Veliki broj Barana se odazvao pozivu NVO „Plava planeta“ da se danas u 18 sati na trgu kod sunčanog sata okupe i zapale svijeće u znak žaljenja zbog tragično nastradale djece u Beogradu.
„Okupili smo se kako bi dali podršku roditeljima u Beogradu kojima su tragično preminula djeca. Nadamo se da će doći što više naših sugrađana, pozvali smo ih preko društvenih mreža. Mi smo se, kao roditelji, odlučili da to pokrenemo to. Ako se našoj djeci ne posveti pažnja, kako će drugoj djeci tipičnog razvoja?“, zapitao se Predrag Peđa Perak, dodajući da je „oko nas mnogo nasilja i svega“. On poručuje da bi svi, a prvo roditelji i staratelji, trebalo da se okrenu djeci i da sa njima što više razgovaraju.
Istog je mišljenja većina okupljenih. Za ovakve događaje, kako ističu odgovorno je cijelo društvo, koje bi trebalo da se pozabavi time kakvi se uzori djeci nude u pojedinim medijskim sadržajima, okruženju, ali i porodici. Vršnjačko nasilje, kako ističu, postojalo je uvijek, ali je sada poprimilo mnogo okrutnije oblike, pa bi svi trebalo da se angažujemo da, prvo primjerom u porodici, a onda i okruženju, djeci ponudimo drugačije modele odrastanja.
Anđela i drugarica došle su da zapale svijeće. Ističe da su svi u šoku zbog ove užasne tragedije. Smatra da ima previše nasilja među mladima. „Ovakva današnjica je katastrofa, posebno za mlade i sve je gore i gore, mislim da ovo teško može da se promijeni“. Za ovo stanje najviše su, po njoj, krivi Vlada i mediji koji emituju rijaliti programe. Smatra da je potrebno da se kompletno društvo drugačije orijentiše, počev od vrha države, te da se prestane sa glorifikovanjem negativnosti „koje utiču na mlade ljude“.
Saša je, kao roditelj, užasnut što se takav nemio i tragičan događaj desio u današnjem društvu, u našem okruženju. „Zaista jedna velika žalost, stradala su djeca koja su tek stasavala za život, a velika trauma za one koji su preživjeli“, smatra on. Uzrok sve učestalijem nasilju među mladima vidi u tome što je djeci putem medija sve dostupno. „Užas što se sve gleda, nemam riječi“. Smatra da treba biti uz svoju djecu „što više sa njima razgovarati, to je najbitnije“.
„Najmanje što smo mogli sada da uradimo je da dođemo i da se pomolimo da makar počivaju u miru. Nažalost, društvo kreće da se budi tek kad se nešto ovakvo dogodilo, a zakazali smo odavno. Trebalo je vidjeti na vrijeme i spriječiti da dođe do ovako nečega. Žalosno je što moramo da se okupljamo zbog ovakvog razloga“, smatra Slađana. Kao pedagog, ona smatra da se djeci daje previše loših primjera, iz svakog ugla. „Bilo da je to iz naše okoline, pa se ugledaju na ostalo društvo, bilo da su to razni sadržaji koji se plasiraju i promovišu, razni likovi, pogrešni, koji se predstavljaju kao heroji“, a uz to, smatra ona, imamo zakone koji ovu problematiku ne tretiraju na adekvatan način. Podsjeća da su roditelji toliko okupirani time da postignu nešto da su zaboravili da djeci pruže pažnju, razumijevanje i usmjeravanje na pravi put.
„Većina roditelja jako kasno vidi da su djeca skrenula s pravog puta. Znam da nije lako u današnje vrijeme odgajati djecu i ne možemo ih isključiti iz svega, jer bi bili odbačeni od društva. Ali im treba posvetiti dovoljno vremena da možemo da vidimo, ako postoji problem, da ispravimo. Treba im pokazati prave primjere, a prvi primjer treba da budemo mi, kao roditelji, jer oni se na nas ugledaju. Ono što mi promovišemo, to je ono što će oni sjutra da promovišu“, ističe ona.
„Lično, kao osobu me jako pogodilo ovo što se desilo. Ovo mora da posluži cjelokupnom društvu, ne samo u Crnoj Gori i Srbiji, nego na Balkanu, da pokaže koliko u stvari moramo dodatno da vodimo brigu o svojoj djeci i koliko štetno utiče ovaj 21. vijek i internet doba. Moramo da kanališemo, od malih nogu, svoju djecu. Meni je jako žao i roditelja počinioca, ali mi je najviše žao i vječno ćemo ih pamtiti, ove nevine duše koje su otišle tako rano. Na nama je da, poslije ovog nemilog događaja, ukažemo cjelokupnom društvu da moramo uraditi nešto, voditi računa šta to naša djeca rade“, kazao je Emil Adrović, profesor u Ekonomsko ugostiteljskoj školi. On ističe da kao prosvetni radnik radi sa djecom „ne samo da bi naučili to što treba, nego da postanu bolji ljudi, da razvijaju kompetencije i toleranciju“. Kada kod djece prepozna problem, razgovara sa njima, upućuje ih pedagogu, upravi škole. „Mislim da uspješno rješavamo dosta tih pitanja, ali ne možemo mi riješiti sve“, ističe on, dodajući da je saradnja sa roditeljima dobra, ali prepoznaje da roditelji ne provode dovoljno vremena sa djecom i „ne poznaju ih“. Dodaje da, ako prosvjetni radnik ukaže roditelju da dijete ide putem kojim ne treba, a roditelj to ne prihvati i ne radi da to riješi „onda imamo jako veliki problem za cijelo društvo“.
Naš mladi sugrađanin je potresen tragedijom u Beogradu. „Vršnjačkog nasilja je bilo i kad sam ja bio u školi, ima ga i sad. Razlika je što je, u naše vrijeme, to bilo u zatvorenom krugu: ako ste žrtva, ili nasilnik, vidjelo vas je svega par ljudi koji su tu. Danas, uz društvene mreže i uz ovu dostupnost, svaki vid maltretiranja je dostupan široj zajednici, što je još veće poniženje i dehumanizacija za žrtvu. Bez obzira što se ovakav, krajnje tragičan epilog, desio u našem najbližem susjedstvu, ovo je i kod nas jako ozbiljan problem. Potrebno je baviti se uzrocima, a ne posljedicama: stopirati, zamrznuti, prekinuti svaki mogući vid nasilja u nastajanju. Bilo da je u hodniku, WC-u škole, na ulici, da se od toga kreće“, smatra on. Kao dijete koje je stasavalo kasnih devedesetih pamti „možda i gora vremena i medijske narative. Primjećuje veliki uticaj društvenih mreža, na djecu koja su „možda i osjetljivija nego prethodne generacije“, te smatra da im je potrebno vrijeme i pažnja roditelja i društva.
