Ovih se dana navršava 40 godina od Olimpijskih igara u Sarajevu, čiji su dio, na ovaj ili onaj način, bili i Barani.
Najvažniji sportski događaj na ovim prostorima bile su XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu, od 8. do 19. februara 1984, prve održane u nekoj socijalističkoj državi. Na Igrama su u šest sportova nastupila 1.272 takmičara iz 49 zemalja (998 takmičara i 274 takmičarke). Izbor Sarajeva za grada domaćina XIV zimskih olimpijskih igara objavljen je još maja 1978, kada je pobijedilo u trci sa Saporoom i Geteborgom.
Čitava Jugoslavija živjela je mjesecima unaprijed za ovaj spektakl, željno iščekujući događanja koja će nas barem nakratko postaviti u centar planete, barem kao ponosne gledaoce. Međutim, neki Barani i Baranke spremali su se za odlazak glavnom gradu BiH, njih dvadeset, provjerenih i odabranih za volontiranje na samom takmičenju, uz zavist ostatka prijavljenih a neizabranih.
Radilo se o zaposlenima iz hotela “Korali”, na čelu sa Nadom Barjamović, koji su otišli da pomognu kolegama u olimpijskim ugostiteljskim objektima. Bili su tu i Neđo Burzanović, Ragib Divanović, Slavica Mirović, Bilja Živković, Vida Aleksić… Na glavnoj recepciji u Olimpijskom selu u Mojmilu radila je kao šef recepcije Lovćenka Lola Šoć iz Bara, koja se tu zaposlila odmah nakon fakulteta.
Iako smo malo o zimskim sportovima znali, naročito onim za nas vrlo egzotičnim, poput biatlona i brzog klizanja, ustajali smo rano kako ne bi propustili neki od prenosa sa Bjelašnice, Jahorine, Igmana, Trebevića, Zetre, Skenderije, iz Olimpijskog sela Mojmilo, Sela za novinare u Dobrinji… Maskota igara bio je čuveni vuk Vučko, koga je kreirao slovenački dizajner Jože Trobec, a izabran je na opštejugoslovenskom konkursu. Nije bilo familije koja nije imala bar nešto sa njegovim likom – sveske i blokove za djecu, satove, upaljače, notese, rokovnike za odrasle. U pauzama takmičenja prikazivani su kratki crtani filmovi sa Vučkom kao glavnim junakom i vokalom Zdravka Čolića koji je sinhronizovao glas maskote: “Sarajevooooooooouuuu”.
Dugo smo prepričavali anegdote sa otvaranja Olimpijade na stadionu Koševo: baletsko-scenske tačke, paljenje olimpijskog plamena od strane klizačice Sande Dubravčić, a ponajviše tremu i mucanje nesretnog smučara Bojana Križaja koji od treme nije mogao izgovoriti riječi zakletve. U naše domove ušli su novi odličnici čija smo dostignuća proživljavali svim srcem – Marja Liisa Hämäläinen, Phil i Steve Mahre, leteći Finac Matti Nykänen i njegov konkurent Jens Weißflog, Jayne Torvill i Christopher Dean koji su plesali na Ravelov “Bolero”, divna Katarina Witt, ali, najviše od svih, prvi osvajač srebrne medalje za Jugoslaviju Jure Franko, radi koga se orilo Sarajevom “Volimo Jureka više od bureka”. Ostali nisu ispunili očekivanja, Križaj prije svih, no, “važno je učestvovati” i toga su se držali i Jože Kuralt, Vasja Bajc, Miran Tepeš, vječni tremaroš druge serije skokova Primož Ulaga, Boris Strel, Mateja Svet…
Usred Olimpijade, dvije delegacije Barana su se obrele u Sarajevu. Da osjete dah velikog takmičenja i borilišta, da budu dio svijeta.
U prvoj grupaciji bili su omladinski rukovodioci i delegacija “Korala”.
“Zvanični organizator odlaska konobara i kuvara iz ‘Korala’ bio je Savez socijalističke omladine Bara, pa smo u ime organizacije išli Sabaetin Perazić i ja. Taj kombi sa osam sjedišta vozio je, koliko se sjećam, Ivica Kirović, a delegaciju ‘Korala’ predvodio je direktor Stevo Stanišić. Išli smo u posjetu Baranima koji su radili u ugostiteljstvu u olimpijskom selu i drugim objektima u službi igara. Nakon što smo se brzo uvjerili da su naši dobro, po svaku cijenu smo pokušavali da se popnemo na vrh skakaonice i prođemo petnaestak milicijskih kontrola. I uspjeli smo, za divno čudo, bio je to odlazak koji se pamti cio život”, sjeća se za Bar Info i Radio Bar Miodrag Tanjo Masoničić, tada član Predsjedništva SSO i delegat u Skupštini opštine Bar.
U drugoj grupaciji bili su pedagozi fizičke kulture Bara, odnosno nastavnici i profesori nastave fizičkog u školama. Na čelu delegacije bio je Vasko Milošević, referent SIZ-a za fizičku kulturu Opštine Bar.
“U grupi su, pored mene, bili vozač Marko Ivović, zatim Dragan Simović u ime Korala, Milijana Šabović, Branka Ćetković, Janko Vukoslavčević i Aco Milić. Organizacija je bila nevjerovatna, sve je non-stop radilo, Sarajevo i Jugoslavija su živjeli za te dane. Naša delegacija je obišla olimpijska borilišta, gledali smo prvi put u životu hokej na ledu u Zetri, pa bob i sankanje na Trebeviću, navijali svim srcem za naše i do duboko u noć slavili medalju koju je osvojio Jure Franko”, kaže profesor Vasko Milošević.
Organizacija ZOI koštala je 142,6 miliona dolara, a polovina prihoda ostvarena je od prodaje prava na TV-prenose koje je pratilo dvije milijarde ljudi. Nakon Igara, Sarajevu je, uz olimpijske objekte, ostalo 2.850 novoizgrađenih stanova, nekoliko hotela, a bilo je otvoreno i 9.500 novih radnih mjesta. Krenuo je rapidnom brzinom društveni i umjetnički život grada, naročito uočljiv u supkulturi: muzički pravac “novi primitivizam”, radio-emisija “Primusov radio” (kasnije prebačena u TV format “Top lista nadrealista”), pozorišna predstava “Audicija”, prvi noćni TV program “Crna ovca”…
Olimpijada u Sarajevu je donijela paradoksalnu stvar Baru, gradu koji jednom u deceniji osjeti snijeg na svojim ulicama. U ulazima, na pločnicima, dječaci su igrali hokej, a nesvakidašnji fenomen zabilježile su i lokalne i republičke novine. Pravili su palice od komada dasaka sa obližnjih gradilišta, spajali ih velikim ekserima ili širokim trakama selotejpa, a pak su predstavljali otkinuti komadi asfalta, oblikovani da liče na hokejašku pločicu. Kasnije se igralo sa teniskom lopticom, nakon niza krvavih cjevanica i izbijenih zuba. Oni snalažljiviji su molili starije da im naprave golove od drveta i sa mrežom – postojale su dvije takve garniture na Topolici, najljepša ispred Spuških zgrada.
