milanka zamjera roditeljima što ne vode računa o tome gdje su i šta im rade djeca.
„Sramota, ova današnja djeca su nedajbože. Sito – manito, ne znam šta da kažem. Trebalo bi roditelji više da se uključe, da vode računa gdje su im djeca, ranije nije tako bilo. Moja djeca su starija, ali nikad nisam imala problem sa njima, nikad mi niko nije došao na vrata, ni policajac, ja sam bila stroga majka, a ovo danas, od 13-14 godina po kafićima, daju im alkohol… Mislim da to najviše potiče iz kuće, ne vodi se računa, znam dosta porodica koja pet para ne daju gdje su im djeca. Imam troje unučadi, jedno živi kod mene, igra košarku, na trening, slabo izlazi, mnogo je na telefon, to se bojim.
Kakve treba da budu vaspitne mjere? Da roditelji pričaju sa djecom. Sad dijete ne smijete udariti, ja sam prije prutem ili kaišem, a sad toga nema.“
I Snežana, kao i ostali sugrađani ističe da je nasilje u Crnoj Gori sve više zastupljeno i da omladina treba da se međusobno slaže i podržava, a ne sukobljava.
„To je, stvarno, sramota, omladina treba da se slaže. Jeste, u porastu je nasilje, Crna Gora je mala, svaki dan se dešava nešto. Bilo je toga i ranije, potuče se omladina, ali sad je učestalije, možda što se više priča o tome i u medijima. Ponavljam, uvijek je toga bilo, i ja sam se tukla. Gdje leži problem? Mislim da roditelji ne žele nijedno dijete tako da radi, ali danas ulica i telefoni vaspitavaju, tehnika je napredovala, ali je pamet oduzeta. Kako da se smanji ovaj problem? Da se smanji trebalo bi, a da se iskorijeni ne može nikad, dok je naroda. Možda neko obezbjeđenje, da se malo prati što se radi…“
Naša sugrađanka koja zbog „složenosti situacije“ nije željela da se predstavi, smatra da su najveći krivci roditelji, ali i škola. Roditelji, jer djeci sve dozvoljavaju, a nastavnici jer nemaju autoritet.
„To je katastrofa, tu su roditelji po mome dosta krivi, a i škola. Da li je nasilje u porastu? Jeste! I ranije je bilo tuča, ali, znate kakve su prije bile tuče? Djeca se išklapaju, po naški, ali da su upotrebljavali ovakve rekvizite, Bože sačuvaj. U današnje vrijeme je i roditeljima i djeci sve dostupno, da se usavršavaju u svakom pogledu, ali ništa od toga, čast izuzecima. Evo, u školi nećete naći nigdje nastavnika, oni na telefone stoje, svi kao figure, ne gledaju što se dešava oko njih. Prosveta je, po mome, došla na najniži nivo. Glavni krivac? Prije svega kućno vaspitanje, pa onda škola. Naravno tu je i društvo, sad je djeci sve dostupno, telefoni na času… Ovo je, možda, oštar komentar, ali iskren. Danas dijete od 5-6 godina psuje, gledam djecu koja se usprotive roditeljima, a imaju dvije godine, krive se, neće ništa da slušaju… Pa, dokle? Od starta se to rješava, od malih nogu, kad već počne da saznaje. Ne treba mu dozvoljavati ono što nije za njega, treba postavljati granice i to stroge. To je malo veća psihologija u današnje vrijeme… ali osnovno i prvo vaspitanje je iz kuće, pa onda i u školi. Profesori ne smiju da dozvole da nemaju svoj autoritet. Meni je sestra bila nastavnik, sada je u penziji, poznata je bila po tome što nije dozvolila da joj autoritet padne ni povodom ocjena, da neko utiče na nju, ni prema đacima. I dan-danas je pozdravljaju sa „nastavnice“… Nastavnici zadaju djeci zadatak, a ni ne objasne im ga na času. Šta čekuju od te djece, da im objasne roditelji koji nemaju vremena možda ni ručak da im skuvaju, a ne nešto drugo, zbog posla, jer manje-više rade kod privatnika… Žao mi je omladine, djece… roditelji su ti koji treba od malih nogu da ih vaspitavaju.“
Vidno potresena ovim događajem bila je još jedna vremešna sugrađanka, kazavši da je sve što se u posljednje vrijeme dešava u Baru veoma tužno.
„To je toliko teško i bolno. Ko ima razuma i osjećanja da nevinu djecu napada? To se konstantno ponavlja i ne znamo dokle, ništa se ne čini povodom toga. Sad je krenulo, znači trebalo je da neko bude prebijen da bi mi oprali obraz pred narodom. Uzrok tome je sistem, cjelokupni, od sudstva, škole, države… Cijeli sistem treba mijenjati, treba djecu vaspitavati. Pustili smo ih na ulice, ne znam šta se događa.
Nadam se da će biti bolje, da će se nešto uraditi, ali treba vrijeme da prođe, treba još neko da strada pa da onda krenemo u akciju. Prvo roditelji, vaspitanje, da li sad treba te roditelje da prevaspitavamo kako da nauče svoje dijete da bude pošten i dobar građanin? Treba krenuti od vrtića, preko škole… treba djeca da su nam jednaka, da ne gledamo ko je čiji i da sve institucije rade po zakonu, bez ikakve rezerve.“
Monika smatra da je nasilje oduvijek prisutno u društvu, ali vjeruje da će, kako vrijeme bude odmicalo, situacija biti bolja.
„Mislim da je nasilje oduvijek prisutno, samo se možda sada malo više skreće pažnja i mislim da što više vrijeme bude prolazilo da će to da se mijenja, jer se sada više skreće pažnja. Šta je uzrok? Nisam sigurna, ali pretpostavljam da je vaspitanje, nekako manjak empatije prema drugima, bez saosjećanja… Ne bih rekla da je nešto drugo u pitanju. Mislim da to kreće od odnosa prema djeci u kući i to što im dozvolimo da oni smatraju da je normalno. Ako mi njima skrenemo pažnju kako treba da se odnose prema svojim vršnjacima i prema drugim ljudima, oni će to, vjerujem, kad-tad usvojiti.“
I Marko smatra da je posljednji slučaj nasilja veliki poraz za naše društvo.
„Nemam što da kažem, normalno da ne opravdavam to. Dosta zavisi od vaspitanja, prije svega roditelja, ali i društva. Bilo je i ranije vršnjačkog nasilja, ali sad je baš u velikom porastu. Sa vaspitanjem moramo započeti od vrtića. Šta da kažem, vidite u kakvom društvu živimo, još nemamo ni predsjednika, ni vladu…
Valjda treba da postoje neke strože mjere.“
Naš mladi sugrađanin Ajdin kazao je da nema riječi kojim bi objasnio nasilničko ponašanje.
„Katastrofa. Vjerovatno je u pitanju neki nedostatak, ne mogu to da objasnim nikako, ne razumijem ih. Možda zbog društvenih mreža, raznih klipova… Šta motiviše napadače? Njihov bolesni um, to samo, što drugo? To se baš teško može spriječiti, ako on ima želju da uradi tako nešto, on će to i uraditi na bilo koji način, krenuće da ostvari tu svoju zamisao.“
