Predstava „Ćelava pjevačica“, u režiji Jagoša Markovića odigrana je u prepunoj sali Doma kulture. „Prepunoj“, jer su i naknadno ubačene plastične stolice sa strane bile popunjene.
Bila je to odlična postavka čuvene drame apsurda Ežena Joneska, koja je, inače, prvi put izvedena 1950, u Francuskoj, dvije godine nakon njenog objavljivanja.
Za „Ćelavu pjevačicu“, svoje testamentarno djelo i cjelokupan opus Jagoš Marković je, mjesec prije svoje iznenadne smrti, nagrađen, prošlog ljeta, u Tivtu, na „Purgatorijama“. Predstavu je realizovao sa Centrom za kulturu Tivat. Veliku pomoć pružio mu je tivatski novinar Neven Staničić koji je Joneskovu dramu preveo na bokeški dijalekat. To je reditelju omogućilo da na autentičan način prikaže bokeške osobenosti i naravi, jer je urnebesnu „Ćelavu pjevačicu“ odlučio da iz Londona preseli u Boku Kotorsku, u stan jedne gospodske kotorske familije. On je britansku hladnoću i krutost originalnih aktera ove drame pretvorio u mediteransku lepršavost, ali i „fjaku tako karakterističnu za žitelje Boke Kotorske“.
Maestralno je to uspio zahvaljujući, prije svega, sjajnoj glumačkoj ekipi. Nije se znalo ko je bolji, ko, kad progovori, plijeni veću pažnju publike:
Olga Odanović (kao gospođa Borio), Branko Vidaković (gospodin Borio), Dubravka Drakić (gospođa Lazari), Momčilo Otašević (gospodin Lazari), Branislav Popović (Kapo pompijeri) i Sandra Bugarski (služavka Meri).
Bila je to tipična Jagoševska predstava – razigrana, raspjevana, pitka, amalgam prošlosti i sadašnjosti, uz vodu koja je sve vrijeme, kao neko živo biće, na sceni, i uz poneki savremeni štos na koji pada svaka, pa i barska publika. Ne treba naglašavati da je Marković sam odabrao muziku, kao i uvijek – znalački. Nije ni čudo što je publika, izlazeći, pjevušila čuvenu „Barbaru“ Zvonka Špišića: „Barbara bješe bijela boka, Barbara, Barbara, čvrsta široka…“
