Gosti Radio Bara u emisiji „Sunčanom stranom ulice“ bili su sopranistkinja Aleksandra Vojvodić Jovović i scenarista i reditelj, Goran Bjelanović.
RB/BI: Povod za gostovanje je poetsko-muzički spektakl „Aurora Amoris“ čija je premijera večeras u velikoj sali KIC-a „Zeta“. Zašto ste odabrali ovaj prostor za premijerno igranje?
Bjelanović: Imam dovoljno godina da znam da je svako umjetničko djelo kao novorođenče i nikada ne znate kakva sudbina ga očekuje. Tako sam, recimo, ja rođen u Velici, jednom selu koje i vukovi zaobilaze. Sad zamislite ko je mogao da pretpostavi, kad sam udario čelom o zemlju, da ću se baviti Majakovskim, groficom Tatjanom Jakovljevom, da ću raditi filmove… Isto tako, ovaj naš komad našao se u Zeti ne slučajno. Pošto se svi nešto vraćamo korijenima, ako postoji aporija da se ne zna ko je stariji jaje ili kokoška, znamo da je, ipak, Zeta starije ime Crne Gore, pa mi počinjemo tamo gdje, možda, i treba da se prvi put izvedu velika djela.
RB/BI: U najavi za događaj, objasnili ste da je u pitanju duo drama u kojoj su spojeni pozorište, poezija i muzika. Ta višeslojnost ukazuje da je performans zahtjevan i vrlo kompleksan. Sigurna sam, poznajući Aleksandru, da je sve spremno za večeras. Jeste li zadovoljni kako ste odgovorili izazovu?
Vojvodić Jovović: Iskreno da Vam kažem, bilo mi je izuzetno drago i presrećna sam bila u trenutku kada mi je Goran ponudio da jedan dio te drame i odglumim. Ovo je moje prvo pojavljivanje u svojstvu glumice. Na Muzičkoj akademiji sam, u okviru Odsjeka solo pjevanje, imala dvije godine predmet Gluma. Igrala sam u predstavama na Akademiji. Međutim, do sada nisam imala priliku da se u Crnoj Gori pokažem i na taj način. Veoma se radujem prilici.
Bjelanović: Želim da se nadovežem na ovo što je rekla Aleksandra. Nekada vas inspirišu djela, nekada vas inspirišu situacije, a postoje, zaista rijetki trenuci, kada vas inspirišu ljudi. Kada sam prvi put čuo Aleksandru kako pjeva, kao reditelj sam morao da primijetim da to nije ispjevavanje tonova, nego da ona živi, odnosno igra, svaki ton. To što je ona, ne znam kako (s obzirom na njenu mladost), uspjela da „skupi“ dvadeset godina karijere, probudilo je u meni želju i motivisalo me kao umjetnika, a istovremeno i iznerviralo što ne mogu da joj ponudim neku operetu, pa sam odlučio za komad koji možemo napraviti zahvaljujući sopstvenim talentima i socijalnom kapitalu. O talentu će večeras suditi publika, a pod socijalnim kapitalom podrazumijevam društveni ugled, mjesto koje imamo u društvu i među prijateljima. Miloš Forman kaže: „Film prave prijatelji“. Ovo je prava ilustracija da je to tako. Prvo, zahvaljujući prijateljstvu Sandre (Aleksandre Grabež prim. aut.), direktorice Kulturnog centra i Milije Šćepanovića, umjetničkog direktora, dobili smo prostor i sve kapacitete da tamo pripremimo dramu. Zahvaljujući mr Miru Kruščiću imaćemo muzičku ilustraciju, Seka Martinović je radila kostim, a zahvaljujući mojoj kumi Ini Martinović, akademskoj vajarki, lutke imaju svoje maske. Za dizajn zvuka je bio zadužen Jovica Trajkovski, a za dizajn svjetla Goran Mitrović. Umjetnost je okupila prijatelje i zamisao i želju dovela do vrhunskog profesionalnog nivoa.
RB/BI: Kakvu priču „Aurora Amoris“ donosi?
Bjelanović: Postoji zanimljiva priča o nečemu što jeste i nije bila ljubav između Majakovskog i grofice Tatjane Jakovljeve. Prije bi se moglo reći da je on bio zanesen njenom ljepotom kada su se sreli u Parizu. Međutim, ona je navikla na one „uglancane“ stihove Puškina, pa niti je impresionirala njegova poezija, niti njegova robustna figura, ne grofa, ne barona, je nije pripadao njenoj klasi. Ipak, kada je otišao, ostavio je čitav honorar da joj svakog jutra iz cvjećare stiže cvijeće od Majakovskog. Kažu da je rat preživjela prodajući bukete, jer ih je, i kada je honorar potrošen, cvjećar nastavio da donosi na njenu adresu. Jedan ruski istraživač je čuo za tu priču, da bi 60-ih godina prošlog vijeka otišao u Pariz i našao tada već ostarjelu groficu. Pitao je da li je priča istinita, na šta mu je ona uzvratila: “Mladiću, negdje žurite? Ako ne, sjedite da popijete čaj“. U tom momentu se začulo zvono na vratima. Bio je to raznosač buketa koji je izgovorio: „Cvijeće od Majakovskog“. To je predivna priča u kojoj mene ne fascinira toliko džentlmenski potez Majakovskog, koliko što je vlasnik cvjećare imao osjećaja da stvori mit, da stvori legendu. Kada bih sada pravio neku ansambl predstavu, mislim da bi mi vlasnik cvjećare bio glavni lik. On je ostao u potpunoj sjenci, niko ne zna ko je bio. Nastavio je, na sopstvenu štetu, da čuva sjećanje na ljubav Majakovskog i grofice Tatjane Jakovljeve. Što se samog žanra tiče, to svakako nije poetsko-muzički spektakl, i jeste poetsko-muzički spektakl. Nije duo-drama i jeste duo-drama. Nisu odvojene monodrame i jesu monodrame. Pritom, nije svaštarenje, nego je izuzetno dobro upakovano. To će gledaoci imati vremena i prilike da se osvjedoče. Čini mi se da joj upravo to što se ne može žanrovski uklopiti, daje život. Na isti način kao što se ne može žanrovski uklopiti ni život. Gledaoci će prisustvovati živoj predstavi i predstavi za koju sam siguran da će živjeti, ukoliko me moja mladost podrži.
RB/BI: Ovo nije prvi put da su Aleksandra Vojvodić Jovović i Goran Bjelanović ukrstili doživljaje umjetnosti, emocija i snova. Podsjetimo naše slušaoce na projekte u kojima ste sarađivali… U meni još uvijek budi oduševljenje kada se prisjetim Muzike filmskog univerzuma. Bio je to, zaista, svojevrstan poduhvat. Prošla je godina od prve izvedbe, sasvim dovoljno vremena da se poslože utisci i bude jasno da li je veliki trud opravdao namjeru, želje i očekivanja?
Vojvodić Jovović: Svi ti projekti su proizašli iz naših razgovora i promišljanja. Naravno da je Goranova genijalnost presudna, a moje su neke muzičke ideje. Uklopila sam muzičke numere u priču koju je Goran napisao. Veoma smo kompatibilni i uzajamno se pratimo. U „Aurori Amoris“ sam odabrala kompozicije Čajkovskog i Rahmanjinova i operske arije Pučinija i Kalmana koje će se, takođe, uklopiti u priču i osjećanja Majakovskog i Tatjane. Što se tiče Muzike filmskog univerzuma, na Goranovu ideju smo došli do toga da, pjevajući numere iz filmskih klasika, prikažemo i segmente iz tih ostvarenja. Sve sale gdje smo izveli taj spektakl su bile prepune, a reakcije publike odlične.
Bjelanović: U ovoj predstavi postoji jedan stih Majakovskog: „Marija, kako u debelo uho zabosti nježnu riječ?“. Naš problem je što imamo nježne riječi, a što su uši onih koji bi trebali da podrže takve programe, ne debele, nego se pitam da li ih uopšte imaju. Stvorite ljepotu, ne radi sebe, nego da bi publika formirajući estetiku formirala i etiku i duhovnost, da bismo bili bolji ljudi, a naiđete na situaciju gdje treba da molite: „E, da li ja mogu?“ i „E, kako bi bilo…?“. To je jedino što nam se, zaista ne radi.
RB/BI: A, morate.
Bjelanović: Moramo, ali kada se zna da postoji jedan sjajan projekat, a to zna i ministarka kulture koja ga je gledala u Podgorici, svi mediji su izvještavali o njemu, čovjek se na kraju pita da li je vrijedilo. A, možda su se svi umjetnici, kroz sva vremena pitali upravo to. Umjetnici stvaraju iz ljubavi prema ljudima. Šta će meni ili Aleksandri ova predstava? Već imamo sasvim pristojne CV-je. Mi znamo da nema veće utopije od rečenice „poezija će spasiti svijet“. Neće, ali je treba njegovati, jer šta je život bez poezije?
RB/BI: Kako planirate da „Aurora Amoris“ živi, kakav put ste zacrtali, gdje će se još igrati ova priča o ljubavi i jesu li vam se, možda, neka vrata već odškrinula?
Bjelanović: Imamo poziv od pozorišta „Zoran Radmilović“ iz Zaječara. To je profesionalno, vrlo ugledno pozorište, prilično snažno pozicionirano, kao što je i Zoran u jugoslovenskom glumištu pozicioniran. Zamolili su samo da pošaljemo snimak sa večerašnje predstave, pa ćemo već u maju i junu tamo nastupiti. Imamo i poziv od administratorke Opštine Budva, Nevenke Božović. Sudbinu ovog našeg „djeteta“ će odrediti neko „od gore“. Što bi rekao Njegoš: „Nad svom ovom grdnom mješavinom, opet umna sila toržestvuje“.
RB/BI: Bilo bi lijepo da uputite poziv našim slušaocima i čitaocima da večeras dođu u KIC „Zeta“ i uživaju u spektaklu.
Bjelanović: Plakat je postavljen, vi ste nam otvorili frekvencije svog radija i, naravno da su svi dobrodošli.
Vojvodić Jovović: Dragi moji sugrađani, svi koji ste i ranije dolazili na moje koncerte i sve manifestacije na kojima sam nastupala, pozivam vas da dođete večeras u 20 sati. Ovo je za mene barem stepenik više u odnosu na ono što sam do sada radila i doživjela.
