Gost 68. emisije “Priče s Baranima” bio je Branislav Bane Nenezić (1984), predsjednik Skupštine opštine Bar, predsjednik OO SD, dugogodišnji direktor Sportsko-rekreativnog centra i profesor fizičkog vaspitanja, ranije i aktivni košarkaš.
Bilo je, pored ostalog, riječi o djetinjstvu u Naftinim zgradama i na Volujici, košarkaškim mečevima “Mornara” (“Došli bismo dva sata ranije, pa su nas izbacivali napolje da pripreme salu”), sjećanjima porodice na zemljotres iz 1979. (“Ujak je živio u Zgradi Prvoborca, dimnjak sa zgrade je pao na njegovu fiću”), vremenu kad je sa Đorđem Okukom vodio Školu plivanja i vaterpola (“Bar je 2008. dobio prvaka države u ženskoj štafeti u plivanju – Marija Orlandić, Izabela Gojnić, Sara Dragišić i Teodora Kovačević“), sportskim aktivnostima kojima se danas bavi – crossfitom, triatlonom i trail trkama (“Iz Polja barskoga trčali smo u četiri i po ujutro do Sušare na Sutormanu i nazad, za tri sata i 45 minuta”), ali i funkcionisanju lokalnog parlamenta (“Relativno smo svi isto godište, na isti način smo odrastali”)…
“Prvo sjećanje mi je vezano za kolače u ‘Heleni’. Majka i otac su imali naviku da nas vode za vikend. I prve fotografije smo odradili odmah pored, kod Anta Bakovića u ‘Yugophotu’. Na snimcima brat ozbiljan kao i uvijek, a ja uplakan jer nisam volio da se slikam. Roditelji i stariji brat Vesko su se uselili u Naftine zgrade mjesec dana prije mog rođenja, marta 1984. Bili smo periferija, osam porodica u jednom bloku, pa nikad nisi morao da zaključavaš stan. Koliko puta sam pošao u školu i ostavio sve otvoreno! Mnogo djece, otprilike svi istog uzrasta”.
Kod njega je, kaže, sve počinjalo i završavalo u Naftinim zgradama, na Biskupadi. Najveća ljubav u djetinjstvu – košarka. Druga – fudbal.
“Tabla koša je bila okačena na telefonski stub, a obruč više elipsa no krug. Igralo se do kasno u noć, a počinjalo predveče, naročito ljeti, u najvećoj prašini. Od starijih igrali su Borko i Budo Ćulafić, Jovica Lukačević, Đulamerovići, moj brat, a od mlađih Žarko Burzan, Hadžijusufovići, moj najbolji drug Damir Krnić. Samo jednim dijelom je postojao trotoar između zgrada, sve ostalo pržina. Kad sam počeo da igram, neđe u šestom osnovne, imao sam taman toliko snage da skočim i pucam sa tog trotoara i obično pogodim koš.
Fudbalski ‘teren’ je bio kod spomenika – ostaci temelja nekadašnje zgrade, šljunak, trava i beton, sve pomiješano. Najčešće smo igrali protiv Rene, oni bi se spuštali pored Biskupije i dolazili na taj naš ‘stadion’, najbolji im je bio Nino Dedaj. A u Naftinim zgradama balkoni prvih spratova su podignuti nekih metar i po, donji dio uvučen, idealno za gol. Tu smo šutirali i vježbali danonoćno. Posebno je na udaru bio stan Đulamerovića. Čika Oso – Anesov, Enisov i Enisin otac – radio je u ‘Primorci’ čitavu noć i došao ujutro da spava, a nije mogao od naše lopte. Udarali smo u grile, o prozore, o zid, sve je odzvanjalo, a nikada ni riječ nije rekao nikome od nas. Čak bi iznio kafu ispred mjesne zajednice i gledao kako igramo.
Mi smo s jednom loptom proveli djetinjstvo. Kad pukne, izvadiš jedno polje bubamare, kroz to unutrašnju gumu, zakrpiš flekom ili onim za bicikla, vratiš, napumpaš i nastaviš. Moj otac je baš imao ruku za tako nešto. Sa ‘Tigrovom devetkom’ smo igrali i glavomet između topola, pa kad uveče legneš – ne možeš vrat da okreneš”.
Lopta je služila i za ne baš sportske stvari.
“Napravili smo moj najbolji drug i ja jednu žestoku stvar, od naše dječje šale je ispalo ozbiljno. Imali smo praksu, kad bi se raspučile one ‘Tigrove devetke’, košarkaške lopte, da ih napunimo kamenjem. Imale su tvrdu kožu, tako da su odlično stajale, kao zdrave. Ostavili bismo kamenjem napunjenu loptu pri putu, i zvali ljude da nam je vrate nazad. Nailazio je tako jedan čovjek sa dvoje djece. Mi smo viknuli: ‘Komšo, dobaci’, a on se zaletio i svom snagom šutnuo. Toliko je jako udario da je ona, onako teška, odletjela nekih metar-dva u kanal. Uhvatio za nogu i počeo da jauče, jer je polomio kosti stopala. Mi smo, naravno, pobjegli. Drugi dio priče dešava se 20 godina kasnije, na jednoj svadbi, kad mi je prišao stariji konobar i rekao: ‘Ti si taj. Ti i tvoj drug ste me nagrdili one godine sa loptom'”.
Naftine zgrade imale su svoja pravila, i svoja mjesta za okupljanje.
“Ispred zgrada su bili objekat mjesne zajednice i garaža. U mjesnoj zajednici se igrao pikado i stoni tenis, čekale se Nove godine, a ispred nje je postojala šahta pored koje smo ljeti proveli noći čekajući vodu. Ona je bila na nižoj koti, pa je voda prvo dolazila tu, mnogo prije no do zgrada. Čekali smo s bidonima, družili se, šalili, igrali, svi kao jedna porodica. A na garaži je postojao natpis: ‘Ako nas ko traži, mi smo na garaži’.
‘Izborova limenka’ je bila glavna prodavnica, ja tada nisam znao ni za jednu drugu. Početkom devedesetih, čekali smo na hleb i mlijeko ispred samoposluge da kupimo, satima, bili smo ljeti zaduženi brat i ja da budemo u beskrajnom redu. Pavle Crnčević, čikica iz naselja, znao je da nas animira. A dešavalo se i da nekog dana ne dočekamo hleb ili mlijeko. Ne bude dovoljno. Pored je bila frizerka, Mirsada, kod koje smo se svi šišali. Naftine zgrade su bile kao mali geto, nije bilo potrebe da napuštamo kraj, osim kad bi išli na plažu”.
Osnovna škola “Meksiko” nije bila daleko, ali se morala proći magistrala.
“Nisam htio da idem u školu. Imao sam nešto preko šest godina, i nisam htio da se uklopim, ni da učim. I nekako je sve išlo uz veliko mučenje dok jedan diktat iz jezika nisam čitavog napisao malim slovima. Moja učiteljica Munira Delalić je bila supruga ujakovog kolege iz kancelarije, i ispričala mu to. Ja sam došao kod babe i đeda, a došao je i ujak, pa nas je zaključao u sobu dok nisam savladao taj diktat, i pisanje, i način učenja uopšte. O metodama tog savladavanja bolje da ne pričam ništa. Istina, nakon toga više nikad nisam imao problema u školi. Bio sam lučonoša u osnovnoj i srednjoj. Metode su imale korisnu svrhu.
U prvi razred išao sam u pratnji oca, trebalo je preći magistralu, a kad sam zadobio povjerenje, čekao me je s druge strane ulice, pa onda pješke uz ogradu garnizona jer nije bilo trotoara. Čuveni pothodnik je napravljen kad sam bio u šestom razredu, tad je dodata i treća traka magistrale do semafora gdje je sad kružni tok. Koliko se sjećam, za svo vrijeme školovanja dva puta sam prošao kroz pothodnik.
Ja sam bio prva generacija koja nije bila Titov pionir, 1990, septembar. Te devedesete su inače bile dosta stresne. Naročito ružno mi je jedno sjećanje na sukob dva vojnika u garnizonu, nije se dobro završilo, a mi smo se upravo vraćali iz škole i sve to gledali i slušali. Pamtim i kolone bornih kola koje idu pored Naftinih zgrada na Sutorman, šenlučenje i pucanje uz put, stajali smo kod topole na uglu i gledali. U zgradu i oko nje su stalno prolazila naoružana lica”.
Otac Radoje i majka Radmila su bili dio obrazovnog sistema zemlje, i shodno tome…
“Otac i majka su bili prosvjetni radnici, pa je i djetinjstvo bilo blisko ‘planu i programu’. Pismeni iz matematike, a majka ispred mene stavi hrpu folija za grafoskop i kaže: ‘Ovo ćeš da odradiš’. Kad sam nakon nekoliko sati završio sve, a tu nije bilo pregovaranja, bio sam spreman za prijemni na Matematičkom fakultetu. Onda su došle na red one Veneove zbrike, plavo-žute. Majka je od starih svesaka, što ostane papira, rezala, i spajala da imam na čemu da vježbam. Otac je imao drugačiji pristup, mekši. Prvo je bio nastavnik engleskog na Viru, u Đuravcima, Mrkojevićima, OŠ ‘Anto Đedović’, pa ‘BJO’ i posljednjih 20 godina vaspitač u Domu učenika. Majka je nakon Mrkojevića dugo predavala u BJO, a za mene su vijećali hoću li preći iz ‘Meksika’ u tu školu poslije prvog ili četvrtog. Uspio sam da to izbjegnem sve do kraja školovanja, nisam htio da budem u majčinoj školi”.
Poseban odnos Bane je imao, kaže, sa starijim bratom. Tako je i danas.
“Između mene i brata je pet godina razlike. Nije me nigdje vodio osim ispred zgrade, nije živ htio. Kad je počeo da izlazi u grad, tvrdio je da niko ne vodi mlađeg brata. I on je čitavo vrijeme mog odrastanja bio stariji brat, prvi put smo skupa izašli tek kad je meni bilo 23 godine – kad sam završio fakultet priznat sam kao ravnopravan. U školi je vazda bilo da je ‘Vesko bio bolji đak’, a u kući borbe oko teritorije, koja se završavala tako što je ‘on stariji’… Ali, branio me kao svaki stariji brat, no, ukupno ako gledamo, niko nas djecu iz Naftinih zgrada nije smio nigdje da dira, jer bi odmah stariji momci uskakali.
Jednom prilikom, kad smo igrali fudbal Pod Dubove, kod današnje kuće Banovića, na prašnjavom terenu sa pravim golovima, došli su neki veći momci iz Bjeliša i potjerali nas. Ja nisam htio da odem, pa sam dobio nekoliko vaspitnih. Kad su to čili moji ‘Naftaši’, već sjutradan je krenula kaznena ekspedicija da ga nađe”.
Redovni su bili odlasci kod rođaka u Tombu, a onda i na Volujicu i iza nje.
“Umjeli smo često da odemo na Volujicu, odnosno iza nje. Najljepši je bio prolazak kroz tunel Rikavca i kupanje sa one strane. Iza u moru su stijene, nema plićaka, samo skočiš u vodu. Posebna atrakcija su čuveni ‘letovi’ s Golubarnika, koje sam izvodio kao mlađi, a sad ne bih živ. Golubarnik je stijena iznad tunela, na nekih 12-13 metara visine, izdvojena, ima dubine u moru dovoljno da se skoči, ali je potrebno da se odbaciš snažnim odrazom kako se ne bi slomio o stijene. Moj brat od tetke je Ivan Luković, šampion iz one godine kad je organizovano takmičenje, skočio je lastu odatle, njegove skokove malo ko može da ponovi.
Naravno, stalno se plivalo od tunela do Crvene stijene, na toj plaži bilo je pravo uživanje, jedino je znao biti problem kako se ponovo popeti u tunel. Moglo se do Crvene stijene doći i stijenama od tunela, ali je bilo mučno i baš svaki put se taj odlazak završavao nekim posjekotinama, krvavih tabana, prstiju ili koljena”.
Za fascinaciju košarkom “kriv” je koš ispred zgrade, Basket VOLI liga i i KK “Mornar”, naročito komšija Borko.
“U našim zgradama je živio prvotimac KK ‘Mornar’ Borko Ćulafić, presudno je uticao na nas da počnemo da treniramo košarku. Mi smo rasli uz utakmice ‘Mornara’ subotom. Tad su izlazili listovi ‘Koš’ i ‘Tempo’, a moja je soba bila puna košarkaških postera iz njih, čak je brat uzimao harač od mene kako bi mi dozvolio da lijepim postere i na njegov dio zida. Dva metra za deset maraka. Onda sam od Borka dobio poster Tonija Kukoča u prirodnoj veličini.
Meni omiljen, možda i najbolji igrač sa ovih prostora, bio je Ranko Čarapić. Jednom smo krenuli na utakmicu, sjećam se, padala je kiša, a on nas je pokupio svojim ‘opel kadetom’ – kad smo došli ispred ‘Jugoslavije’ bili smo glavni, nema veze što smo mokri. Dolazili bismo u salu oko pet popodne, iako je utakmica počinjala u osam, samo da bismo uhvatili prvi red da najviše utičemo na meč. Borko je postao definitivni junak Naftinih zgrada kad je dao ‘Partizanu’ četiri od osam trojki”.
“Basket VOLI liga” bila je nešto sasvim novo, najprofesionalnije organizovano takmičenje osnovaca ikad.
“Za razvoj košarke u Baru presudno je bilo pokretanje ‘Basket VOLI lige’ za osnovne škole. Svakog vikanda kolo, šest osnovnih škola, ozbiljno se treniralo svakog dana popodne… Fabrika ‘Primorka’ je stala iza projekta, opredijelila trenere koji su kasnije nastavili da se profesionalno bave tim, a za OŠ ‘Meksiko’ je određen Bobo Ljutica. Sproveo je vojničku disciplinu, ali ja nisam imao problem s tim. Pamtim veliko finale protiv OŠ ‘Jugoslavija’ – za nas su igrali Jasmin Bišević – najbolji igrač lige, zatim Marko Milanović, Milan Šćekić, Dejo Dabanović, moj brat, a za njih Slobodan Boban Tošić, Veko Vujačić, Nedić… Bio sam među mlađima koji su popunjavali broj ili navijali. U tom finalu, ‘Meksiko’ je iznenadio ‘Jugoslaviju’ svojim glavnim oružjem – trojkama. Bio je zanimljiv i dramatičan meč, na kraju tijesna pobjeda ‘Jugoslavije’, a na tribinama i u hodniku bilo je ‘raznih eventualnosti’ među navijačima suparničkih ekipa”.
Iz “Basket VOLI lige” se 1995. formira mlađi kadar barskih klubova.
“KK ‘Primorka’ je bila najveći sportski poduhvat na ovim prostorima. Ljudi koji su uključeni u organizaciju su odlično radili – najviše Brano Dobrković, pa moji treneri Nikica Kovačević i Duško Pavlović. Ja sam bio u podmlatku na poziciji beka, dominirali smo u svim mlađim selekcijama. Pamtim i jedno polufinale sa ‘FMP-om’, kad smo imali šut za prolaz dalje na saveznom nivou.
Tokom 2000. prešao sam u ‘Mornar’, koji dolaskom Slavka Šaljperića mijenja ime u ‘Tina Time’. Vrlo brzo me, sa 15-16 godina, ubacuju u seniore, u Prvu crnogorsku ligu. Kad smo pobijeđivali važne utakmice, imali smo premije, novčane ili u bonovima, a tada potpisujem i Ugovor o radu, primam platu u markama. Za mene srednjoškolca nevjerovatno.
U pretposljednjem kolu smo igrali protiv druge ekipe bivšeg tima – ‘Primorka 2’. Trebala nam je pobjeda ‘pod obavezno’ za ulazak u I-B ligu. Nije bilo prijateljskog dogovora ni tada s njima, čak su ekipi namjerno pridodali neke iz prvog tima, među njima odličnog Samira Šaptahoviča. Mi smo svi bili srednjoškolci, osim Vojkana Krgovića. Na kraju se ušlo u penal završnicu, i sjećam se da sam bacanja šutirao, čini mi se, 11 od 12, pobijedili smo. Kad sam završio srednju, upisao sam fakultet u Nikšiću i igrao u ‘IBON-u’.
Postao sam ono što sam želio još kao mali – nastavnik fizičkog. Nastavnici Janko Vukoslavčević i Pero Blažević su mi kao đetetu bili uzori i presudni da i ja poželim da se time bavim. I nisam požalio, raditi sa djecom i s njima provoditi vrijeme je najljepše”, zaključio je Branislav Bane Nenezić gostovanje u emisiji “Priče s Baranima” na talasima Radio Bara.
