Psihološkinja i NVO aktivistkinja Branka Ćalasan gostovala je u emisiji NVO Impulsi. Ovoga puta sa njom smo razgovarali o govoru mržnje u našem društvu, negativnim posljedicama koje on ostavlja, ulozi medija i politike u širenju govora mržnje, kao i načinima da se izborimo sa ovim problemom.
RB/BI: Kao psihološkinja i psihoterapeutkinja, koji uzrok vidite u pojavama govora mržnje u crnogorskom i društvu uopšte?
Ćalasan: Kad posmatramo društvo u cjelini, o govoru mržnje možemo razmišljati kao o simptomu. Ako bi simptom najjednostavnije objasnili, to bi bila promjena u organizmu koja je znak nekog patološkog procesa. Govor mržnje to i jeste, dio patološkog procesa jednog organizma – u ovom slučaju društva. Istražujući različite pristupe govoru mržnje za potrebe ovog razgovora, nalazimo da su brojni uzroci ove pojave, ono što nedostaje u zaključcima, a važno je istaći jeste da, naspram mržnje stoji ljubav.
RB/BI: I empatija, barem.
Ćalasan: Svakako, ali ako uzmemo ravan kompleksnosti tog osjećanja, onda naspram mržnje stavljamo ljubav, koja i nije samo osjećanje, već uključuje više psihičkih procesa. Kada govorimo o nedostatku ljubavi, on se pojavljuje na nivou pojedinca i projektuje se na čitavo društvo i obrnuto. Tako da, možda arhaično zvuči, govor mržnje je simptom nedostatka ljubavi. Pada mi na pamet Himna ljubavi apostola Pavla: „Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi ili kimval koji zveči“.
RB/BI: Drugim riječima – prazan.
Ćalasan: Tako je. To znači da je govor mržnje – čovječiji jezici kojima je oduzeta ljubav i kao takvi, mogu da imaju snažan uticaj i na pojavljivanje drugih patoloških pojava u društvu. Kad govorimo o uzrocima – poznato je da na pojavu govora mržnje utiču predrasude, stereotipi, njegovanje vrijednosti na nivou porodice, društva i drugih sistema kojima pripadamo.
RB/BI: Kako, po Vama, govor mržnje utiče na mentalno zdravlje ljudi?
Ćalasan: Da krenemo od tog bazičnog nivoa, svaki pojedinac koji se suoči sa nekom neprijatnošću, koja može da ima određeno trajanje – osjeća patnju. Ona je uslovljena karakteristikama ličnosti, nasljeđem koje nosimo, i tim u kakvom kontekstu živimo. Tako da je govor mržnje izrazito ugrožavajućeg karaktera po mentalno zdravlje i možemo da razmišljamo u različitim smjerovima. Recimo, prioritetno narušava dobre međuljudske odnose. Svjedočimo da prisutni govor mržnje može udaljiti članove porodice, napraviti ozbiljne distance u porodicama, prijateljstvima, kumstvima i svim onim odnosima koji se na našem našem podneblju slijede kao vrijednost.
RB/BI: Tako dolazi do situacija da, recimo, braća ne razgovaraju, da u okviru porodica nema nikakvog kontakta, upravo zbog riječi.
Ćalasan: Tako je, stavovi koji su izrečeni govorom mržnje izazivaju razdor, ujedno i osjećanje apatije kod ljudi, u vidu preispitivanja “kuda ide ovo društvo, nema više dobrih ljudi” i tako dalje. Ukoliko neko ima produženo osjećanje apatije ima i rizik od depresije, od nedostatka smisla, volje, promjene raspoloženja… Stoga, govor mržnje ne možemo posmatrati izolovano kao simptom, a uistinu mi ga, kao društvo tako posmatramo i na ovom mikro, našem nacionalnom planu i na globalnom. U psihoterapijskoj praksi se najčešće dogadja da porodica dodje zbog nekog člana porodice, u psihoterapiji tog člana porodice zovemo “identifikovanim pacijentom”, to su obično tinejdžeri, i ukoliko upadnemo u zamku da nezavisno od porodičnog sistema posmatramo njegov simptom, nećemo porodici i njenim članovima pojedinačno biti od koristi. Dakle, upiremo prstom u simptom, a problem je negdje mnogo dublje, u interakciji brojnih faktora. Isto tako, govor mržnje je karika u svim faktorima koji doprinose dobrobiti, mentalnom blagostanju, ili suprotno, koje ugrožavaju mentalno zdravlje.
RB/BI: Gdje je po Vama taj govor mržnje možda najprimjetniji?
Ćalasan: Ono što istraživanja kažu a i ovako lično i profesionalno mogu da kažem da su to komentari u medijima. Negdje sam pročitala da se jasan presjek društva može napraviti analizom komentara ispod određenih medijskih sadržaja. I zaista, stiče se odredjena slika društva, koja može da probudi apatiju i očajanje. Ono čemu svjedočimo jeste da je dominantna tzv. sajber mržnja. Govor mržnje i mržnja su se generalno preselili na internet. Dominantna je i primjetna je među mladima, nažalost. Tinejdžerski uzrast, predadolescencija, je period u kojem prirodno i razvojno postoji sklonost eksperimentisanja, mladi pojedinci su podložniji uticaju i lakše udju u rizik govora mržnje, vrijeđanja, zbog konfuzije, traganja za sopstvenim identitetom, osjećaja pripadnosti. Dakle, možemo zaključiti da je govor mržnje dominantan u komentarima, potom u sajber svijetu uopšte, na društvenim mrežama i komunikaciji među mladima, a trideset posto ukupnog govora mržnje je među političarima. Mediji su takođe prisutni, prema rezultatima nekih istraživanja – novinari sa čak deset posto daju doprinos govoru mržnje.
RB/BI: Pa, recimo istraživanja SOS telefona Nikšić, pokazala su da i u našoj profesiji mnogo ljudi ne prepoznaje rodno uzrokovano nasilje.
Ćalasan: Onda treba da se pitamo gdje griješimo. To je ono o čemu govorimo kada je simptom u pitanju. Mi se bavimo simptomom, ali uzrocima se ne bavimo adekvatno.
RB/BI: Da, a onda se desi da nam se djeca dijele po etničkoj ili drugoj pripadnosti, po tome da neko ima a neko nema. Ko je tu najodgovorniji?
Ćalasan: To je opštepoznato kroz struku da je porodica odgovorna za njegovanje ili borbu protiv predrasuda. Dakle, da li se borimo sa tim, da nemamo predrasude kod kuće ili ipak njegujemo predrasude. A opet porodica je u nterakciji sa nekim društvenim sistemom ili proces je dvosmjeran. Možda je paradoksalno reći, ali je tako.
RB/BI: Moram da Vas prekinem. Svi se mi, deklarativno, zalažemo za ono što je najbolje. Onaj ko je u okviru porodice, iza tih zatvorenih vrata, zna koliko je to tačno. Ali kada nastupi problem, na primjer u školi, jednom broju roditelja svi su krivi osim njih. U takvim slučajevima i problem je teže riješiti.
Ćalasan: Iako je česta pojava, izbjegla bih generalizacija, jer se često ljudi nađu uvrijeđeni kad ih stavimo u bilo koju kategoriju. Najispravnije je krenuti od ličnog. Dakle, pojedinac ima sklonost da optužuje sebe optužuje ili druge, dakle ima unutrašnji ili spoljašnji lokus kontrole. I sad, ako pojedinac ima spoljašnji lokus kontrole pa su mu svi krivi za lične neuspjehe, on će taj spoljašnji lokus kontrole manifestovati u različitim situacijama. I upravo to, možemo reći, da može biti jedan od osnova govora mržnje. Kad bi mi svi krenuli od sebe i bili ona promjena koju želimo da vidimo, uključujući i ljude koji su u pozicijama odlučivanja i javnog govorenja i tako dalje, onda bi svijet bio drugačiji i govor mržnje bi bio govor ljubavi. Negdje, ono što izostaje jeste to da djecu odgojimo u afirmativnim uslovima, da potvrđujemo ljubav, rad, dobre međuljudske odnose, da na tome insistiramo. A mi insistiramo na tome što ne treba, što nije dobro, “ne koristite govor mržnje”. Naspram toga možemo da koristimo govor ljubavi. U psihologiji postoji nešto što se zove asertivna komunikacija, pa su to ja-poruke i ti-poruke. Ti-poruke nazivamo govorom zmije, a naspram toga ja- poruke koje su, u stvari, porukekojima kroz osjećanja saopštavamo drugima sopstvene potrebe, na način da drugog ne povrijedimo. To je negdje možda i prevencija i put kako da se borimo sa govorom mržnje.
RB/BI: Da se prema drugom odnosimo i izražavamo onako kako bi voljeli da se sa nama postupa? Ćalasan: Pa možemo i tako reći.
RB/BI: Rekli ste, uloga medija, kad se govori o širenju govora mržnje definitivno postoji. Šta možemo da uradimo, osim da se profesionalno usavršavamo i odgovornije postavljamo prema tom problemu? Ćalasan: Pala mi je na pamet jedna metafora, to je kao otrovna pečurka koju nagazimo i ona se rasprši, tako je i govor mržnje putem medija. Ako smo jednu informaciju pročitali u jednom trenutku, već u narednih par minuta je ona udesetostručena i neetično se pristupiilo pojavi i problemu. Voljela bih podijeliti ovdje jedan utisak. U Crnoj Gori definitivno postoji govor mržnje i mi svjedočimo različitim, od rodno ugrožavajućih, da ne spominjem sve kategorije prema kome je sve upućen govor mržnje dominantno. Moram da kažem da ono što sam primijetila jeste da ovdje postoji tendencija da se sačuva etičan pristup u izvještavanju ranjivih tema. Uglavnom je taj politički jezik problematičan, kategorisanje nekih političkih uvjerenja, stavova, postupaka. Da li se to zove politikantstvo, ali tu postoji dominantno govor mržnje. Međutim, kada su u pitanju neki lični odnosi, lične priče, sad kad smo imali situaciju na Cetinju, sa brojnim gubicima, suicidom i svim ostalim, ono do čega sam kroz analizu sadržaja došla da su u zemljama regiona, za navedene situacije, zloupotrijebljene brojne privatne fotografije, sa profila društvenih mreža, iskorištene su etikete za određene ljude i tako dalje. I sve je to, već u roku od par sekundi, nakon što bi naš medij nešto objavio, već u regionalnim medijima bilo objavljeno. I onda sam analizirala sadržaje pitajući se da li neki crnogorski medij na taj način pristupa problemu. Moram da kažem da nisam pronašla. Važno je da napomenemo da je važno jedni druge da afirmišemo i njegujemo na taj način etiku i solidarnost i držimo se skupa, svi kao društvo i sačuvamo privatnost pojedinaca u bilo kom smislu.
RB/BI: Pomenuli smo političare. Pred nama su lokalni izbori, kampanja je u jeku. Na šta političari, po Vama, treba da obrate pažnju, kako društvo ne bi ulazilo u dalje podjele?
Ćalasan: To je jedno izrazito izazovno pitanje. Prvo što mi pada na pamet, ako krenemo od sebe, ako probudimo ljubav prema drugima, ako smo prosvećeni, duhovno razvijeni ljudi, nećemo koristiti govor mržnje. On ujedno govori i o nivou funkcionisanja pojedinca. Osim tog nedostatka ljubavi, govor mržnje je i indikator nivoa prosvećenosti, obrazovanja, spremnosti za rast i razvoj. Političarima predlažem da krenu od sebe lično. Sa druge strane, s obzirom da sam ja neko ko vodi nevladinu organizaciju deset godina i prati cjelokupnu scenu u svakom smislu, po svim nivoima slojeve društva, ono što mogu da kažem jeste da našem društvu, konkretno institucijama, političkim partijama, nedostaje prvo vizija a onda nedostaju strategije. Strategije komunikacije, to mogu da kažu komunikolozi, a imamo ih u našoj zemlji, imamo sjajnu komunikološkinju koja javno i konstantno apeluje i poziva ljude da nešto rade po tom pitanju. Svaka partija bi trebalo da ima svoju strategiju komunikacije i da ima viziju kako želi da iskomunicira svoje ideje. Mi to nemamo, ni na nivou institucija, pa ni partija. Nedostaju brojne strategije, tako da je to nešto što bi bio korak da se teži određenoj viziji i da strategija ima upravo taj trenutak prevencije podjela društva.
RB/BI: To je nešto sa čime bi ljudi bili upoznati, znali bi šta se predlaže, možda bi mogli da utiču na razvoj nekih stvari.
Ćalasan: Zakon o regionalnom razvoju sve to precizno odredjuje, ostaje pitanje ko je odgovoran za sprovodjenje zakona. Ako adekvatno pristupimo razvoju društva, onda ćemo imati priliku da razvijamo mehanizmime za zaštitu pojedinaca i grupa i od govora mržnje i dubljih podjela u društvu.
RB/BI: Ako sam dobro shvatila, da bi govora mržnje u našem društvu bilo manje, treba da svakog dana nešto učimo i da radimo na sebi. Da li sam u pravu?
Ćalasan: Cjeloživotno učenje jeste najbolja prevencija većine problema.
