Bio je 13. januar 1977. godine kada sam vozom iz Beograda stigao u Bar. A onda blatnjavom, punom rupa, danas uređenom, asfaltiranom, Beogradskom ulicom, do SUP-a, koji je bio u zgradi gdje je sada Mornarica Vojske Crne Gore. Nikada do tada nisam bio u Baru.
Prethodno sam napustio Prizren, ljut zbog nekih odnosa na poslu tamo.
Prijem je u Baru bio baš… ono. Ljubo Đurđević – vezista SUP-a, majstor svog zanata, bio je jedini koga sam znao preko službenih policijskih teleprintera, danas bi to bila FB veza.
Prijateljski me dočekao – ostali smo prijatelji zauvijek, nažalost nema ga više među nama.
A imalo bi šta de se priča…
Bio sam školovan radnik bezbjednosti, da se pohvalim, najbolji u svojoj klasi kriminalističke tehnike u Beogradu. Doduše, sa jednim kolegom iz Niša dijelio sam prvo mjesto u ispitima teorije i prakse, a bila je to visoka kriminalistička, danas bi rekli, forenzička edukacija.
Bio sam malo i ono splitsko-dalmatinski-prizrensko-kosovski školovan na ulicama Splita i Prizrena. Sve u svemu, teška kombinacija.
Elem, prvi čaj po dolasku u Bar pijem u hotelu „Agava“ sa jednim policajcem iz Dežurne. Počinje ispitivanje, testiranje… Pazi se ovoga, pazi na ono… Prijatelj, drug, a znamo se par minuta. Bio je iz škole stare Udbe: ispitati, saznati – prenijeti kome treba.
Prijem odličan. Uklopljen „top“. Sviđa mi se Bar.
Na obali upoznajem arhitektu, pokojnog Baća Mijovića. Radi malu barku. Priča o Alžiru gdje je bio. Zbližili smo se preko barke, ostali prijatelji. Genijalan čovjek – ostalo mi je u sjećanju, a gdje sam ja tu?
Upoznajem momke koji plove na feribotu.
Stižu farmerke, šimi cipele, jakne – filmovi, naravno za ličnu upotrebu. Italija je bila na dohvat ruke. Kolor fotografije…
Policajci su išli u pratnji feribota. Odem i ja sa Ljubom. Granični policajac ide službeno, mi u „kombinaciji“ službe. Moglo se, išlo se. Ostanemo sedam dana, do sljedećeg broda, kao, zakasnili na naš. Bilo je događaja u Napulju, nije za pisanje… Bella Italia – vidi Napulj pa umri!
Šef nam, po povratku u Bar, spremio svilen gajtan. Izjave, suspenzije, svašta nešto. Veliki Mile Vojinović, načelnik SUP-a, zove hitno i smjesta na razgovor. Pričajte šta je bilo… Otvori se boca viskija, priča do podne i smijeh: kako je Ljubo dizao ruke uvis, a ja progovorio italijanski. Doduše, i moje su bile do pola glave podignute. Nema zezanja, reflektori u tebe, komande oštre! Kako i ne bi, kada smo ušli u neku vojnu bazu ne gledajući saobraćajni znak…
A onda noćna posjeta obali Napulja… Lud ne bih sada išao tamo. Bili smo relativno mladi, da dodam.
Zašto pišem ovo?
Pa, da se vidi kako je bilo nekada, kako bi to bilo sada.
Vojinović kaže, maltretiraće vas šef, stojički otrpite, tražiće da vas suspendujem. Dobićete na kraju kaznu 10 posto od plate i ukor.
Bili smo tim, znali smo posao, nikada se nismo obrukali neznanjem, imali smo tolerancije jedan za drugog, ali smo i bili dešpetni, iskakali iz kontrola. No, uvijek spremni da izvršimo zadatak, da pomognemo jedan drugome. Istina, i da sakrijemo ponešto, u granicama, ako niko sa strane nije imao štete. Danas bi to bilo drugačije.
Kako drugačije, ostavljam da vidite kad raširite sliku današnjeg vremena.
Upoznajem pokojnog Boška Mijovića. Veliki, dobar fotograf i foto hroničar Bara. Nastavio sam gdje je on stao, kao što sada nastavljaju drugi, otkada sam ja stao. Ima nešto što se zove zub vremena i to se mora prihvatiti. Nema lijeka, niti vještačke zamjene, porculanske…
Počeo sam snimati Bar iz svih uglova i perspektiva. Pravio sam svoju arhivu stanja grada kada sam došao. Bilo mi je sve interesantno. Ubrzo sam počeo da radim fotografije i iz Bara za medije. Stekao dosta prijatelja, pa je sve bilo lijepo. Posao, kuća, kafana, more i druženja.
Bio sam svuda i na svakom mjestu svoj. Govorilo se u to pero: „Ako Anto nije snimio, kao da se to nije dogodilo.“
Volontirao sam u „Barskim novinama“, Radio Baru, Štampariji. Ostavio neke tragove za grad. Kako su to bila lijepa vremena.
A onda je počela igranka… AB revolucija.
O poslu u policiji se ne priča. Kad odeš sve ostaviš iza. Zaboraviš.
AB revolucija me je koštala dosta. Saznajem, spremaju mi svilen konac ili gajtan, svejedno. Anto – Split, neposlušan, svoj, neće da igra kako trener kaže. Ja napišem zahtjev, odem u penziju na kraju godine, u tri dana dobijem saglasnost. Radim, čekajući rješenje, jun, jul, pola avgusta… a onda stigne ispravljeno rješenje. U penziji si od „31. juna“. AB kvaka, inflacija se ne obračunava, nema ono što ovlašćena lica sa beneficiranim stažom dobijaju, tako da sam jedini inspektor crnogorske policije, a možda i ex YU, koji je u penziju otišao sa jednogodišnjim prosjekom.
Danas imam, kao penzionisani ex stariji inspektor SUP-a, cijelih 300 eurića penzije. Hvala crnogorskim AB revolucionarima iz SUP-a tih godina i na tome i na raznim pakovanjima, pretresima, hvatanjima u „makaze“.
Bilo – prošlo.
Volio sam muziku, koncerte, spontane svirke. Sjećam se „Cvetka zanovetka“, „Oaze“, čitave ekipe… Koji su to ljudi od muzike bili, bez ilje…
Sjećam se baraka Vatrogasne. Grupe „Ružin trn“. Vježbaju, ja uživam, odradim koji snimak. Donesem UHER 42OO IC, vrh tehnologije, kupio ga u Pančevu od šanera, snimam. Bješe Englez Kris Nikols – klavijaturista, pa se požali na probi da Pero Purlija povremeno iskače iz nekog ritma u nekoj pjesmi. Purlija će: „Alo, Kris, ja sviram na rikenbejker“… „Laku noć foliranti“, pjevao je Sančo.
Dadoh traku, original, da presnimi Val Kuper, i ostade u Radiju negdje.
Bio sam po Dalmaciji, vidim na rivama koncerti, fešte. Hajde da to uradimo na Marini u Baru. Skockam ekipu.
Prvi koncert, povratak na Marinu, bio je koncert „Tri DJ“. Sjećam se Zmije koji je tražio da mu u „Vijestima“ ispred imena stavimo rezidijalni DJ… Dobijem dozvolu, prećutnu, da malo svirku produžimo, ako niste znali ili se ne sjećate, za čudno čudo, u jeku sezone donijeta je odluka na nivou Vlade da se u 23 gasi muzika u Crnoj Gori. Ja sam je ugasio u 12.15, a mogli smo do jedan po ponoći.
Zašto?
Popnem se na binu da snimim baš veliku masu publike. Čudo od posjetilaca koliko ih je. Igraju neki ispred bine golišavi do pasa, skaču žestoko, a guraju se samo tako. Vidim, nisu im oči crvene, no pobijeljele. Reagujem: „Alo, Zmija, kupi opremu, moramo prestati, stiže policija. Nemoj naglo, u pet minuta smanji im doživljaj i pakuj ploče.“ I bi tako.
Sjutradan dobijam rješenje da mi se odbija zahtjev za koncert u produženom trajanju i da, shodno propisima, sve se mora završiti do 23 časa. Kada se imalo volje za pomoć, sve se moglo.
Legenda barska, Zoran Ostojić, sindikalni vođa Luke, dotjerao dvije traktorske prikolice za binu, Čađo dade vatrogasno vozilo, Hitna će biti tu, policija da propratiti sve po protokolu. Saradnja i razumijevanje….
Poslije sam shvatio neke stvari… no nije to za sjećanje iz „Hodnika“.
Bilo je pet-šest koncerata. Nezaboravni koncert grupa „Amadeus“ i „Neverne bebe“ na istoj bini u istoj noći ispred kafea „Planet“. Ma išlo nam je sa ekipom sve od ruke, a imali smo i razumijevanje lokalne vlasti.
„Pirata“ Ljuba upoznajem u Sutomoru. Ono, ista vibra. Ja sam Dalmatino. Riba, pjesme Mediterana, volimo iste stvari. Odradimo nekoliko piratskih, pa onda ih nazovemo mediteranskim stolovima ispod Stare masline.
A onda se dešava kulturna gerila u Spilji…
Možda je moja mana da kad krenem i ide sve „top“ i shvatim da ja to mogu, povuče me drugi izazov, ali je lijepo kad ideje nastave drugi. Pa to je i cilj, da se nešto dobro dešava, nije važno ko će stati iza toga, ako je to dobro za grad i njegove žitelje.
Upoznam Gaja Velovića, Engleza. Lik poseban, elektroničar, voli muziku, stara pojačala. Postali smo i ostali dobri drugari. Mnogo vremena smo utukli oko elektronike i novotarija. Odosmo tako jednom i za London na par dana. Ostadosmo mjesec i kusur. Tada sam ušao u gej klub (a da nisam znao) da popijem crno pivo. Pola piva sam popio, dok sam shvatio gdje sam. Gaj se smije, sam si tražio da uđemo u ovaj pab…
Sjećanja se bude. Vrijeme mandarina. Gajo šeta kroz mandarine, priča bežičnim telefonom, ručnim. E, moj Gaj, da si ostao u Londonu ne bi imao užitak šetnje kroz mandarine i da telefonom razgovaraš sa suprugom. Da sam ostao tamo, telefon bi sada išao za mnom, odgovori Gaj.
Moje uspomene iz „Hodnika“ vezane su za kreativne ljude. Kafane bez protokola, okupljanja bez povoda. Spontani gril na obali, gajba piva pred kišu… I zezanja, priče uspomena pomoraca i drugih barskih svjetskih putnika. Kuba, bilo ovo, bilo ono, koncerti, hipi avanture i sve što ide uz njih, priče su koje su nam pasovale uz pivo, viski i druge tekućine. Ne opiti se, no biti veseo i dobro raspoložen…
Jedne godine imali smo na marini „veselu mašinu“. Peklo se i pilo. Dobijemo po dva litra, mi koji smo učestvovali u tome, da ponesemo doma. Za dvije nedjelje, vraćamo boce, sve smo zalihe utukli, a mislili smo da će trajati bar par mjeseci. Više od pola tone grožđa, malo li je, prošlo je kroz „mašinu“.
Nikada nisam volio uštirkane objekte i restorane. „Lamarin“ na obali, gdje je sada TO Bar, bio je vrh, po mjeri.
Političari.
Pamtim ih sve. Kada je Žarko Pavićević bio predsjednik, na košarkaške utakmice je dolazilo pola Opštine.
Ispred mog objektiva u stavu mirno bili su državnici, političari, estradni umjetnici. Kolega iz „Vijesti“ znao je moj štos, a nije fer pričati ga. Interna stvar. Upoznao sam ih izbliza. Neki su me oduševili, za neke sam pomislio kako sam se prevario…
Davno sam pravio ulične izložbe, galerije na satelitskoj anteni pred TV festival ispred hotela tada zvanog „Topolica“. Kačio fotografije, čaršave na konopima, po Virpazaru. Desna ruka, pokojni Stevo Popović, drug do daske, grafičar, fotograf samo takav i samo tako nepredvidiv.
Tada su gledali na ove akcije blijedo, a danas je to hit – moderno, kao nova komunikacija autora koji šalje poruke i primaoca poruka.
U Baru žive genijalni ljudi. Treba im dati malo prostora, podršku.
„A pro po“ snalažljivosti Barana – jedna crtica.
Dolazi ruska visoka delegacija da obiđe Stari grad Bar. U zvaničnoj posjeti su kod sekretara Saveza komunista Jusufa Kalamperovića. Vrata zakantačena, nema nikoga, nije došao zaduženi radnik iz Kulturnog centra da ih otvori. Neugodna situacija. Meškolji se Kalamperović, pa veli: „Ništa, mora Komitet da otvara“. Izvadi balu ključeva iz džepa i klik, nakon probe par ključeva, otvori se katanac. Rusi gledaju, čudom se čude, a on kaže: „Kod nas sve ključeve javnih objekata Komitet drži u rukama“.
Volio sam sa Gvozdom da obilazimo Crmnicu, koze, stare kuće. Ostale su u mojoj arhivi brojne fotografije Crmnice i koza, a u ateljeu Gvozda brojna platna. Bio je kreativan i duhovit, za neke težak. Meni je bio kul…
Znao sam svašta oko fotografije. Nije bilo toga što nisam mogao snimiti javno ili tajno.
Sve su to crtice mene & ljudi oko mene.
To su sjećanja, ima ih bezbroj za tri toma romana…
Jedan sam od autora knjige „Tradicionalna barska kuhinja“. Godinu dana prikupljanja materijala sa Milanom, Suljom i povremeno Rajkom, puna su sjećanja, ne iz „Hodnika“, nego sa trpeza gostoljubivih domaćina.
Ostaće zapamćeno.
U Zupcima kod Mire Babić se sprema „jagnjeći koš“. Da pojasnim, pola jagnjeta punjeno džigericom, orizom, začinima, itd. Peče se ispod sača u prizemlju. Na spratu domaćini i ekipa meze – svašta nešto. Mušnice kao delikates, kozji sir, razne masline… Velim ja: „Rajko, ovo je sve, nema više ništa.“ Rajko opali po mušnicama, a one delikates samo takav, strava pašu uz zubački sir i masline. U neko pero stiže jagnjeći koš. Puši se i miomirisi ispuniše prostoriju. Ustade Rajko spontano, pa veli: „Ljudi, ja sam se preškarta, prejeo sam se mušnica, ne mogu više!“
Sjetih se i ove situacije…
Predveče u jednom objektu servira se večera nakon što smo snimili pripremu, recepte, itd. Milan u volju nakon dobrog vina, recituje pjesmu „Kari Šabanovi“. A onda dolazi vlasnik objekta sa 300 stranica pjesmarica, plus harmonika. Pita Milan: „Domaćine, moramo li sve ovo da ispjevamo?!“
Ne može se to opisati, a nisam ni vičan baš riječima da prenesem taj ambijent i ta dešavanja. Da je fotka, druga bi priča bila.
Barani su i snalažljivi.
Treba se zahvaliti čovjeku na domaćinskom dočeku. Rajko ga pita: „Kako ti bješe prezime?“
„Popović“.
„Aaa, Popović, da, da… Uvijek mi je tata govorio: ako ideš u taj kraj, prijatelje Popoviće potraži!“
„Tradicionalna barska kuhinja“ je jedna od prvih knjiga koja je tradiciju spremanja hrane na poseban način opisala. I ne podržaše nas da je doradimo, oplemenimo novim sadržajima na iskustvu koje smo stekli.
Čedo Dragović, pozorište, „Pelinovo“ i ino…
Pamtim ekipu barskih glumaca amatera, mada mislim da su za neke danas teški profesionalci bili. Jednom prilikom, sila prilika, odsutnog glumca zamijenio sam na daskama koje život znače.
Glumio sam u „Pelinovu“ – bio pop, samo u jednoj predstavi. Tekst par rečenica i opelo: „Iže jesi…“ Kadio sam sa duplom količinom tamjana. Ostala fotografija, ja u mantiji, veliki krst oko vrata, kadionica dimi, glumac leži na odru. Uradim poster, stavim u ex „Jugofoto“. Gleda jedan drug, pa kaže: bio si pop? O ne, bio na Kosovu, umro prijatelj, nema popa, ja ga zamijenio. A kako si znao da opjevaš? Lako, sve na pejbek. Završismo u „Turistu“.
Vizavi foto…
Nisu mnogi voljeli što radim u laboratoriji, smještali su, kao što se i dan danas smješta po svim šavovima političkim. I tako, neću imena spominjati, nailazi kontrola, jedan „kolega“ zna, razvijam filmove sa svadbe našeg drugara, pa ih pošalje kod mene u laboratoriju. Ja taman sve završio. Gledaju šef i kontrolori osušene filmove u ormaru. Uzme šef jedan gleda prema svjetlu – vidi, svadba. Evo, s kim ja radim, radi svadbu umjesto kriminalističke fotografije… Moji klikeri rade brzinom blica. Znam da sam snimio kuma kako puca na svadbi. Pokažem taj snimak i objasnim, ovo ja obezbjeđujem dokaze za upotrebu oružja. Poslije me, na sastanku, pohvale za rad i trud.
A bilo je mnogo takvih situacija… Uvijek sam znao da se izvučem, pa je jednom šef rekao pred mnogo ljudi: „Anto je kao gušter, otkinemo mu rep, novi mu izraste.“ Kaže mi kolega: ja bih ga odmah tužio. Zašto? Lijepa je to bila fora – za mene duhovita.
Bilo je tolerancija, možda ih i sada ima, no ja ih sve manje vidim.
Jednom sam imao izložbu na otvorenom. Uveče počele kapi kiše. Dođe drug i pokupi sve kamionom, da sačuva. Ja ujutru prijavim krađu. Bilo mi je zabranjeno da to postavim, pa sam sumnjao da su „zabranitelji“ ponijeli. Meni, kad zabraniš, u inat bih sve, ali kada lijepo kažeš, zamoliš i kontra svojih interesa bih bio. Logično, do neke tolerancije. Barani su, čini mi se, oduvijek voljeli kreativne ljude…
Sjećanja su kao folder u kompjuteru. Miruju, na neki klik se otvore…
U mojim folderima sjećanja ima svega, no ne klikam tako često.
Zub vremena djeluje. Otvaraće neko kompjuter kada me ne bude, a možda će sve završiti kao stara tehnologinja u nekom reciklažnom centru.
Mojima sam rekao: nikako u kontejner. Komunalno snima ko baca ovakve stvari u kontejner.
Kad smo kod kulturne gerile iz „Spilje“…
Prije 11 godina operišem rak grla. Sve povade, ni da beknem ne mogu. Komunikaciju sa ljudima ostvarujem tako što pišem na karticama – daj ovo, kako je ono, itd. Ide to nekako. I onda, jednog dana, pozove ekipa: hitno dođi. Na spratu u konobi „Spilja“ okupili se prijatelji, postavljena trpeza, Ljubo drži banak. I odjednom stiže kutija, piše: Servox Digital. Što je ovo?
Prijatelji skupili novac i kupili mi aparat za govor, nimalo jeftin.
Zezaju da mi je rukopis loš, oni počeli slabije da vide, pa neka govorim kao tenkista.
I funkcioniše govorni aparat dan danas. A onda su me spajali na svirkama u konobi na pojačalo, da se jače čujem i zezanja nije nedostajalo. Lijepo je kada se prijatelji druže, šale na bilo čiji račun, jer nema ilje ni zloće u tome.
