Božidar Milošević: Mikovići u Drini ispod Ćuprije

Treći put u ovom vijeku na mostu Mehmet-paše Sokolovića, koji je natkrilio Drinu tako da se onome ko ga gleda čini “kao da na vodi stoji zrno bisera, a nebeski svod da mu je školjka”, kako to na mostu piše, stigli su graditelji da prvo izvrše pregled i obilježe oštećena mjesta, a zatim obave radove.

U ovom vijeku treći put: 1911, 1954 i sada.

A prije toga, most je tri vijeka odolijevao Drini i zubu vremena bez ičije pomoći. Je li to zbog umješnosti ondašnjih graditelja? Je li “Rade neimar, koji je morao živjeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lijepo i trajno po srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, čak ni u sjećanju”, kako piše Ivo Andrić, bio bolji graditelj od njegovih sljedbenika? Ili, možda, civilizacija uzima svoj danak pa nagriza i ono što je izgledalo vječno?

Takve se misli same nameću u ovoj kući nadomak Bara u kojoj živi jedina, valjda, porodica na svijetu čiji su svi članovi ronili u Drini. Ispod mosta. I sve ovdje, u kući inž. Miodraga Mikovića, podsjeća na taj događaj. To je vjerovatno zbog toga što su se tek juče vratili iz ovog neobičnog poduhvata, pa još nisu uspjeli da sklone ronilačku opremu, kamenje uzeto kao uzorak iz stubova mosta, Andrićeve romane kupljene u Višegradu, brojne skice i crteže mosta koje je inženjer pravio.

A Drina brza i hladna…

Božidar Boško Milošević

Na osnovu ugovora između beogradskog Građevinskog fakulteta i ronilačkog društva “Ribnica” iz Titograda, 18. jula ove godine u 17 časova inž. Miodrag Miković je zaronio u Drinu, tačno ispod mosta. Time je počeo posao oko izrade projekta za sanaciju podvodnog dijela mosta, koji su se obavezali da urade dr Milan Gojković, docent Građevinskog fakulteta u Beogradu, inž. Čedomir Vujičić, zaposlen u beogradskoj “Mostogradnji” i inž. Miodrag Miković, zaposlen u novosadskom preduzeću “Кanal Dunav – Tisa – Dunav”, inače počasni predsjednik društva “Ribnica”.

Prvi ulazak u vodu pokazao je da posao neće moći ni brzo, ni lako, da se obavi.

“Drina je ispod mosta duboka preko dva metra, brzina vode je veća od tri metra u sekundi i vrlo je hladna -12 stepeni Celzijusovih”, priča Miković.

Ovom iskusnom inženjeru i roniocu, koji je pored ostalog ispitivao temelje Đerdapa, sjutradan se pridružio i ronilački instruktor iz Herceg Novog Zoran Кaleman. Zbog brzine vode odlučili su da na oko sto metara uzvodno probiju gvozdeni stub. Za stub su privezali uže i držeći se za uže počeli posao. Tako su pregledali stubove broj pet i šest, gdje je voda najbrža. Oni su najoštećeniji. Šljunak koji se gomilao u vrijeme jezera iznad mosta, pokrio je dio ovih stubova. U njih se pored toga, uvuklo granje, a ima i mjesta gdje su stubovi dosta okrnjeni. Ostalih sedam stubova pregledali su tako što bi oko ronilačke opreme stavljali veće količine olova.

“Na svim stubovima ima oštećenja nastalih od udara kamena. Ta oštećenja za sada ne utiču na stabilnost mosta. Ali, šta će biti s mostom kada voda odnese šljunak, kada se dovrši nova hidrocentrala ‘Višegrad’ i ispod mosta bude proticalo 800 kubika vode u sekundu? I upravo da se ne bi strahovalo za sudbinu mosta, preduzet je ovaj poduhvat”, priča Miković.

Ima jedna stara pjesma o Milici, majčinoj jedinici, i o tome kako Milica stidljivo zavrće rašicu da bi pregazila rijeku.

Milica Miković, učenica školskog centra “Niko Rolović” u Baru za tu pjesmu nije znala. Znali su međutim, momci koji su se okupljali na mostu dok je Milica ronila u Drini. I Milica je čula tu pjesmu…

Ali, Milica je iskusni ronilac. Prije pet godina, kao jedanaestogodišnja djevojčica bila je najmlađi ronilac u zemlji. Sa diplomom, naravno. Ona je u Višegrad došla zbog posla na ovom, ako ne najvećem i najljepšem, a ono, svakako, najpoznatijem i najopjevanijem mostu na svijetu.

“Čini mi se da za mene u moru nema tajni. Кada bi se sabralo vrijeme koje sam na morskom dnu, u traganju za školjkama i drugim plodovima mora provela, onda bi to iznosilo nekoliko mjeseci. U rijeci, međutim, nikada se još nisam okupala, prije nego što sam skočila u Drinu. U početku je bilo neobično, ali sam se brzo navikla na brzake ove rijeke. Ronila sam oko drugog i devetog stuba. Tu brzina nije velika, a i riba po dnu ima mnogo. Pružila sam ruku da ih dohvatim, ali one pobjegnu…

Igrala se Milica sa ribama u Drini, ali kaže, glavom joj se stalno vrzmala ona misao ispisana na mostu: “Nemoj reći da je propao metak koji se troši za ovako dobro djelo”.

“To je napisano još 1578. godine kada je most izgrađen, a ja sam mislila o našim danima i našem društvu koje ulaže sredstva da most sačuva. Pomislite, preko ovog mosta koji počiva na hrastovim gredama unakrsno složenim, svakog dana prođe od osam do deset hiljada automobila. Veliko je djelo uradio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Takva djela rađaju samo velike ljubavi i velike nostalgije, a duša velikog vezira, ‘čije je rodno selo Sokolovići tu, iza jedne od ovih planina, koje okružuju most’, kako piše Andrić, mora da je bila prepuna nostalgije”.

Tako priča Milica koja pored mora voli i poeziju, pa kao mnoge njene vršnjakinje, ponekad i sama piše pjesme. I njena majka Vera Miković, nastavnik u Osnovnoj školi “Blažo Jokov Orlandić” u Baru je veliki ljubitelj mora i sportskog ronilaštva. Ali, u Drini nije bila ni približno ravna kćerki. Ronila je i ona ispod mosta, toliko da bi bila solidarna sa suprugom i kćerkom.

Miodrag Miković

Najduže, naravno, u hladnoj vodi Drine bio je Miodrag. Za četiri dana koliko je posao oko pregleda stubova trajao, inž. Miković je u vodi proveo dvanaest časova. Sada on u svojoj radnoj sobi u Baru piše izvještaj o onome što je vidio i predlaže, kako da se podvodni dio mosta popravi i zaštiti od onoga što će taj dio mosta ubrzo zadesiti.

“Najbolje bi bilo zajaziti pola rijeke, opraviti stubove na toj polovini, pa onda isto to uraditi sa drugom. Pored toga, po mojem mišljenju, neophodno je izbetonirati korito Drine ispod mosta i postaviti pragove za zaštitu betona. Uvjeren sam da, ukoliko se ovo uradi, neće biti oštećenja na mostu, pa ma kolika količina vode Drinom prolazila” – kaže inž. Miodrag Miković.

A to bi značilo da, kako piše Ivo Andrić, “veliki i skladno srezani most od kamena sa jedanaest lukova širokog raspona” i dalje stoji, povezuje obale, da preko njega prolaze karavani (i vozila čak) da mu se dive putnici i namjernici, djelu ljudskom rukom stvorenom a vječnom…

(jul 1978)

Share.

Comments are closed.