Gost 35. emisije “Priče s Baranima” Radio Bara bio je Božidar Božo Gagović (1974), kompozitor, multiinstrumentalista, član mnogih barskih grupa za preko 30 godina karijere, alfa i omega najpoznatijeg crnogorskog klupskog benda – “Akademie” – s kojom je izdao dva albuma.
U emisiji, za koju je rekao kako je prekratka da bi rekonstruisao sve važne događaje iz sedamdesetih i osamdesetih, opisan je život u Pristanskim lamelama, uz kodeks ponašanja koji je bio svojstven tom barskom kvartu, govoreno je o bleh muzici, barskim rock grupama, ali i o hotelu “Inex” i krađi grožđa sa imanja porodice Đurović, iza kuće čuvenog arhitekte Baća Mijovića.
“Moj otac Ljubo je kao policajac dobijao razne prekomande, od Slovenije i Hrvatske naovamo, pa je iz Vojvodine familija početkom šezdesetih stigla na Pristan. Nakon njegovog rušenja, živjeli smo u zgradi Pivnice nekih godinu-dvije, pa smo 1976. dobili stan u Pristanskim lamelama, đe i danas živim. Bio sam najmlađe dijete u porodici, razlika između mene i najstarijeg brata Moma je 18 godina, između mene i pokojne sestre Olivere – Seke 15, između mene i brata Miga 16, pa je moj dolazak bio poprilično iznenađenje. Oni su svi rođeni u Vojvodini, a ja u Baru. Momo je završio DIF i živi u Smederevu, Migo je učio u Kamenici za policajca a radni vijek je proveo u Baru, tu se i penzionisao, a pokojna sestra se udala u Pljevljima.
Moje najranije odrastanje je bilo isključivo vezano za Seku, bila je talentovana košarkašica i džudistkinja, članica glumačke trupe KUD ‘Jedinstvo’ kod Čeda Dragovića koji joj je predviđao zavidnu karijeru, ali pokojni otac nije htio da čuje za to. Vodila me po predstavama koje je igrala sa Cerom, Ćazom, Lazom Pavićevićem, Slavicom, Slavkom, svojim budućim mužem Belim… a poslije nastupa i po restoranima i u hotel ‘Inex’. Tu je bila ta moja prva inicijalna kapsla da zavolim muziku, svirku, bio sam fasciniran muzičarima, bubnjarima uglavnom. Inače, u ‘Inexu’ je moj otac nekoliko godina pazio na red i mir na terasi, pa me vodio s njim kad nikoga ne bi bilo da me čuva doma. Tozovca se odlično sjećam, a kad sam prvi put na terasi čuo neku grupu da izvodi ‘Abracadabra’ Steve Miller Banda potpuno sam odlijepio”, sjećao se Gagović.
Istakao je kako su Lamele za njega “centar svijeta”.
“Tu je bilo svakakvih likova, odrastanje sa svima njima je bilo spektakularno. Od prilično starije generacije Kiko Vuletić, Tuśko Buntić, Zoran Macanović, Lazo i Vlado Pavićević, pa mlađa generacija Mengi, Gudo, Dado i Erki Marunović, Dejo i Gogo Šćepanović, Vlasto i Zoro Andrejić, Dašo i Mišo Durutović, Milan Borozan… onda dolazi moja generacija: Fado i Medo Paljević, Nikola Macanović, Saša i Ratko Stanisavljević, Vanja Jelenić, Srećko Vuksanović, Dejo Đurđević, Mićko Stanić, Davor Radović, Marjan Marojević… Sve što smo poželjeli, pokušavali smo da sprovedemo u djelo, a močvare, livade, šumice, bile su kao stvorene za to.
Kad su počele pripreme za izgradnju Bulevara 24. novembra, izručene su hrpe kamenja, na kojima smo pravili skakaonice i spuštali se u banjicama nekih 20-30 metara kroz oštro kamenje i ni danas mi nije jasno kako niko nije stradao. Tu đe je sada pjaca bili su veliki koturovi, pa smo u njima pravili bunkere pod uticajem partizanskih filmova, a onda logore po čempresima, u krošnji i začudo niko nije pao. Sa njih smo prešli u ‘skloništa’ koja smo pravili u kanalima kopanim za barsku kanalizaciju sve dok nam Bogi Stanković, koji je učio srednju školu u Baru i kasnije se prozvao Šanta Panta, nije rekao da tu ima amonijaka i možemo da se ugušimo. Kroz ogromne duboke bare iza bulevara plutali smo praveći splavove od buradi maslina koji su nam bili tankovi za vazduh. U starom kontejneru pored barake Radio Bara bile su bale papira iz štamparije, pa smo ih koristili da bi nam bilo udobnije”, rekao je Gagović.
Za njegovu generaciju, ističe, sve se dešavalo u “Bermudskom trouglu”: Spuške – Lamele – Kongrapove zgrade, ali su dva kraka trougla bila “mnogo važnija”.
“Naš najveći rival su bile Kongrapove zgrade, iako je u ovoj emisiji više puta pomenuto da smo se nadmetali s Spuškima. Ne, Spuškaši su bili gotovo nebitni, pravi protivnici su bili Kongrapovci. Ja razumijem da je u glavama Spuškaša pokoja tuča ili koškanje sa Lamelašima izgledalo kao nešto veliko, jer smo mi bili najjači, ali je to daleko od istine. Dječacima iz Spuških je bilo strašno bitno da ponekad napadnu ‘carstvo Lamela’ i one blokove za gradnju između naših zgrada na livadi, koji su po našem mišljenju pripadali nama a ne njima, iako su korišćeni za izgradnju njihovih zgrada, ali mi smo se sa Spuškima kačili najviše triput mjesečno, a sa Kongrapovcima svakodnevno. Redovan je bio naš ‘rat’ peckalicama, praćkama i naročito kamenjem. Dolazio sam kući krvave glave, nosio tufere po 10 dana. Nikola Macanović je kod nas znao da pogodi kamenom koga hoćeš i đe hoć, ali su Kongrapovci bili zeznuti protivnici – Alen Dobrković, Aljo i Zajo Muratović, Dejo Aleksijević, braća Bulatović, braća Sinanović, braća Đoko i Miljo Leković. Prilično opasnih tipova je bilo tamo… Uglavnom se igralo na faktor iznenađenja – kad bi se naši slučajno našli u šetnji ispred Šaba znalo je da te zvekne nešto u glavu. Ili kad bi oni neoprezno prolazili ispred Lamela, isto je bilo”.
Postojala su, kaže, nepisana pravila ponašanja između zgrada i tačno definisane granice koja teritorija kome pripada.
“Mi, recimo, nismo dozvoljavali nikome da se igra ispred Lamela osim nas, ali ako bi ko bio pozvan od nekog od nas, važio je pakt o nenapadanju, gost je bio zaštićen maksimalno. Tako je bilo kad bi se igrao fudbal, organizovale trke bicikala i trotineta ili palile logorske vatre, pa bi saksofon svirao Darko Kadirin sin, ili Živko harmoniku… Gost koji bi igrao fudbal znao je da nije prepametno da dobiješ domaćina, tj Lamele, već da izgubiš tijesnim rezultatom ili izvučeš remi.
U te tri naše zgrade su se dešavali ekstremni sportovi prije no što je ovdje iko čuo za njih. Tu, naravno, ne mislim na paraglajding ili padobranstvo, već na penjanje na dizalice kad se pravila zgrada ‘Drina Goražde’, u čemu je bio neprikosnoven Sajo ‘Murina’, uz navijanje brda klinaca, sve dok brat Šućo i ostala rodbina ne bi došli i grajali da siđe… Pa pentranje i spuštanje niz spoljašni oluk zgrade do krova. Zoro Andrejić je mogao tako da se popne do vrha i nazad, a Dejo Nikić iz Spuških zgrada to isto ali uz gromobran, bili su kao mačke. Ronili smo na dah, pa bi izlazili iz mora polumrtvi i ošašavljeni. Bilo je svega”.
Livada za fudbal s Kongrapovima je bila na mjestu današnje Ruske zgrade, na ‘ničijoj zemlji’, a ranije su, kaže Božo, Lamelaši i njihovi gosti igrali fudbal na mjestu zgrade u kojoj je gdje je danas ordinacija “Zejnilović”, na Livadi Đurovića.
“A u povratku sa fudbala, i pored našeg imanja u Bjelišima sa puno voća, ništa mi nije bilo slađe nego da potegnem malo grožđa sa imanja porodice Đurović. Zabrana je postojala za odlazak tamo, ali smo je uspješno kršili, a bila je i jedna divna smokva, tik iza kuće arhitekte Baća Mijovića. Ja sam, inače, bio golman, vrlo dobar, čak sam tri godine bio u pionirima ‘Mornara’. Branio sam protiv pionira ‘Zvezde, mislim generacije Ivana Adžića, i ponosno smo izgubili 0:4, što je odličan rezultat, s obzirom da smo nešto ranije isto igrali s njima, ali ja nisam branio, i taj je meč završen sa 1:15. Mene nije imao ko da protežira, pa su neki drugi ušli u prvi tim, a ja batalio. Poslije fudbala je bila košarka, igrao sam godinu-dvije i bio više nego solidan. Trenirali su me Vanja Vujadinović i legandarni Peđa Milović, koji i danas tvrdi da sam bio veliki talenat, tzv. meka ruka, ali strašan neradnik koji je preskakao kondicione treninge, što je potpuna istina. Redovan sam bio samo na taktičkim treninzima i utakmicama, ali sam na kondiocione ‘zaboravljao’ da dođem, što Peđa, naravno, nije tolerisao”.
Božov ulazak u svijet muzike bio je 1983, sa devet godina.
“Počeo sam da sviram par mjeseci es-klarinet kod Mikija Jelenića u Gradskom bleh orkestru, ali me to nije puno dotaklo. Tri godine kasnije, međutim, bilo je drugačije, jer je mnogo momaka iz Lamela ušlo u bleh-muziku: Asim, Zoro i Vlasto, Mengi, Živko i Željko Andrijašević, Erki Marunović, Srećko Vuksanović, Mićko Stanić, Boris Stajović, Kumara Ratko, Vanja Jelenić… Počeo sam te 1986. s udaraljkama, onda dobio drugi, pa prvi trombon, i tako svirao 13 godina, do 1999. Nama je to bilo super, nastupi, druženja, sprovodi, sahrane, praznici, slušanje starijih kako prepričavaju događaje… Uz to, dobijale su se pare za dolazak na probe, današnjim jezikom rečeno recimo 5 eura po probi. Osam proba mjesečno – 40 eura, za nas od 13, 14 godina puna kapa! Kroz bleh muziku sa puno orkestracija naučio sam dosta o aranžmanima, dinamici, kasnije mi je sve to valjalo kroz karijeru. Bitno je i da se doda da je u legendarnim barakama Duvačkog vježbao i ‘Ružin trn’, pa sam na našim pauzama trčao da virim na prozoru ili se popnem na jedan parkirani pežo i gledam. Tako sam naučio ko je komandant, kako se vode probe, crpio znanje….
Za trinaesti rođendan, majka mi je kupila akustičnu gitaru koju sam vježbao puna dva dana i ostavio, pa joj se vratio krajem narednog ljeta. E, krajem toga ljeta, imao sam nepunih 14 godina, igrali smo jedne večeri fudbal mi Lamelaši između sebe na terenu Lučkog hotela. Iz jedne od prostorija objekata Luke Bar čula se rock muzika, a ja sam cio meč hipnotisan više slušao no učestvovao u utakmici. Odmah sam pošao da vidim o čemu se radi. Bio je to bend ‘Carlo V’ koji je u to vrijeme bio i lučki orkestar”.
Do ulaska u prvu grupu i zvanično u svijet rock muzike došlo je sticajem čudnih okolnosti.
“Ja sam dolazio i danima ih gledao i gledao i gledao i upijao, bio svjedok nastajanja njihovih autorskih kompozicija, od kojih su mi dvije Milenkove bile najmilije. Mićo Stojanović je bio bubnjar, ali je ‘naopako’ svirao, noge su bile u redu, ali lijevom rukom je svirao kontračinelu a desnom doboš. Tu je bio Ivica Vlajnić – klavijaturista koji je bio sa mnom u bleh-muzici, onda Šuka Savović – vokal i gitara, Dragan Čobić – bas gitara i prateći vokal, pa Safet Sajo Kovač – gitarista.
Mićo je iz zdravstvenih razloga morao jedno vrijeme da bude odustan, pa su oni nastavili probe bez bubnjara. Ja sam osjećao da bih mogao i pitao ih, nisu bili preoduševljeni, ali se našao neko dovoljno pametan da me pusti za bubnjeve. Znao sam dobro sve njihove pjesme, pa je nastao šok kad se vidjelo da sam vrlo upotrebljiv. Namjeravao sam da se povučem kad dođe Mićo, što je i bilo logično, ali se on nije pojavljivao, pa sam ja ostao, kao najmlađi rock muzičar nadaleko.
Inače, ja sam u ‘Carlo V’ najviše došao da vidim Milenka Lokmera, i sviram s njim, originalnog basistu benda, kojeg sam zapazio vraćajući se iz škole, kako preko trga današnjega nosi bas gitaru i to bez futrole. Cio moj svijet je bio promijenjen iz temelja. Na žalost, on je napustio bend prije no što sam se ja pojavio tu. Jedno vrijeme je s ‘Carlo V’ svirao i tenor saksofonista Žarko Uskoković”.
“Carlo V” je bio hard rock bend, sa autorskim kompozicijama na tragu “Divljih jagoda”, ali spoj dijametralno različitih ličnosti, sa različitim muzičkim i mnogim drugim afinitetima.
“Bend je bio neiskusan u organizacionom smislu, nisu znali kad što treba uraditi. Odlučili se za autorske hard rock kompozicije, što je muzički bilo OK, a za karijeru nemoguća misija. Startovali su iz provincije i zaboravili na to, a ja sam imao 14 godina i gledao ih kao bogove. Moj afinitet su bili hard rock bendovi, oni su to svirali, no, da su rekli da odradimo bilo što drugačije, ja bih prihvatio. Šuka i Dragan su bili duša tog benda, ali su balansirali između sviranja narodnjaka u kafani ‘Točak’ prema Ulcinju, do ‘Deep Purple’ solaža.
Nakon nekoliko mjeseci vježbanja, grupa se odlučila za dvije stvari, ispostaviće se – dobru i lošu. Najprije smo snimili dva snimka za jedan dan u ‘SAGA sound’ studiju na Ceraku. Bio sam duboko rezigniran što nismo snimili uživo bubanj već ga programirali, ali nije ispalo loše; bio sam zadovoljan i klavijaturskim dijelom snimka, a kod običnog naroda su najviše pažnje izazvale solo dionice Safeta Kovača. To je tada bilo vrlo upečatljivo, taj stil i zvuk. U očima školskih drugova u 8. razredu, naročito kod djevojčica, počeo sam dobro da se kotiram jer su mi se snimci vrtjeli na radiju.
Kardinalna greška bila je odluka da se organizuje koncert autorskih pjesama koje niko nije znao. Pored toga, zvuk je bio očajan jer nije bilo nikoga od profesionalaca da ga namjesti, a najveća greška bio je smiješan imidž, uz pokušaj da budeš ‘glam rock superstars band’, a da niko ne zna nijednu tvoju pjesmu. Nisu to bile sedamdesete i igranke gdje su dolazili da plešu i isprazne se, to je bila 1988, očekivanja Barana su bila mnogo veća. Uslijedio je strašan debakl. Prodat je sasvim solidan broj karata, a kraj je dočekalo šest gledalaca. Poslije koncerta, ostavili su me na bočnom ulazu da čuvam instrumente i opremu dok oni odu po auta. Zanimljivo, nisu oni bili rezignirani zbog neuspjeha, već su gledali su na to tezgaroški po sistemu ‘održali smo koncert, piše se’, zato su pošli da piju dok sam ja čekao satima na ulazu, smrzavao se i umirao od dosade”.
Božov prvi autorski bend, u kome je bio nešto više od “malog od palube” bio je lamelaški, “Ponoćni ritam”. I vježbali su u podrumu zgrade.
“Prvi naš lamelaški muzički pokušaj bila je ‘akustična grupica u podrumu’ – ja na akustičnoj gitari, Nikola Macanović je pjevao, a Ratko priudarao na čemu je god stigao. Zvali smo se ‘Naredni film’. Kad sam ušao u ‘Carlo V’, moji roditelji nisu bili prezadovoljni prelaskom na bubanj sa akustične gitare jer se ona mogla trpjeti, a buka od bubnja ne. Zato su kod nas u stan na pregovore dolazili Ivica, Dragan i ostali da nagovore mog oca da dopusti da budem član benda, uz to bubnjar, jer sam ‘jako talentovan’. Moji su popustili, pa smo pošli u Nikšić da kupimo od Ćira ‘Premier’ plavi set bubnjeva. Donio sam ga prvo kući, pa sam stavio krpe i čaršave da bi se manje čulo… Kad sam svima dosadio doma, aktiviran je podrum pa sam tamo vježbao, što je, ispostavilo se, bilo ključno za nastanak ‘Ponoćnog ritma’. Brzo je do podruma sišao Ratko Raštan Stanisavljević, zadužio bubanj, a ja sam prešao na gitaru.
Hard rock grupa ‘Ponoćni ritam’ je ubrzo nastala kad su se priključili Miko Goločevac na ritam gitari, Mitar Lutovac na bassu i Željko Jovović pa Duško Miljanić kao vokali, a klavijature je svirao Senad Arabelović. Simon Simonović je pisao tekstove, a kao treća vokalna opcija u studiju je snimke otpjevao Jasmin Šukurica. Prije nego što je podrum postao glavna opcija, imao sam ključ od prostorija ‘Carla V’, pa sam dovodio moj ‘Ponoćni ritam’ da vježba kad stariji bend nije tu. Kad danas poslušaš te snimke zvuče prilično naivno, ali ostala su iza nas četiri snimka kao dokumenat jednoga vremena i naših prvih studijskih vratolomija. Zanimljivo je da niko od starijih kolega nije htio da nam prenese znanje, da nas savjetuje, niti smo ikome od njih bili interesantni, mada vala nismo nešto ni pitali. Jedino nam je u tehničkom smislu, dajući opremu, pomagao dobri Slavko Spajić”.
Snimanje demo-snimaka sa “Ponoćnim ritmom” je umalo promijenilo Božovu budućnost. Međutim…
“U studiju ‘Olimp’ u Beogradu je svoj muzički materijal snimao budući književnik Igor Marojević, pa smo preko njega dobili kontakt. Vlasnik je bio Bane Đorđević, jedan od ljudi koji su se nesto muvali uz ‘Riblju čorbu’. Završili smo snimanje i on je došao do mene, držeći u jednom ruci plavi spiralni kabl, a u drugoj ‘Fenderov’ kaiš, i rekao da biram poklon jer se oduševio da jedan klinac tako svira. Ponudio je, ako mi zaškripi škola, da dođem na stažiranje kod njega u studio, a nakon toga da radim kao studijski muzičar. Naravno, moj otac je odbio bilo kakvu pomisao na tako nešto. A prije toga sam imao ponudu za nešto više – da idem na turneju po Rusiji sa bendom šlageraša Boba Đorđevića, muža Betty ‘Počnimo ljubav ispočetka’ Đorđević. Prvo je bio rezigniran što je dugokosi mršavi klinac došao da mijenja Iska Čobića u hotelu ‘Inex’ nekoliko dana, a onda je promijenio ploču i dao tu ponudu. Opet je pokojni stari stavio zabranu, naravno, ali nije znao da ću za godinu dana od tada bataliti školu i opredijeliti se za muziku kao životni poziv. Danas vidimo da je dobro što sam istrajao u svojim vizijama i namjerama”.
