Veče pod nazivom „Ružin trn – četiri decenije kasnije“, prvi događaj petog bARS-a, segmenta „Barskog ljetopisa“ posvećenog barskim umjetnicima i djelima o Baru, obilježile su uspomene članova čuvenog rock benda i, očekivano, izuzetno dobra posjećenost.

Selektor bARS-a i moderator programa Željko Milović je istakao kako se željelo da „bARS svaki put u ove četiri godine bude drugačiji“ i izrazio uvjerenje da se u tome i uspjelo. „Afirmisana je urbana kultura Bara, uz konstantno njegovanje onoga bez čega kao grad ne postojimo, a to je kultura sjećanja“, kazao je Milović, najavljujući da će „i ove godine biti puno bARS-a“.

„Biće jedanaest večeri na ionako bogatom ’Ljetopisu’ za kojeg lično mislim da je jedan od najpunijih i najslađih unazad mnogo godina, kao zubački šipak šerbetaš. Biće organizovana tri potpuno različita ekskluzivna koncerta na novoj sceni ispred Doma kulture, tri izložbe – jedna na Trgu, druga u Starom gradu, treća u Galeriji, zatim tri književne i dvije specijalizovane večeri. Tako će biti do 19. avgusta“, najavio je Milović.

Sa sagovornicima, članovima grupe „Ružin trn“ – Zoranom Sančom Veljićem, Perom Purlijom, Slavkom Ćirom Nikočevićem, Savom Perovićem i Iskom Čobićem, Milović se najprije vratio u 1980. godinu, kada je Bar još vidao rane od katastrofalnog zemljotresa.

„U relativno teškim ulovima, četvorica momaka su odlučila da naprave hard rock bend koji neće tezgariti i čija će orijentacija biti autorske kompozicije. Nije bilo baš pravo vrijeme za tako nešto jer su novi talas, ska i novi romantizam rokere starije generacije smatrali dinosaurusima i počeli ih pospremati u arhive, ali je utjeha bio uspjeh sastava ’Rok mašina’ i ’Atomsko sklonište’. U prvoj postavi su bili Novak Brajović, Pero Purlija, Zoran Veljić Sančo i Slavko Ćiro Nikočević iz Bara, a kako u našem gradu nije bilo slobodnih bubnjara, pozvan je vojni muzičar Amir Džibi Ibrahimbegović iz tadašnjeg Titograda. Upravo on je dao ime bendu, kazao je Milović, potencirajući da je riječ „o prvom bendu koji je postavio Bar na jugoslovensku muzičku mapu“.

Na prva vježbanja u njegovoj garaži, podsjetio je Ćiro Nikočević, ističući da su roditelji, kao i komšije junački podnosili buku koja je dolazila iz prizemnog dijela kuće i čula se na ulici, te da su im upravo ustupanjem garaže dali podstrek za dalji zajednički rad. Iskoristio je priliku da se javno zahvali prvim komšijama na Žukotrlici, porodici Radović na velikom strpljenju i tolerantnosti, jer da su „tada izbačeni iz garaže, ko zna kako bi se dalje odvijala muzička priča“.

Sjećanja na prvu svirku „Ružinog trna“, na proslavi maturske večeri u Plavom salonu hotela „Crna Gora“ evocirao je Sančo Veljić, dok je Purlija govorio o prvom cjelovečernjem koncertu, sa sopstvenim repertoarom, koji su izveli u Domu kulture u Baru 1981. godine, ali i o igrankama u Gimnaziji, u školi „Meksiko“ i u Podgorici.

Najslavnije doba „Ružinog trna“ nakon nekoliko personalnih promjena, kreće 1982. godine. Kvartet Veljić, Brajović, Purlija i Perović, poznati nikšićki bubnjar i tekstopisac, neumorno vježba u novom prostoru, a januara 1983. godine nastupaju kao predgrupa „Riblje čorbe“. Veljić, Nikočević i Perović su, svako na svoj način, podsjetili na učešće i osvojeno peto mjesto na Subotičkom festivalu „Omladina ’83“, sa pjesmom Bate Nonina „Laku noć, folirante“, kao i na čuvenoj Zaječarskoj gitarijadi na kojoj su zablistali izvodeći pjesme „Kadinjača“ i „Hajde kreni“. Dobili su povelju za osvojeno prvo mjesto kompozicije sa tematikom ORA i revolucije. Nagradu je u ime benda primio Pero Purlija, ali su je po povratku u Bar izgubili.

Sinoćnji događaj na bARS-u bio je prilika da nagrada ponovo bude uručena Purliji – učinio je to Miodrag Tanjo Masoničić, nekada sekretar Socijalističkog saveza omladine Bara, koji ju je decenijama čuvao u svojoj kući. Isko Čobić je sa publikom podijelio emocije sa nastupa koji je na njega ostavio najsnažniji utisak – svirka kao predgrupa čuvenoj „Ribljoj čorbi“.

Milović i njegovi sagovornici su evocirali uspomene na Novaka Brajovića, sivu eminenciju benda, koji, naglasili su, „nije puno i komplikovano solirao, ali je svaki ton bio kako treba“. Podsjetili su i na nastanak svegeneracijske himne Barana „Mrzim decembar“ koju je po tekstu Gorana Pejovića Gule komponovao Neven Marković, a za koju je, prema Veljićevim riječima, Oliver Mandić rekao da imaju najveći hit u Jugoslaviji. Govorilo se i o nikada objavljenom albumu za koji je bio gotov materijal, svirkama u legendarnim beogradskim prostorima, a prostorom ispred nove bine na platou Doma kulture gdje su sedamdesetih dočekivane štafete mladosti odjekivao je iskren smijeh dok su se, bez ustručavanja, muzičari prisjećali anegdota sa nastupa širom zemlje.

Tokom večeri su prikazana tri spota grupe „Ružin trn“ iz osamdesetih i promovisan nedavno objavljen album „Duša na dobošu“ . Na njemu je 11 originalnih studijskih pjesama benda (remasterizovanih), uključujući i ultimativni „Decembar“, te snimak uživo pjesme „Kadinjača“. Po završetku programa, CD je podijeljen posjetiocima.

„Svih ovih godina, za trake, fotografije, memorabilije, mnogo više nego svi članovi benda skupa, brinuo se Dragoljub Daga Purlija, Perov sin, i zahvaljujući njemu ovaj je album štampan i očuvana uspomena na ’Ružin trn’“, kazao je Željko Milović, zaključujući prvo veče iz selekcije bARS-a na „Barskom ljetopisu“.