Tokom februara i u prvoj polovini marta, arheološko odjeljenje Starog grada Bara (JP Kulturni Centar), vršilo je sistematska arheološka istraživanja dijela kompleksa tzv. Arhiepiskopske palate, u cilju definisanja prostora sa istočne strane ove građevine sagrađene u 14. vijeku (objekti 194 C i D).
Sistematska iskopavanja dvije odvojene prostorije sprovedena su kao dopuna projekta uređenja enterijera budućeg Arheološkog muzeja grada Bara, što je bio i uslov Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore pred početak budućih radova u unutrašnjosti palate. Sredstva su obezbijedili Direkcija za javne radove Crne Gore i Ministarstvo kulture Crne Gore, dok je rukovođenje istraživanjima povjereno arheolozima Mladenu Zagarčaninu i Dejanu Draškoviću. U tekstu za Bar Info, obrazložili su kako je sve teklo i do kojih se novih saznanja došlo.
“Arheološka istraživanja prostora 194 C i D donijela su ne malo rezultata po pitanju geneze ovog objekta kroz vjekove. Najmlađi slojevi pripadaju kraju 18. i prvoj polovini 19. vijeka, kada je prostorija 194 C korištena kao konjušnica u koju se ulazilo kroz veliki portal na južnoj strani. Osnova ove prostorije je bio lijepo urađen kaldrmisani pod, napravljen od tesanika sa poznomedijevalnih objekata. Od nalaza, u ovom sloju, pronađeni su skoro svi tipovi keramike karakteristični za otomansko doba u Baru, od slikane keramike istočnog i južnoitalskog porijekla, do grubih kuhinjskih lonaca i drugih tipova grnčarije rađene u balkanskim krajevima, ali i u samom gradu. Takođe, pronađena je i izvjesna količina metala, nešto stakla, i drugih predmeta.
Nakon istraživanja turskog perioda došlo se do venecijanskih slojeva. Na osnovu veoma velikog broja pokazatelja (šut, gar, ugljenisani ostaci drveta, zapečena zemlja) zaključili smo da je prostorija 194 C stradala u periodu oko 1570. godine. U početku, to je bilo prizemlje stambenog objekta do koga se dolazilo stepenicama, sa ulice koja je vodila između dvije palate, ‘Kneževe’ i tzv. ‘Arhiepiskopske’. Pod ove ‘konobe’ takođe je bio popločan pločastim kamenjem, ali nije bio tako dobro očuvan kao onaj iz poznijeg perioda. Starijeg materijala od 16. vijeka nije bilo, tako da pouzdano možemo kazati da ovaj dio kompleksa palate nastaje tada. U nešto sjevernijem dijelu, u prostoriji 194 D, otkopana je velika koncentracija šuta, nastalog kao posljedica rušenja, najvjerovatnije usljed veoma jakog zemljotresa, jer u slojevima šuta s kraja 16. vijeka nailazimo na gotove tesanike i drugostepenu kamenu plastiku. To bi značilio da je u turskom periodu, nastavljanjem života na istom ovom mjestu, srušeni objekat iz doba Venecije uravnat, posluživši kao osnova poda pločnika.
Da li su tačne tvrdnje Đurđa Boškovića da je ovaj stambeni objekat pripadao arhiepiskopu još nemamo egzaktnih arheoloških podataka. Njegova pretpostavka, koju je obrazložio nalazom fragmenta natpisa u prezidanom zidu ove građevine – gdje se pominje kurija rektora (“CURIA RECTORI DOMINIS…”), da je ovdje crkva naknadno pretvorena u rezidenciju nadbiskupa je opšteprihvaćena. Međutim, iskopavanjima 1984. godine u unutrašnjosti ‘palate’ pronađeno je desetak grobnica – osarijuma ukopanih u živu stijenu, oslikanih crvenim krstovima i hrismonima, pa se postavlja pitanje da li je crkva (sa očuvanim živopisom 14. vijeka i malim oltarom sa pravougaonom edikulom) stvarno pretvorena u stambeni objekat za potrebe rezidencije? Ukoliko jeste, prema novim iskopavanjima, to je moglo nastati samo polovinom 16. vijeka. Nikako prije.
U prilog tome da je prethodni crkveni objekat bio drugačije koncipiran, moguće i sa većom oltarskom apsidom, svjedoče i novi nalazi. Naime, kada smo pomislili da nema starijih slojeva, u prostoriji 194 D otkopali smo fragmente dislociranih skeleta mlađe dobi – djece između 6 i 10 godina, i naknadno pohranjene kosti. Riječ je manjem groblju koje se nalazilo iza apside, tik uz oltar, a prije izgradnje aneksnih prostorija. Vjerovanje da se djeca kao bezgrešna bića mogu sahranjivati blizu svetog oltara široko je rasprostranjeno u srednjem i kasnom srednjem vijeku. To groblje je ukopano u sloj koji se datuje u drugu polovinu 13. i početak 14. vijeka (o tome svjedoči keramika ovog perioda), što otprilike odgovara i vremenu nastanka crkve. Da situacija bude i još zanimljivija, pronađeni su i stariji slojevi, iz ranovizantijskog perioda. O tome svjedoči nekoliko desetina ulomaka grube keramike ukršene ‘valovicama’ i fragmenti terakote tog perioda. Ovim iskopavanjima započeta su istraživanja koja će definisati cijeli prostor oko ‘Kneževe’ i ‘Arhiepiskopske’ palate. Sljedeći korak je istraživanje preostalog dijela ‘Kneževog dvora’ i konačno uobličavanje arheologije ova dva, možda i najznačajnija objekta u gradu.
Takođe, u istom peridu kada i arheološki, vođeni su i završeni konzervatorsko-restauratorski radovi na ‘Arhiepiskopskoj palati’, građevinska firma ‘KOTO’, iz Beograda, pod rukovodstvom arheologa-konzervatora Đorđa Milosavljevića, završila je zapadno pročelje crkvenog objekta iz 14. vijeka, veliki portal i tri gotičke monofore. Tako je, nakon 30 godina stavljena tačka na konačno uobličavanje ove građevine na kojoj su reestauratorski radovi započeti 80-ih godina prošlog vijeka”, stoji u tekstu kojeg za Bar Info potpisuju arheolozi Mladen Zagarčanin i Dejan Drašković.
