Želim najprije da zahvalim autoru Milanu Vujoviću što mi je pružio priliku da na Bar Infu izrazim poštovanje prema Baru i Sutomoru, gdje sam tokom svoje šahovske karijere doživio najljepše trenutke i počasti.
Davne šezdesete prošlog vijeka bile su godine mojih takmičarskih pohoda i duela za stonoteniskim i šahovskim stolom. Kao dječak sam zavolio fudbal, ali otac se sa tim nije saglasio jer su ga brinule, tada ne baš rijetke, povrede na terenu. Počeo sam da treniram stoni tenis, a s tim se nijesu saglasili drugari iz komšiluka koji su me ubjeđivali da je šah pravi izbor za mene. Razmišljajući pod tako neugodnim pritiscima, smatrao sam da je najbolje da uporedo igram stoni tenis i šah, a vrijeme će riješiti tu dilemu. No, prva zvanična takmičenja pokazaće da sam jednako uspješan stonoteniser i šahista, pa mi je to stvaralo dodatne brige i mučilo me nekoliko godina.
Kao omladinski prvak Crne Gore u šahu, tri puta sam igrao na prvenstvu SFRJ i pomislio da je došao trenutak za odluku iako na tim turnirima igrom nijesam zadovoljio. Shvatio sam da zaostajem u teoretskim pripremama i bio sam razočaran što nemam mogućnosti da nabavim odgovarajuću literaturu. Prateći šahovska zbivanja iz tada oskudne štampe iznenadio me izvještaj sa turnira u Titogradu na kojem se, meni tada nepoznati, dr Ljubo Živković iz Bara, predstavio kao igračko otkrovenje. To su bili moji prvi, doduše novinski kontakti sa Barom, a onda je uslijedio i jedan fizički, kad sam upoznao Mirka Mijuškovića. Govorio je sa toliko ljubavi o Baru i barskim sportistima, s posebnim pijetetom o svom tragično stradalom drugu koga je zvao „Stari”. Riječ je bila o sjanom golmanu rukometaša „Mornara” Ranku Vukotiću. Mirko je bio skroman mladić i u tom periodu najbolji crnogorski stonoteniser. Jako dobro je igrao šah, a po dolasku sa studija postao je nada crnogorske digitalne tehnologije. U to smo se uvjerili prateći njegov razgovor sa dr Mihailom Botvinikom na Elektrotehničkom fakultetu u Titogradu 1971. godine prilikom posjete svjetskog prvaka Crnoj Gori. Nažalost, teška bolest ugasila je njegov život u najboljim godinama.
Iako sam 1964. i 1965. godine dva puta pobijedio na seniorskom prvenstvu Crne Gore u stonom tenisu nije mi bilo suđeno da se dalje bavim tim sportom. U oktobru 1965. umro je otac i shvatio sam da više neću imati ni želje ni snage da se borim na dva fronta. Jedan događaj, koji je uslijedio ubrzo poslije očeve smrti, vjerovatno je presudno uticao na moju privrženost šahu. Naime, u Titogradu se održavao šampionat SFRJ uz učešće najboljih jugoslovenskih šahista koje su predvodili Gligorić, Matanović, Ivkov, Parma, Matulović, Velimirović i drugi. Šahovski savez mi je povjerio ulogu demonstratora, sa honorarom dovoljnim da platim Studentski dom tog mjeseca. Takav je život, pomislio sam, treba se boriti sa nedaćama, a mlad čovjek mora vjerovati u sebe i u to najveće blago koje mu je dala priroda. Tako sam u studentskom uzrastu nastojao da razumijem pozadinu životnih dešavanja i da se dostojanstveno borim za časne vrijednosti. Bio sam srećan kad sam u šahovskoj areni upoznavao ljude koji su me uvjerili da je očev duh upravo imao takva očekivanja za mene. Odigrao sam dva jugoslovenska šampionata, u Čateškim Toplicama 1968. i u Novom Travniku 1969. godine, gdje sam osvojio tada cijenjeno zvanje jugoslovenskog majstora. Tu mi je već bilo jasno da šah postaje moja nezaobilazna sudbina.
Onda su došle te sedamdesete godine i moji prvi fizički kontakti sa sutomorskim i barskim podnebljem. Na šampionatima Crne Gore 1972. zatim 1973. i 1975. godine osvojio sam tri nove šampionske titule, ali najveći uspjeh ostvario sam u hotelu „Inex – Zlatna obala” krajem zime 1973. godine kad sam prvi put pobijedio na šampionatu SFR Jugoslavije. Predsjednik SO Bar Ilija Vučković bio je kreator nezaboravnog ambijenta za druženje i sjajnu međusobnu komunikaciju ljudi kojima će šah darovati mnoga nova i trajna prijateljstva. Prvenstva grada postala su lijepa šansa za afirmaciju što je 1974. dokazao Vladimir Lukšić savladaši sve svoje rivale.
Već 1977. Bar postaje domaćin do tada najjačeg međunarodnog turnira u Crnoj Gori. Tokom tih prijatnih jesenjih dana vladala je atmosfera kao da je pod Rumijom centar svjetskog šaha. Strani učesnici su se osjećali kao u svojoj zemlji, a bugarski velemajstor Georgi Tringov prihvaćen je kao domaći čovjek. Posebna pažnja ukazana je Dragoljubu Miniću, šahisti jugoslovenskog renomea koji se početkom šezdesetih odselio u Beograd, a potom u Zagreb, gdje je postao član ŠK „PTT Zagreb“, uz veoma korektan ugovor. Direktor turnira Rašo Marojević prezentovao je raznovrstan program koji je i ljubiteljima šaha dao nekoliko prilika da se oprobaju na simultanim produkcijama. Tako bogatu šahovsku jesen bilo je nemoguće ostvariti bez podrške uglednih javnih ličnosti koje su, uz to, bile naklonjene šahu i željele da pruže šansu svojim sugrađanima, učesnicima turnira. Sveto Vuletić i Čedo Ratković na prvom mjestu, Blažo Orlandić i Jusuf Kalamperović na drugom, dali su pun doprinos organizaciji tih barskih festivala šaha.
Veliki međunarodni turniri pružili su šansu dr Ljubu Živkoviću, Maksimu Lutovcu, Momčilu Vukoviću i Dragoljubu Zečeviću da ispune bal za međunarodne titule. U tome je jedino uspio Ljubo Živković, legenda barskog zdravstva, koji je znalački koračao ka cilju, na radost barskih ljubitelja šaha.
Na kraju turnira „Bar 1977“ ja sam ispunio drugu normu za velemajstora što su mnogi Barani proslavili zajedno sa mnom. Tako sam u svojim osjećanjima stvorio sliku o bliskosti meni dva suđena grada. U Cetinju sam rođen, a u Baru šahovski preporođen i inspirativno osnažen kao nikad ranije. Nije slučajno u hotelima „Južno more“, „Agava“, „Korali“ i OŠ „Blažo J. Orlandić“ počeo uspon i najljepši period moje šahovske karijere. Okružen ljudima poput Boža Ulićevića, Rajka i Nova Nikezića, Ratka Velimirovića i puno zanimljivih ličnosti različitog profila, čovjek se osjećao kao da je priključen na prirodne baterije koje ga pune stvaralačkom energijom. Sa mnogo duha i šarma brzo su protekli ti barski šahovski dani i rastanak uoči povratka kući doživjeli smo kao odlazak iz grada koji više nikad neće moći da ponovi takav šahovski spektakl.
Međutim, desilo se nešto nepredvidivo, upravo onda kad se najmanje očekivalo. U surovom udaru prirode na čitavo Primorje, gdje su najviše stradali Budva (stari grad), Herceg Novi, Stari Bar, Ulcinjski stari grad i mnoga naselja Crmnice, Grblja i Paštrovića, Barani su se sjetili šahista i ponovo ih pozvali u goste da vrate gradu optimizam koji je zračio tokom prethodnog turnira. Sjedio sam te večeri u sačuvanom dijelu „Agave“ kad se na ulaznim vratima pojavio Tigran Petrosjan koji je upravo doputovao sa turnira u Vrbasu. Neznanog gosta dočekao je provokativno šaljivim pozdravom Mikica Mašanović, a ovaj mu istom mjerom uzvratio kao da se poznaju od rođenja. To je bila sjajna uvertira za novi šahovski spektakl koji su svojim prisustvom ukrasili dvojica bivših svjetskih šampiona Petrosjan i Smislov.
Veliko interesovanje barske publike privuklo je pažnju ljubitelja šaha iz raznih krajeva Crne Gore koji su dolazili da prate partije do večernjih sati. Borbena atmosfera vladala je tokom čitavog turnira, a u vrijeme slobodnih dana učesnici su išli u posjete starom gradu i drugim znamenitostima ovih krajeva. Tringov i Minić su odigrali alternativnu simultanku na brodu „Sveti Stefan“ koji je nekoliko decenija održavao atraktivnu liniju sa Barijem. Prema očekivanju, najveće interesovanje vladalo je za gostovanje Smislova i Petrosjana, a oni su izrazili veliko zadovoljstvo zbog poštovanja koje su prema njima pokazili građani Bara i prijatelji šaha. Skoro nevjerovatan slučaj dogodio se u mojoj partiji sa Petrosjanom koja je završena poslije punih šest dana i 123 poteza. Najprije sam ja žrtvovao dvije lake figure za napad, a Petrosjan je uzvratio žrtvom dame za vječni šah što ja nijesam želio da prihvatim zbog obećanja da ću tu partiju igrati na pobjedu. Moram istaći da to nije bio plod samouvjerenosti već upravo tog, već pomenutog, barskog uticaja na moje stvaralačke impulse. Partija se nastavila i kretala u granicama remija, ali sam ja dva puta propustio da odigram remi potez u završnici. Petrosjanu je zasluženo pripao pobjednički trofej ispred njegovog zemljaka Vasilija Smislova i taj događaj, uz slične spektakle u Nikšiću, Titogradu i Svetom Stefanu, pamtiće se kao jedan od najljepših u crnogorskom šahu.
Da bi uspjeh barskih turnira bio potpun potrudio se dr Ljubo Živković koji je sjajno iskoristio i drugu šansu da osvoji titulu internacionalnog majstora. Iako je vrlo rijetko nastupao na turnirima, u Baru je zaigrao tako dobro da je razgalio srca svojih sugrađana koji su srdačno pozdravili njegov uspjeh. Tako smo nas dvojica postali šahovski dužnici Bara, jer ta atmosfera podrške i iščekivanja nosila nas je snagom talasa na otvorenom moru. U svojoj novoj knjizi, koju sam posvetio Robertu Fišeru, predstavio sam taj Ljubov trijumf pobjedom u borbenoj i, do kraja neizvjesnoj, partiji protiv argentinskog velemajstora Miguela Kinterosa. Ugledni profesori barske gimnazije Maksim Lutovac i Momčilo Vuković, kao i njihov šahovski kolega Dragoljub Zečević uložili su puno truda i borbenosti ali to nije bilo dovoljno za više domete na turniru.
Nažalost, početkom osamdesetih postalo je jasno da SFR Jugoslavija preživljava teške dane. Prvo mučno šahovsko iskustvo doživjeli smo na Olimpijadi u Lucernu 1982. Godine, a onda je počeo da tone i šah, gubeći odlike koje su ga krasile u bivšoj domovini. Ekonomska kriza je otežala rad šahovskih klubova, pogotovo onih koji nijesu imali sponzore. Ipak, ŠK „Mornar“, koji je predvodio Miloš Šušter, uspio je da odoli takvim iskušenjima i čak dočeka dan kad će ŠK „Rumija“ postati njegov novoformirani rival u gradu. Pored svih poteškoća iz devedestih godina, Barani su 1997. u novoj, zajedničkoj državi SRJ, učinili još jedan divan gest i napravili turnir povodom dvadesete godišnjice moje titule. Nastupili su Ulf Anderson, Andrej Sokolov, Spiridon Skembris, Petar Popović, Dragoljub Velimirović i ja kao prvi crnogorski velemajstor.
Početak ovog vijeka donio je novu nadu da će se život vratiti u normalan kolosjek. Ali ta nada je iznevjerena jer je kriza iz devedesetih ostavila mnoge deformacije u društvu koje će potražiti lijek u još dvije državne tvorevine. Ja sam 1992. godine, na Međuzonskom turniru u Manili, ocijenio da sam dovoljno postigao u šahu, a kad sam 1993. izabran da vodim Vladin resor sporta moja profesionalna misija bila je završena.
U takvim okolnostima XXI vijeka ponovo se oglasio šahovski Bar. Otvaranje tunela koji je donio radost građanima tog šireg područja trebalo je obilježiti svečanim činom. Open turnir „Sozina 2005“ bio je događaj namijenjen za tu ulogu, a Jusuf Kalamperović i još nekoliko istaknutih javnih ličnosti preuzeli su brigu oko organizacije turnira. Tako mi se ukazala prilika da ponovo zaigram u Baru ne sluteći da ću imati snage da u hotelu „Sidro“ podignem pobjednički pehar.
Najzad, u jesen 2021. Bar je opet bio domaćin jedne lijepe svečanosti koju je priredio ŠSCG na inicijativu predsjednika Jovana Milovića i počasnog potpredsjednika ECU Veselina Draškovića. Iako je u međuvremenu (2018.) Zakon o sportu omalovažio šah do besmisla, ŠSCG je uložio velike napore da spasi čast drevne igre. Obilježeni su uspjesi crnogorskih šahista, a Bar je imao poseban razlog da, nakon više decenija podrške šahu, dobije i pozdravi svog prvog velemajstora Luku Draškovića. U okviru te svečanosti nije zaboravljen ni moj 75. rođendan, pa mi je tim povodom uručena kolekcija vina sa mojim likom na etiketi, što je urađeno u saradnji sa kompanijom „13. jul – Plantaže“.
Vrijeme leti i ostaju sjećanja, a ja sve više Bar doživljavam kao grad dragih prijatelja, kojih je nažalost sve manje a sjećanja sve više. Ipak, lijepo se osjećam što me još vuče želja da sa Ljubom, Maksimom, Čedom, Vladom, Jusufom, Vanjom, Milanom i novim mladim šahistima, posjedim u nekom od kafića na obali i provedem dan u ambijentu kakav mi odavno nedostaje…
