Na sinoćnoj, prvoj od tri književne večeri iz selekcije bARS festivala “Barski ljetopis”, posvećene djelima autora iz Bara, na platou ispred Doma revolucije u velikom broju su se okupili poštovaoci lika i djela Maksima Lutovca gdje je promovisana njegova posthumno izdata knjiga „ Drug“.
O knjizi su govorili moderator programa, glavni i odgovorni urednik Radio Bara, Milan Vujović, velemajstor Nikola Đukić , internacionalni majstor dr Ljubo Živković i Maksimov mlađi sin Milun Lutovac.
Vujović je kazao da osim posjetilaca među kojima su i brojni šahisti „promociju sa nebeskih visina pomno prati nacionalni majstor Maksim Lutovac“.
„I budite sigurni da će Maksim naći način da mi saopšti svoje mišljenje o ovoj večeri i šta je sve moglo da bude bolje. Kako, ne znam, ali uspjeće, jer Maksim je i za života sve mogao.
Navršilo se šest mjeseci i dvadesetak dana od kako je umro Maksim Lutovac“, prisjetio se Vujović. „Poslije uže porodice meni možda najviše nedostaje. Šahovski snovi su mi se, što bi rekla Desanka – ‘na malu ljudsku meru sveli’. Sa njim sam sanjao nemoguće. Njegovi snovi nisu imali granicu. Nedostaje mi pored ostalog i zbog tih bezgraničnih snova“.
„A što se knjige tiče ona je kao i svaka Maksimova, prepuna divnih metafora, šarma, poezije, bujičnih kovrdžavih misli“, kazao je Vujović.
„Kada je prije nekoliko godina privodio kraju treće izdanje svog kapitalnog djela već legendarnog ‘Šahovskog vijenca’ profesor Lutovac mi je učinio ogromnu čast zamolivši me da napišem recenziju i tako dam skromni doprinos tom herojskom poduhvatu, a nešto kasnije sam imao čast da govorim na promociji ‘Vijenca’ pred početak Kupa u Sutomoru“, rekao je velemajstor Nikola Đukić.
„Govor sam završio riječima da se ne bih začudio da nas autor za deset godina obraduje četvrtim izdanjem, a da sam siguran da će nam prije toga darovati još neku simpatičnu knjigu manjeg obima i ambicija. Na žalost prvi dio mog optimističnog proročanstva se nije ostvario – Maksim više nije sa nama. Ali prije posljednjeg pozdrava duh je uspio da još jednom makar na kratko nadvlada materiju, a rezultat je knjiga o kojoj večeras govorimo“, kazao je Đukić.
On smatra da je knjiga „Drug“ još jedan pokušaj da se dokuči nedokučivo i spozna nešto što nije dato nama običnim smrtnicima da ikad otkrijemo – tajnu ove magične igre koja nas opčinjava već hiljadama godina a čijoj čaroliji se ne nazire kraj. Profesor Lutovac neumorno ispituje prirodu šaha stvarajući pritom neke od najljepših i najpoetičnijih stranica o toj igri koja ima čarobnu moć da ljude vraća u vremena i prostore sreće i bezazlenosti.
Ova knjiga je i vrt sjećanja prožeta kratkim nerijetko impresionističkim memoarskim zapisima. U nju je nekako uspjela da stane i kratka istorija šaha u Crnoj Gori uz osvrt na njene najistaknutije pojedince i mala antologija crnogorskog šahovskog stvaralaštva sa izabranim partijama od kojih mnoge svojom ljepotom našu voljenu igru uzdižu do nivoa umjetnosti.
“I tako je profesor Lutovac prije nego što mu je zastavica pala uspio da kovertira svoj poslednji potez.
A sada je na nama koji ostajemo da nastavimo partiju i da produžimo da zidamo na čvrstim temeljima koje nam je on ostavio, a vjerujem da će negdje gore u pauzi beskrajnih ‘cuger’ partija sa Srđom kao nekad na terasi u Đenovićima profesor na trenutak zastati i osmjehnuti se znajući da je svojim knjigama još za života sebi podigao spomenik“, nadahnuto je završio Nikola Đukić, a za Radio Bar i Bar Info je po završetku večeri kazao:
“Ova knjiga je jedan veličanstven poduhvat i nevjerovatna je snaga duha profesora Lutovca da u tim godinama i sa toliko zdravstvenih problema i dalje ima snage da se druži sa svojim perom i piše o toj magičnoj igri. Kroz sve njegove knjige o crnogorskom šahu, od prve koju je napisao prije četrdeset godina, pa do ‘Šahovskog vijenca’, koji će za sve naše buduće hroničare šaha biti polazna tačka, jer je tu cijela istorija našeg šaha, vidi se beskrajna ljubav i prava opčinjenost koju samo šahisti mogu da razumiju. Ovo sigurno nije knjiga pisana samo za šahiste i mislim da će ko god voli umjetnost i neke intelektualne poduhvate bilo koje vrste, moći da uživa u ovoj knjizi jer je ona kolekcija, na momente, filozofskih eseja, promišljanja o suštini šaha, a kroz suštinu šaha često dolazimo i do suštine života.
Tu su neki, memoarski zapisi , ali ne klasični memoari. Možda će zvučati pretjerano, ali mene je to podsjetilo na Kišove ‘Rane jade’ u nekim momentima, te male vinjete iz njegovog djetinjstva do neobičnih priča pred kraj života.
Ova knjiga, bez pretjerivanja, može da se nazove malim umjetničkim djelom i čast mi je što sam bio dio ove promocije i mogao da govorim o njoj, pogotovo pored nevjerovatnog dr Ljuba Živkovića koji nam je držao pažnju sve vrijeme. Ovdje je puno ljudi iz svijeta šaha, puno Barana, jer profesor Lutovac je bio voljen i poštovan, ostavio je ogroman trag, a mi šahisti mu dugujemo zahvalnost za knjige koje je napisao, za turnire koje je organizovao i za poteze koje je odigrao“, kazao je Đukić
Doktor Ljubo Živković je ispričao da se sa Maksimom Lutovcem upoznao u Kotoru davne 1953. godine gdje se igralo Prvenstvo crnogorskog primorja u šahu i od tada datira njihovo druženje i prijateljstvo.
Maksim je bio posve originalni čovjek i posve originalni šahista. Svaku partiju je igrao na pobjedu, jer je duboko vjerovao da tu igru zna bolje od svih. Koliko je bio šarmantan i duhovit svjedoče brojne anegdote a jednu je za Radio Bar i Bar Info ispričao dr Živković :
“Kada je Maksim ušao u starije godine i prestao da se bavi takmičarskim šahom, silno je volio te brzopotezne partije, takozvane ‘cugerice’ . Milan (Vujović) i Maksim su igrali te brzopotezne partije, ali su istovremeno pomno pratili Sportsko popodne i zajednički igrali sportsku prognozu. Na jednom tiketu su imali svih dvanaest pogodaka, pa su očekivali ne malu novčanu nagradu.
Međutim, u posljednjem minutu, u toj nekoj drugoj, trećoj Španskoj ligi, Salamanka prima gol i od nagrade nema ništa. I, dok Milan vrišti, i izgovara poneku ‘lijevu’, Maksim sjedi mirno, vuče poteze, udara po šahovskom satu i tiho pjevuši ‘Salamanko, ljubavi moja’. Ta metafora, ‘Salamanko ljubavi moja’, bila bi idealna da nosi ime ove divne večeri”, ispričao je on.
Doktor Živković je još rekao da mu je žao što uz ovo što je večeras na promociji govorio, nije izgovorio jednu rečenicu koju je sve vrijeme kanio da izgovori.
„Blago Maju što je otišao, drugovi ga divno ožališe i divno ga vječnom slavom ovjenčaše. A ja plačem kao malo dijete”, zaključio je.
“Maksim je stvarao do samog kraja, do 29. decembra 2023. kada je te večeri pero od koga nije mogao da se razdvoji pred ponoć prešlo u ruke njegovog mlađeg sina Miluna“, kazao je Milan Vujović najavivši mlađeg Lutovca.
„Ako knjigu knjigom čine ljudi, onda za Maksimovu nema zime. Hvala što ste večeras, svojim prisustvom, ispisali osmo poglavlje knjige ‘Drug’, poglavlje koje je nedostajalo, a kojim se svečano zatvara krug jednog života, a otvara novi ka kojem svi mi težimo, krug o trajanju i smislu života.
Knjiga ‘Drug’ u sebi krije ključ tajne. Ona je po svojoj unutrašnjoj strukturi nalik šahovskoj partiji i može joj se prići, to jest, ući u njene lavirinte, sa svakog prikazanog polja – partije ili poglavlja. Kako god, i ko god uroni u nju, uvijek iznova, otkrivaće priču o čovjeku“, ocjenjuje Lutovac , prisjetivši se vremena korone kada smo svi bili zatvoreni u svoje “kvadrature”.
“Obilazimo se, nadajući se da ćemo izbjeći ono najgore, ono što nas okružuje… Nova pošast je pred vratima. Opominje i budi stare zebnje, ali i običaje – da se čovjek, u teškom vremenu ponovo okrene sebi i svojima, jer na kraju šta ostaje osim djela – porodice i dragih prijatelja.
Maksim je pisao, pratio sport i zajedno se sa Lalicom, njegovim drugom do ‘potonje ure’ radovao našim dolascima,“ priča Milun, „odbijajući pritom pomisao da mu nezvani gost – virus, može i na taj način pokucati na vrata. Vjerovao je da tamo gdje postoji ljubav i dobra namjera, za virus nema mjesta.
Odlagao bi olovku, prekidao rad i nakon posluženja o kojem je brinula majka, odmjeravajući nas pogledom, kao da nekim, samo njegovim, instrumentom preispituje naša raspoloženja, upitao:
‘Milune, šta ima novo?’ Obično bih odgovarao da nema ništa posebno. ‘Isto kod nas, isto kod vas – svuda isto!’ Drugi dan bi se ponavljalo isto. Dođemo, opet majka s njenim đakonijama, a Maksim, u njegovom ležernom stilu: ‘Milune, šta ima novo?’
Jedne večeri, pred neke baklave koje je majka spremala za Maksimov 85. rođendan, kad smo se okupili, baš onako kako je on to volio, na pitanje Milune, šta ima novo?, ostavih escajg i malo nestrpljivo odgovorih: ‘Ništa mi teže nije nego kad me pitaš šta ima novo! Znaš da nema ništa novo, svi smo zatvoreni, svuda je isto. Svaki dan, svima!’ Maksim nije rekao ništa. Pažnju mu je privukla baklava za koju je znao da kaže da nikad nije okusio bolju od ove što mu njegova Laka, kako je tepao svojoj supruzi, sprema.
Prošlo je desetak dana. Opet sam u roditeljskoj kući, sve teče po redu i kako treba. U jednom trenutku, Maksim skide naočare, pakuje rasute rukopise i umačući čajni kolutić u tek skuvani čaj, pita: ‘Milune, šta ima .. staro?’“, zaključio je Milun Lutovac.
Na promociji knjige „Drug“ prikazan je i šestominutni film-intervju koji je sa Maksimom Lutovcem prije nekoliko godina radila novinarka Vesna Šoškić i ton majstori Radio Bara Adi Karađuzović i Zoran Milošev, kao i dio razgovora koji je na talasima Radio Bara vodio selektor bARS-a Željko Milović.
Narednog četvrtka 25. jula , u okviru baRS-a biće promovisana knjiga Milana Vujovića “Barske priče IV “.
